U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Hristo Stoičkov je bio vjerojatno najmoderniji i najsvestraniji napadač devedesetih. Bio je tvorac bugarskog čuda i arhitekt Cruyffove Barcelone, na čijim je temeljima Pep Guardiola stvorio možda i najbolju nogometnu momčad svih vremena. Bio je genij, ali i prgav i tašt egocentrik koji je patio od kompleksa Boga. To ga je na kraju koštalo. 

KAD se 20. prosinca 1994. popeo na pozornicu svečane sale u Parizu kako bi primio Zlatnu loptu, Hristo Stoičkov bio je miran. Nenormalno miran za nekoga tko je čitavu karijeru izgradio šurujući sa samim vragom i tko je na koncu upravo zbog tog divljeg mentaliteta udruženog s nogometnom genijalnošću, zasluženo da zasluženije nije moglo biti, dobio nagradu za najboljeg nogometaša Europe.

Hristo se stoički dogegao po taj pokal, ravnodušno kao da je to nešto što se događa svaki dan, bez onog svog prepoznatljivog osmijeha i iskri u očima. Valjda je tako, na samo sebi svojstven način, želio čitavom svijetu poručiti da se nema namjeru veseliti zbog nečega što mu ionako, po pravdi Boga, pripada.

Kao i samo par mjeseci ranije, kad je s SP-a u SAD-u fenomenalnim slobodnjakom senzacionalno izbacio strašne Nijemce u četvrtfinalu, tako je i tada kratko poručio: ''Ovo je bila prilično laka pobjeda.'' Želio je time naglasiti da bugarsko polufinale nije nikakvo čudo, nego sasvim normalna stvar kad je sam Bog onaj koji je predvodi.

Zlatnu loptu primio nezainteresirano, a onda ispalio izjavu koja je istog trenutka obišla svijet

Međutim, ipak nije izdržao. Takav temperament je bilo nemoguće kontrolirati i s trofejem u rukama izjavio je nešto što je zasjenilo čitav čin primanja najveće individualne nagrade u svijetu nogometa. ''Ne postoji jedan, već su dva Hrista. Jedan je gore na nebu i umro je za naše grijehe, a drugi igra za Barcelonu i također radi čuda, samo na zemlji'', rekao je Hristo i odmah se šeretski nasmiješio, znajući da će to bogohuljenje itekako odjeknuti svijetom.

Kad je John Lennon 1966. u jeku Beatlemanije izjavio da su ''Beatlesi popularniji od Isusa Krista'', pola planeta se diglo na noge, a u Americi su ploče liverpoolskog benda tjednima bile ritualno spaljivane. Vidjevši u kojem je smjeru stvar otišla, Lennon se javno ispričao. Hristo nije imao namjeru ikome se ispričavati. 

Nije ga bilo briga što će netko reći, zapravo, Hristu nikad nije bilo briga za tuđe mišljenje. Imao je svoj cilj, groteskno veliko samopouzdanje koje je graničilo s ludilom, prgavu narav i božanski talent. Da, može se reći da je bio malo pomaknut, destruktivan i autodestruktivan, ali koji to genij nema nešto luđačko u svojoj DNA? 

Stoičkov je te 1994. bez konkurencije bio najbolji igrač Starog kontinenta. Rekordni, četvrti put u nizu je osvojio naslov prvaka Španjolske, odveo je Bugare do povijesnog mundijalskog polufinala, a da nije prevladala oholost Johana Cruyffa i njegovih ključnih igrača, mogao je doći do drugog naslova prvaka Europe u samo tri sezone.

Milan je u tom atenskom finalu bio totalni autsajder protiv Cruyffovog Dream Teama, no katalonska pretjerana prepotencija nabrijala je Savićevića i društvo te su letjeli terenom i punili mrežu zbunjenog Andonija Zubizarrete. Završilo je 4:0 za Milan, a tog 18. svibnja ni Hristo nije mogao spasiti utakmicu koja je bila izgubljena prije negoli je i počela.

Pomeo je konkurenciju u izboru za Zlatnu loptu 

Unatoč teškom porazu, za glasače France Footballa nije bilo dvojbe oko toga tko je najbolji u Europi. Kako je u to vrijeme dobitnik Zlatne lopte mogao biti samo Europljanin (iduće godine to se pravilo promijenilo pa je George Weah postao prvi neeuropski laureat), Romario se nije mogao kandidirati za nagradu, a Bugarin se poigrao s ostatkom konkurencije.

Dobio je 210 glasova, dok su drugoplasirani Roberto Baggio (136) i Paolo Maldini (109) debelo zaostali u ukupnom poretku. Hristo je uspio, ostvario je svoj san i dokazao je proročansku izjavu Johana Cruyffa izrečenu četiri godine ranije.

''Kad sam došao u Barcelonu, odmah u prvom razgovoru mi je rekao: 'Slušaj, radit ću s tobom sve dok ne osvojiš Zlatnu loptu.' Bio sam anoniman klinac i te riječi Johana Cruyffa bile su ogromna motivacija'', u jednom je intervjuu rekao Hristo, koji je u prosincu 1994. postao tek treći igrač Barcelone sa Zlatnom loptom. Prvi je bio Luis Suarez (1960.), a drugi upravo veliki Nizozemac (1974.).

Hristo ne bi bio najbolji igrač Europe da se godinu ranije u Parizu nije dogodila najveća tragedija u povijesti francuskog sporta

Međutim, Hristo ne bi dobio Zlatnu loptu niti bi se pompozno usred Pariza igrao Boga da se samo 13 mjeseci ranije u istom gradu nije dogodila jedna od najvećih senzacija u povijesti nogometa, nešto što Francuzi i danas nazivaju najvećom sportskom tragedijom Francuske.

Dva kola prije kraja kvalifikacija za SP u SAD-u Francuska je imala komotnu prednost na vrhu ljestvice i do kraja dvije domaće utakmice protiv Izraela i Bugarske. Čak i samo bod iz te dvije utakmice mogao joj je biti dovoljan, a remi protiv Bugara bi je u svakom slučaju odveo na završni turnir.

Brolinova i Larssonova Švedska je bila druga, a trećeplasiranu Bugarsku samo je luda teorija vodila na Mundijal. Francuska, koja je preskočila prethodni SP u Italiji, a na Euru 1992. je ispala odmah u grupi, imala je fantastičnu generaciju i želju da se iskupi za podbačaje iz nedavne prošlosti.

Izbornik Gerard Houllier je u sastavu imao Lamu na golu, Desaillyja, Bolija, Blanca, Lizarazua i Anglomu u obrani, Petita, Deschampsa, Le Guena i Djorkaeffa u sredini i naprijed Cantonu, Papina, Lokoa i Ginolu. Po imenima momčad za vrh svijeta. I 180 minuta prije kraja kvalifikacija Tricolori su imali 13 bodova, bod više od Švedske, a tri više od Bugarske.

S obzirom na raspored do kraja, slavlje se na Parku prinčeva spremalo kolo prije kraja, kad je u Pariz stigao Izrael, uvjerljivo zadnja ekipa u skupini i momčad bez pobjede, sa samo dva remija. U prvom susretu u Izraelu Francuska je pobijedila 4:0.

Ono što su Francuzi sami sebi napravili dva puta u mjesec dana nemoguće je objasniti 

Tko zna što je te večeri bilo u glavama francuskih zvijezda. Vjerojatno su mislili da će se Izraelci predati bez borbe te da će ih bez ispaljenog metka pustiti da odu na SP. Da se nešto slično neće dogoditi, 32 tisuće gledatelja na Parku prinčeva mogle su se uvjeriti u 21. minuti, kad je Harazi probio Lamu za šokantnih 0:1.

Domaćini su se tada trgnuli i počeli su igrati pa su golom Sauzéea u 32. minuti izjednačili. Kad je David Ginola dvije minute prije kraja prvog poluvremena fantastičnim udarcem s 18 metara pogodio rašlje vratara Ginzburga, Park prinčeva je počeo slaviti odlazak na Mundijal, a Houllier je golčinu Ginole popratio arogantnim smiješkom, smatrajući da je priča gotova i da će u nastavku utakmice njegovi igrači potpuno dotući slabašnog rivala koji se, eto, drznuo zabiti i zaprijetiti moćnoj Francuskoj.

Francuzi su vjerojatno počeli feštati u svlačionici jer, pobogu, kako objasniti ono što se događalo u drugih 45 minuta. Tricolori ni u prvom dijelu nisu odigrali nešto spektakularno, ali su barem zabili dva pogotka i imali prednost. 

Drugih 45 minuta je vjerojatno bilo najgore poluvrijeme u povijesti francuskog reprezentativnog nogometa. Domaćin se nije sastao s loptom, megazvijezde francuske svlačionice samo su tumarale Parkom prinčeva, čekajući kraj i u čudu gledajući kako hrabri Izraelci navaljuju u susretu koji im ne znači baš ništa, osim časti.

Sedam minuta prije kraja Francuzi su bili u Americi, a tada se počelo događati totalno ludilo. Najprije je Eyal Berkovic zabio nakon katastrofalne reakcije Marcela Desaillyja, da bi u praktički zadnjoj sekundi Reuven Atar pogodio, nakon fenomenalne akcije Ronnyja Rosenthala. Dok su Izraelci slavili najveću pobjedu u svojoj povijesti, Francuzi su bili u očaju.

Ni igrači ni Houllier nisu mogli vjerovati što im se dogodilo. Parkom prinčeva su odzvanjali zaglušujući zvižduci, a već ohlađeni šampanjci ostavljeni su za 17. studenog, kad je na pariški stadion trebala doći Bugarska. Te večeri kad je Francuska izgubila od Izraela, Švedska je dobila Finsku, a Bugarska Austriju.

Švedska je u tom trenutku preskočila Francusku, a Bugari su joj došli na samo bod zaostatka. Alarm je bio upaljen i izraelski scenarij se nije smio ponoviti, no nervoza i strah su se uvukli u ekipu i u tom je raspoloženju Francuska dočekala Stoičkova i suigrače. 

Hristo je sve pripremio za tragediju na Parku prinčeva 

S druge strane, Bugari su u Pariz došli nabijeni nevjerojatnim samopouzdanjem, koje je uglavnom u svlačionicu pumpao Stoičkov. Nisu imali što izgubiti, a mogli su dobiti sve. Hristo je vidio mimiku francuskih igrača nakon Izraela i bilo mu je jasno da je šansa tu i ako ga suigrači budu slušali, da je put za Ameriku, koji se utakmicu ranije činio kao nemoguća misija, itekako izvjestan. 

"Je li Cantona bolji od mene? Je li Ginola bolji od Lečkova? Možda jesu na papiru, ali nogomet se ne igra na papiru, nego na terenu. Večeras ćemo mi biti oni koji će biti bolji'', urlao je Hristo u svlačionici neposredno pred početak povijesne utakmice i, pokazat će se, ''galvanizirao'' je ekipu toliko da su na teren izašli kao lavovi. 

Ipak, Francuska je povela nakon sjajne asistencije Papina za Cantonu u 31. minuti. Bugarima je u tom trenutku trebalo čudo, dva gola pod uvjetom da ne prime nijedan. Neka druga Bugarska bi se predala, proradio bi onaj klasični balkanski mentalitet, igrači bi se međusobno poklali i do kraja bi primili još nekoliko komada.

No, ova Bugarska je bila nešto sasvim drugačije. Bila je to Hristova Bugarska, ona koja zna što hoće i kako doći do toga. Bugari nisu paničarili nakon primljenog gola, nastavili su igrati kao da se ništa nije dogodilo i to im se isplatilo samo šest minuta kasnije.

Balakov je iz kornera fantastično ubacio na prvu vratnicu, a Emil Kostadinov je još bolje glavom zakucao iza nemoćnog Lame. Houllier je na klupi počeo paničariti i nervozno je udarao rukama po koljenima. ''Nije vrag da ćemo i ovo uspjeti upropastiti'', kao da je govorio sam sebi. 

Za ishod ove utakmice, a pokazat će se i za budućnost bugarskog i francuskog nogometa, ključni trenutak se dogodio sredinom drugog poluvremena, kad je Houllier zamijenio Papina Ginolom. Minute su protjecale, Bugari su davali sve od sebe, napadali su, tražili su gol, no francuska obrana je izdržavala sve juriše.

Ginolin potez koji je ''ispalio raketu u srce francuskog nogometa''

Igrala se zadnja minuta, na semaforu je stajalo 1:1, a sudac je dosudio faul za Francusku duboko na bugarskoj polovici, metar od korner-zastavice. Francuzi su samo trebali čuvati loptu, graditi je i čekati kraj. Škotski sudac Leslie Mottram se ionako već spremao staviti zviždaljku u usta. Da, trebali su, ali nisu.

Nakon što je Ginola dobio kratko dodavanje u noge, jedan od najboljih francuskih igrača napravio je nešto što će mu obilježiti karijeru, a posljedično izazvati tektonske poremećaje u francuskom nogometu. Umjesto da čuva loptu koliko god može, odlučio se na jedinu stvar koju nije smio napraviti.

Vidio je u bugarskom šesnaestercu usamljenog Erica Cantonu i pomislio je kako bi ga bilo lijepo pronaći ubačajem. No učinio je to očajno, lopta je preletjela legendu Uniteda i do nje su stigli bugarski igrači kojima je ostao još jedan, očajnički pokušaj.

Znate li što u sportskoj terminologiji znači izraz Hail Mary pass? U američkom nogometu se odnosi na zadnje, očajničko bacanje preko cijelog terena, a postao je raširen nakon što je quarterback Dallas Cowboysa 28. prosinca 1975. na susretu protiv Minnesota Vikingsa izveo nemoguće pobjedničko dodavanje za wide receivera Drewa Pearsona.

''Zatvorio sam oči, rekao Hail Mary i bacio loptu'', kasnije je pričao Staubach. 18 godina kasnije na Parku prinčeva Luboslav Penev je s centra ispalio Hail Mary za Emila Kostadinova, koji je fantastično primio pas, otresao se čuvara i pokraj zakašnjelog Blanca zakucao loptu pod gredu. 

Dok su Bugari u euforiji letjeli terenom, na stadionu i među Francuzima je zavladao neopisiv očaj. Šok je preslaba riječ za ono što se tada događalo. Houllier je tupog izraza lica samo sjeo na klupu, a njegov pomoćnik Aime Jacquet se u bunilu i nevjerici hvatao za glavu.

Lama je pao na teren, Marcel Desailly se držao za glavu, a Michel Platini, koji je stajao uz rub terena blijed kao krpa, nije mogao vjerovati što je upravo vidio. Francuzi su izveli loptu s centra, a ona je, simbolički, bila u posjedu Davida Ginole kad je sudac odvirao kraj. Jako je teško opisati događanja s Parka prinčeva u tom trenutku. Bugari su bili na nebu, a Francuzi...

Agonija Davida Ginole i pariška Hirošima

Pakao je također preslaba riječ za ono što su proživljavali. Gerard Houllier je otrčao u tunel bez riječi, nije čak ni sportski čestitao kolegi sa suprotne strane Dimitru Penevu.

Didier Deschamps je jecao i plakao, a najpotresnija slika užasa koji je proživljavala Francuska je kadar Davida Ginole koji je kleknuo uz aut-liniju i u agoniji se držao za reklamu, kao da mu je odmah bilo jasno tko će ispasti jedini krivac za katastrofu.

Didier Deschamps, koji će kao kapetan podići pehar svjetskog prvaka pet godina kasnije, u prvoj izjavi neposredno nakon susreta je rekao da ne treba tražiti krivca i da je debakl kolektivan. ''Napravili smo magarce od sebe'', rekao je, a kapetan Papin je izjavio da ne može shvatiti što se dogodilo.

L'Equipe je u izvještaju napisao da su francuske zvijezde protiv Izraela i Bugarske odigrale kao seoska momčad, a novinar Le Parisiena je tu noć nazvao pariškom Hirošimom.

Gerard Houllier nije se slagao s Deschampsom i nije želio podijeliti odgovornost s igračima, već je odmah nakon utakmice brutalno udario po tragičaru Ginoli. ''On je ubojica naših nada. Poslao je raketu Exocet kroz srce francuskog nogometa i počinio zločin protiv momčadi'', rekao je i poručio da nema namjeru dati ostavku.

Katastrofa koja je izazvala tektonske promjene u francuskom i bugarskom nogometu 

"Moj ugovor traje do kraja 1994. godine. Vraćam se na posao." Njegovo samopouzdanje nije imalo temelja. Dobio je otkaz, a zamijenio ga je njegov pomoćnik Aime Jacquet, koji će iz reprezentacije ubrzo odstraniti, valjda kao simbole propasti, Papina, Cantonu i Ginolu te sa Zidaneom u glavnoj ulozi najprije izboriti polufinale Eura 1996., a dvije godine kasnije doći do naslova prvaka svijeta.

U svlačionici Francuske je navodno čak došlo do fizičkog obračuna Cantone i Ginole, a buduća zvijezda Newcastlea je u svojoj autobiografiji 2000. ovako opisala događaje iz studenog 1993.: "To je nešto što će me proganjati do kraja života. Vjerujem da bi osoba slabijeg karaktera bila uništena. Moj zločin je bio to što sam pokušao dodati loptu Cantoni.'' 

U razgovoru za Observer šest godina kasnije još se jednom osvrnuo na taj poraz. "Cijela stvar se odigrala tako davno da me više nije briga. Nisam nikog ubio. Pogriješio sam na terenu. Od tada je Francuska osvojila Svjetsko prvenstvo i Europsko prvenstvo tako da je to stara priča. Napokon sam u stanju staviti stvari u pravu perspektivu", rekao je Ginola, a Houllier je i godinama kasnije koristio svaku moguću priliku da vrijeđa Ginolu. U jednom nastupu na televiziji ga je čak nazvao ''kopiletom koje je ubilo francuski nogomet". Ginola ga je tužio, ali je sud odbacio tužbu za klevetu. 

Depresivnu i siromašnu Bugarsku zahvatila je Hristomanija

Bugare za francusku tragediju nije bilo briga. Uzeli su ono po što su došli i zasluženo su slavili jer su, za razliku od Francuza, odigrali hrabro i pametno. "Francuzi su bili toliko uplašeni da su igrali stisnutih stražnjica. Znali smo da će biti takvi i naša taktika se temeljila na tome. Igrali su na remi i ni u jednom trenutku nisu pokušali tražiti pobjedu. Nisu se zaslužili kvalificirati i pogodili smo ih točno tamo gdje ih je najviše boljelo'', nakon utakmice je rekao Stoičkov, a čitavu Bugarsku je preko noći zahvatila Hristomanija. 

Devedesete su bile desetljeće s najviše problema u modernoj povijesti Bugarske. Država je nakon pada komunizma postala žrtva tranzicije tipičnog balkanskog tipa. Bilo je to razdoblje definirano korupcijom, hiperinflacijom i improviziranom politikom koja pojma nije imala kako zaustaviti krizu i što napraviti.

Ljudi su masovno čekali u redu za bonove za hranu, koje nikad nije bilo dovoljno. Čak ni oni koji su imali nešto novca nisu ga imali kako potrošiti jer su trgovine bile prazne. Običan kruh je bio luksuz, a bijesni Bugari su stalno bili na ulicama tražeći reforme.

Država je bila u krizi, bijeda se vidjela na svakom koraku, a onda su Stoičkov i njegovi jurišnici srušili moćnu Francusku i plasirali se na Svjetsko prvenstvo. Svi problemi, naravno, nisu preko noći nestali, ali su barem bili zaboravljeni. Nakon tko zna koliko godina zemlja je prvi put bila ujedinjena, a reprezentacija je dala naciji priliku da bude sretna.

Cijela Bugarska je to ljeto pjevala Miroslava Ilića 

Bugarska je pjevala, plesala i slavila punih šest mjeseci, od trijumfa u Parizu pa sve do kraja SP-a, a majstor ceremonije bio je tko drugi nego Hristo, čiji je glazbeni ukus bio soundtrack čitave države u tom periodu. Stoičkov je još otkad je igrao za sofijski CSKA bio velik obožavatelj srpskih narodnjaka, pogotovo Lepe Brene i Miroslava Ilića, s kojim je kasnije postao vezan kumstvom.

U genijalnom intervjuu iz 1989. bugarski kolega Georgij Bojčev je prepričavao detalje razgovora s Hristom, koji je tada živio u državnom stanu s punicom, suprugom Marianom i kćerkicom Mihaelom. Stoičkov je pričao o svojoj karijeri držeći čašu bijelog vina u jednoj, a cigaretu u drugoj ruci, dok su s kazetofona treštali hitovi Miroslava Ilića.

U jednom trenutku, dok je s gorčinom u glasu govorio o Radiju Stefanovu (kao klinca ga je izbacio iz nogometne škole Maritsa proglasivši ga nesposobnim i netalentiranim) i Videnu Apostolovu (legendi bugarskog nogometa te alfi i omegi Boteva iz Plovdiva, kluba iz Hristova rodnog grada koji mu nikad nije dao priliku i praktički ga otjerao u Sofiju), ustao je sa stolca, digao ruke u zrak i zaurlao.

"Tugovati s čašicom neću, malodušnost, šta beše to? Ko spomene moju bivšu sreću, neka menja i društvo i sto", otpjevao je Hristo refren pjesme Miroslava Ilića Nije život jedna žena, pokazavši da ga prošlost više ne zanima i da ne želi trošiti vrijeme pričajući o ljudima koje prezire. "Velika je ovo pjesma", rekao je Hristo, a onda dodao kako ima videokazetu na kojoj se pjesme Miroslava Ilića izmjenjuju s njegovim najljepšim golovima. "Tu kazetu gledam samo prije najvažnijih utakmica."

Veliko prijateljstvo između srpskog pjevača i bugarskog nogometaša (zajedno su snimali spotove i nastupali na koncertima) datira još iz vremena kad je Hristo igrao u Bugarskoj i kad se tek probijao na veliku scenu.

''Davno je to bilo. Odnosi Bugarske i Jugoslavije nisu bili baš najbolji i tada sam, kao jedan od rijetkih pjevača iz Jugoslavije, otišao pjevati u Bugarsku. Jedan moj dobar prijatelj mi je rekao kako postoji jedan mladi nogometaš koji ima veliku želju da me upozna. Bio je to Hristo i tako je krenulo prijateljstvo. Nakon tog dana sam često zbog Hriste dolazio u Sofiju na njegove utakmice'', pričao je kasnije Ilić, a u jednom je intervjuu otkrio zanimljivu anegdotu s polufinalne utakmice Lige prvaka između Barcelone i Porta iz travnja 1994.

Iliću je Stoičkov sredio mjesto uz sam teren, a prije početka utakmice svi su igrači Barce otišli na zagrijavanje osim Hriste, koji je punim sprintom pretrčao pola Camp Noua, preskočio reklame i zaštitnu ogradu, uletio u publiku i izgrlio se s Ilićem. ''Zamisli, 120 tisuća Katalonaca je ustalo da vidi ko je bre ovaj što se Hristo s njim grli'', pričao je Ilić u razgovoru za MozzartSport.

Kako smo napisali, Bugarska je u deliriju slavila odlazak na SP, no neposredno pred put u Ameriku pojavio se ogroman problem i malo je nedostajalo da ni ne ode na Mundijal. Naime, nakon pobjede Bugarske nad Francuskom predsjednik Bugarskog nogometnog saveza Valentin Mihov u euforiji je obećao 100 tisuća dolara bonusa igračima.

Trijumf na Parku prinčeva opio je i Mihova, no kako se na kraju pokazalo, čovjek se preračunao i zaletio. Taj novac Savez jednostavno nije imao i Mihov nije mogao ispuniti obećanje. Razočarani igrači prijetili su štrajkom, čak i bojkotom turnira, ali su ipak pristali na smanjenje premija sa 100 tisuća na 25, uz jedan uvjet:

"Mihov mora otići ili mi ne putujemo u SAD." Savez je doveden pred gotov čin i potpredsjednik Hristo Danov je izjavio: "Bez brige, sve je sređeno, sve će biti u redu."

Drumski ratnici predvođeni barabom Hristom i tračanskim vukodlakom Trifonom Ivanovom bili su atrakcija Mundijala 

Bugari su bili atrakcija na Mundijalu u Americi. U svom tom kiču i blještavilu najveće nogometne scene svijeta, onako divlji, dlakavi i ćelavi, svakakvi, sa zlatnim lančinama oko vratova i kričavom odjećom, predvođeni barabom Hristom i ikonskim tračanskim vukodlakom Trifonom Ivanovom, više su izgledali kao drumski ratnici, likovi drugog dijela Pobješnjelog Maxa, nego kao nogometaši koji su na SP stigli s ozbiljnim ambicijama.

Na turnir su stigli kao velika nepoznanica i nitko nije mogao ni pretpostaviti što će napraviti. Kako su pokazali protiv Francuza, imali su kvalitetu za pobjedu protiv bilo koga, no bili su u stanju zbog najmanje sitnice međusobno se posvađati i doživjeti debakl.

Katastrofa se nazirala već nakon prvog kola, kad ih je najjača Nigerija u povijesti golovima Yekinija, Amokachija i Amunikea pregazila 3:0. Činilo se da ni ova bugarska generacija neće doći do prve pobjede na SP-ima, no sav bijes zbog poraza od afričke reprezentacije Hristo i družina su iskalili nad debitantima Grcima.

Završilo je 4:0, ali ni tada Bugarima nitko nije davao prevelike izglede jer ih je čekala Argentina. Ipak, Bugari su slavili 2:0, no puno više je bilo onih koji su taj trijumf pripisali šoku Gaučosa zbog doping-skandala Maradone nego snazi Bugara. U osmini finala nakon penala Bugari su prošli i Meksiko i tek je tada stvar postala ozbiljna.

Kako su otpisani Balkanci postali najveća priča SP-a

A kad su pali Nijemci u četvrtfinalu, živopisni Balkanci postali su najveća priča turnira. Podcijenjeni i otpisani, nisu se obazirali na to što netko misli o njima, već su igrali svoj nogomet i ponašali su se kao momčad. Istina, dnevni rituali su im bili nešto drugačiji nego što bismo mogli zamisliti kod vrhunskih profesionalnih nogometaša, ali čitava ekipa je do polufinala odisala zajedništvom.

"Svaku smo večer pili u nekim od američkih kafića. Trajalo bi to dugo u noć. Svaka reprezentacija na SP-u je dobila kao osiguranje po dva FBI-evca. Njih dvojica su svaku noć bili s nama, čak i večer prije utakmice s Njemačkom. Na kraju turnira, kad smo odlazili kući, izgrlili smo se kao da smo rođena braća. Priznali su nam da im je to bio najbolji zadatak u životu", izjavio je legendarni ćelavac Jordan Lečkov, čovjek koji je glavom donio pobjedu nad Njemačkom od 2:1 i odveo Bugarsku u polufinale na Italiju.

Bugari su u utakmicu krenuli žustro i agresivno, napunjeni samopouzdanjem i nacionalnom euforijom. No Talijani su vrlo brzo preuzeli primat i s dva brza gola Roberta Baggia poveli 2:0. Činilo se da je bugarskoj bajci došao kraj, a onda, samo minutu prije kraja poluvremena Costacurta je srušio Naska Sirakova i francuski sudac Joel Quiniou pokazao je na bijelu točku.

Stoičkov je zabio svoj šesti gol na prvenstvu (izjednačio se na vrhu s Rusom Salenkom) i dao nadu Bugarima da će u nastavku susreta uspjeti preokrenuti rezultat.

Međutim, da od nove senzacije ne bude ništa pobrinuo se francuski sudac, koji najprije nije sankcionirao čisto igranje rukom Alessandra Costacurte ispred golmana Pagliuce, a na samom kraju utakmice nije sudio očigledan faul na Lečkovu, u zoni odakle je Hristo Stoičkov rijetko promašivao.

Italija je prošla u finale, gdje će kasnije na penale izgubiti od Brazila, a Bugari su morali igrati za broncu s fenomenalnom Švedskom, od koje su onako nemotivirani, bijesni i razočarani glatko izgubili 4:0.

Prve trzavice u svlačionici i napadi na francuskog suca 

Iz bugarskog tabora procurila je informacija da je tijekom utakmice došlo do sukoba između dviju najvećih bugarskih zvijezdi – Hriste Stoičkova i Emila Kostadinova. Stoičkov je od suigrača tražio da igraju što češće na njega da bi zabio još jedan gol i tako ostao usamljen na vrhu ljestvice najboljih strijelaca turnira, što se Kostadinovu nije nimalo svidjelo.

Nije se ispunilo ni čuveno proročanstvo slavne Babe Vange, koja je prije početka Mundijala prorekla da će u finalu igrati dvije reprezentacije čija imena počinju slovom B.

Bugari se nisu pomirili s porazom i počele su pljuštati silne uvrede, kako na račun francuskog suca tako i na račun FIFA-e, koju su optužili da je delegirala suca koji je jedva dočekao priliku da se osveti Bugarima za kobni poraz Francuza u kvalifikacijama. Odmah nakon utakmice novinari su pitali Stoičkova smatra li još uvijek da je Bog. Hristo je bijesno odgovorio: 

''Naravno, ali što to vrijedi kad je sudac bio Francuz. Ova utakmica najbolji je dokaz da je ovo prvenstvo jedno od najgore organiziranih u povijesti i nimalo ne sumnjam u to da je ovaj sudac u ime višeg cilja delegiran za ovu utakmicu."

Čitava Bugarska je izašla na ulice, a po školama su visjele slike Hriste Stoičkova 

Premda na kraju nisu došli do medalje, Stoičkova i suigrače čitava je zemlja dočekala kao heroje. U večernjim satima 10. srpnja 1994. na ulicama, u parkovima i na trgovima diljem zemlje slavilo je 6.2 milijuna ljudi (od 8.4 milijuna stanovnika Bugarske), a s Hristom se u ljeto 1994. nijedan Bugarin nije mogao mjeriti po popularnosti.

Roditelji su tek rođenoj djeci davali ime po bugarskom nacionalnom junaku, a neki ravnatelji škola su čak njegov portret kačili o zidove učionica. Da je kojim slučajem imao političke ambicije i da se kandidirao za predsjednika, nema dvojbe da bi dobio ''miloševićevskih'' 120 posto glasova. 

U trenutku kad je dotaknuo samo nebo, uslijedio je strelovit pad Hriste Stoičkova

Hristo je te 1994. dosegnuo svoj vrhunac, odveo je Bugarsku tamo gdje nikad nije bila ni prije ni poslije, izabran je za najboljeg igrača Europe i zaključio je valjda da je time dokazao sve što je trebao dokazati onima koji mu nisu vjerovali kad je počinjao. U trenutku kad je dotaknuo najveće visine, krenuo je njegov pad. 

Stoičkov je vjerovao da mu pripada titula apsolutnog vladara bugarskog nogometa. Smatrao je da je on igrač, trener, izbornik i predsjednik Saveza te da svaka odluka koja se tiče reprezentacije mora biti najprije njemu predočena da je blagoslovi.

Spomenuli smo sukob s Emilom Kostadinovom, ali ni drugi igrači nisu blagonaklono promatrali privatizaciju nacionalne vrste koju je proveo samo jedan čovjek. Stoičkov je inzistirao na tome da u reprezentaciju budu pozivani igrači koji su njemu bliski i oni koji su pod ugovorima s menadžerima s kojima je on prijateljevao, a njegova se riječ slušala.

Reprezentacija koja je u SAD-u disala kao jedan vrlo brzo se pretvorila u momčad kojom upravljaju klanovske podjele, a to je bio klasičan put za konačni krah od kojeg se bugarski nogomet nikad nije oporavio.

Stvorio je najbolju Bugarsku ikad, a onda ju je uništio. Isto je napravio u Barceloni 

U Barceloni se ponašao slično, arogantno, prepotentno i oholo. Sve se više svađao s Cruyffom i novinarima, a sve je manje igrao. "Kad je Hristo bio na klupi, mogao je započeti borbu vlastitom sjenom, a kad je Hristo ljut, opasan je", jednom je za Stoičkova rekao suigrač iz Barce Jose Mari Bakero. I bio je u pravu.

Trenutak u kojem je Cruyff shvatio da Stoičkov više ne doprinosi dovoljno na terenu bio je i trenutak u kojem je prestalo toleriranje njegovih ispada. Unatoč tome što je bio zvijezda Svjetskog prvenstva, samo dva pogotka u drugom dijelu sezone 1994./1995. zapečatila su Stoičkovljevu sudbinu kod Cruyffa.

"Kod takvog igrača sve mora biti 100 posto. On je na 95 posto i ubrzo će krenuti nizbrdo. Knjiga o Stoičkovu je zatvorena. U lošim je ili nikakvim odnosima s više od trećine ostalih igrača", rekao je Cruyff i tim je riječima amenovao odluku da se Hristu proda u Parmu. 

Veliki Johan je Hristu doveo zbog bezobrazluka, a zbog njega ga je i potjerao 

Nizozemski genij je odbacio Hristu zbog prgave naravi, bezobrazluka i nevjerojatno velikog ega. Ironično, zbog tih istih karakteristika ga je i doveo pet godina ranije jer je shvatio da mu je baš takav profil neophodan da stvori nepobjedivu momčad u katalonskoj prijestolnici. 

"Ono što se događa na terenu često odražava ono što se događa oko njega. Barcelona igra napadački i agresivan nogomet. To je zato što svi oko momčadi imaju agresivan i ofenzivan stav. Ako zvijezde momčadi nisu agresivne, kako možete imati agresivnu momčad?

Prije nego što je Stoičkov došao, imali smo momčad vrlo ljubaznih ljudi. Ali u momčadi ne smiju biti samo ljubazni ljudi. Trebao nam je netko poput Stoičkova, koji je agresivan u pozitivnom smislu. On ide na loptu i kad je dobije, puca na gol. Postoje i igrači koji bi možda pričekali i vidjeli postoji li neki ljepši način ili dodali loptu, ali on samo ide naprijed i puca.

Hristo je sisao neko prilično zlo mlijeko kad je bio mali. Imao je toliku unutarnju snagu, toliku volju da ode korak dalje od svih drugih. Kažu da je 100 posto maksimum koji čovjek može dati. Hristo je mogao i više od 100. Nekako je stalno u tome uspijevao", jednom je Cruyff objasnio zbog čega je doveo Hristu i zašto je upravo njemu namijenio ulogu arhitekta nove Barcelone, koja će stvoriti temelje za ono što je u Kataloniji 20 godina kasnije dovršio Pep Guardiola.

''Odrastao sam na ulici. Tamo naučiš neke stvari," jednom je rekao novinaru u Španjolskoj. Te dvije kratke rečenice možda točnije opisuju Hristu nego svi intervjui koje je dao u karijeri. 

''Kada Michael igra, to je poput sna, neke čarobne iluzije. Tada nitko ne može igrati na njegovoj razini, ni približno. Da je rođen u siromašnom getu u Brazilu ili Argentini, gdje je lopta jedini način da se izađe iz siromaštva, u svijetu nogometa bio bi poznat kao najveći genij ove igre ikada. Ali nije imao taj instinkt dječaka iz geta'', jednom je za Michaela Laudrupa rekao Johan Cruyff. Karakterno je Hristo bio sušta suprotnost finom i uglađenom Dancu.

Hristo je odrastao u bijedi i bio je marginaliziran. Zato je imao nevjerojatnu volju da uspije 

Stoičkovu frižider nikad nije bio pun, cijelo djetinjstvo proveo je u bijedi i bio je jako gladan. Gladan svega. Samo klinci koji su odrasli u siromaštvu i koji su bili marginalizirani i odbacivani mogu biti toliko uporni i puni inata. Za Hristu je svaki trening bio borba na život i smrt, a njegov mentalitet neukrotivog ratnika lijepo je opisao reprezentativni suigrač Nasko Sirakov:

''Hristo se za svaku utakmicu spremao kao što se neki ljudi spremaju za svoje vjenčanje. Kao da je svaka utakmica najveći događaj u njegovom životu.''

Rođen 1966. u drugom po veličini bugarskom gradu Plovdivu, Hristo je prve nogometne korake napravio u lokalnom klubu Maritsi, sanjajući da će jednog dana zaigrati za Botev, za koji je navijao. Ne samo da se to nije dogodilo već je sa 16 godina potjeran iz Maritse kao neperspektivan i nedovoljno talentiran.

Kad su ga kao klinca otjerali kao netalentiranog, htio je odustati od nogometa

Bilo je to prvo veliko razočaranje u njegovom životu, htio je čak i odustati od nogometa, no otac mu je dao potporu, pokazao mu je da vjeruje u njega i odmalena mu je usadio upornost kao jednu od ključnih vrlina. Prešao je u niželigaša Hebros iz gradića Harmanlija, no tamo se zadržao samo jednu sezonu.

Zabijao je kao na traci i privukao je pažnju najvećeg kluba u Bugarskoj, CSKA iz Sofije. Ključnu ulogu odigrao je Manol Manolov, jedan od najvećih igrača sofijskog kluba u povijesti i tadašnji trener CSKA. Manolov je Hristu vidio na jednoj juniorskoj utakmici i bio je toliko oduševljen da ga je odlučio dovesti u glavni grad. 

''Nisam želio čekati. Plašio sam se da će me netko preteći i već sutradan sam sjeo u službeni automobil i otišao u Plovdiv po Stoičkova. Ponašao sam se strogo. Nisam ga nagovarao, nisam ga molio, samo sam mu rekao da spremi stvari i sjedne u automobil'', pričao je Manolov kasnije, a nakon SP-a u Americi 1994. Hristo se naslađivao katastrofalnim procjenama klubova iz njegova rodnog grada koji mu nisu nikad dali šansu da zaigra za njih:

''Nakon što su mi u Maritsi i Botevu poručili da sam beznadan, radio sam na tokarskom stroju u tvornici. Pogledajte gdje sam sad.''  

Viden Apostolov je kategorički godinama poricao da je ikad zatvorio vrata Boteva za Hristu. Rekao je da ga je htio dovesti, ali da je CSKA bio brži. Bugarski novinar iz Plovdiva Donča Donev donekle staje na stranu Apostolova tvrdeći da su početkom 80-ih oba plovdivska prvoligaša, Lokomotiv i Botev, imala jak kadar i da je Hristo u CSKA došao kao anoniman igrač. Hristu za te argumente nije bilo briga.

S 18 godina je tvrdio da je nogometni Bog i svađao se sa svima koji bi se usudili posumnjati u njegov genij

U Sofiju je Stoičkov stigao 1984., a odmah po dolasku dobio je nadimak Kamata, po bugarskoj riječi za bodež ili šilo. Ne treba biti previše mudar da bi se zaključilo zbog čega.

Bio je tek tinejdžer kad je došao u najtrofejniji klub u Bugarskoj, a odmah se zakačio sa svima koji su se usudili posumnjati u njegov božanski genij. Zbog stalnih konflikata sa suigračima bio je suspendiran u svojoj prvoj sezoni u CSKA. No to je bila prava sitnica za ono što se dogodilo 19. lipnja 1985. 

U finalu kupa tog su dana igrali CSKA i Levski, koji je treću godinu zaredom osigurao naslov prvaka. Utakmica se igrala tri tjedna nakon hejselske tragedije i partija je naredila da ne smije biti ni najmanjeg incidenta. Dogodilo se upravo suprotno. CSKA je suprotno očekivanjima poveo 2:0 golovima Slavkova i Vojnova, dok je iz kaznenog udarca smanjio Sirakov.

Premda je susret od samog početka bio izuzetno pun nervoze i naelektriziran, sudac Ahmed Jašarov ga je koliko-toliko držao pod kontrolom, a 15 minuta prije kraja počelo je prštati na sve strane. Branič Levskog Plamen Nikolov krvničkim je startom uletio u Radoslava Zdravkova.

Sudjelovao u najvećem skandalu u povijesti bugarskog nogometa i bio kažnjen doživotnom zabranom igranja

Nikolov je dobio izravan crveni karton, a Zdravkov je hitno prevezen u bolnicu. Pet minuta kasnije Emil Spasov uhvatio je za vrat Kostadina Jančeva, a u gužvu je uletio i 19-godišnji Stoičkov, kojem je ovo bio tek drugi derbi u karijeri. Jančev i Spasov su isključeni, utakmica je nekako privedena kraju, a pravi kaos se navodno dogodio u tunelu.

Pričalo se da su igrači Levskog čak slomili rebra pomoćnom sucu Asparuhu Jasenovu i da je došlo do masovne tučnjave među igračima, ali prava istina nikad nije otkrivena. 

"Nakon posljednjeg zvižduka Asparuh Jasenov bio je okružen igračima Levskog. Među njima su bili reprezentativci Borislav Mihajlov i Naško Sirakov. Udarali su ga, vrijeđali, prijetili, gurali... Za to vrijeme smo mi slavili, naš kapetan Georgi Dimitrov držao je trofej pred oduševljenim navijačima CSKA. S 19 godina uživao sam u svom prvom kupu, osvojio naslov u svojoj prvoj pravoj sezoni s CSKA'', napisao je Hristo u svojoj autobiografiji 100 x 100 Stoičkov.

Šef partije naredio drakonske kazne 

Već sljedećeg dana stigle su najave da će kazne biti drakonske, a 21. lipnja donesena je odluka da se oba kluba raspuštaju, trenerima Manolovu (CSKA) i Metodievu (Levski) oduzete su trenerske licence i izbačeni su iz nogometa, a doživotne suspenzije dobili su Borislav Mihajlov, Plamen Nikolov, Emil Velev i Emil Spasov iz Levskog te Hristo Stoičkov iz CSKA. Nasko Sirakov je dobio jednu godinu zabrane igranja. 

Oduzeti su titula prvaka Levskom i naslov pobjednika kupa CSKA, a oba kluba su se morala odreći imena. Tako je Levski postao Vitoša, a CSKA Sredets. Bugarski mediji i danas tvrde da je tu odluku donio prvi čovjek Bugarske i šef partije Todor Živkov.

Uz imena i trofeje, izgubljene su i sve privilegije koje su igrači koristili kao časnici vojske i policije. U komunizmu su to bile velike stvari. Značile su puno veći novac, riješeno stambeno pitanje, kupovinu automobila preko reda na koji se inače čekalo po deset godina...

''Moje prvo veliko finale, prvi kup i zabava do zore. Samo dva dana kasnije naučio sam na najbolniji i najgadniji mogući način kako pobjeda vrlo brzo može postati poraz. Zabavljao sam se s prijateljima u kafiću kada je voditelj na državnoj televiziji objavio odluku Tajništva Središnjeg odbora Komunističke partije Bugarske.

Bilo su to najstrože sankcije u povijesti bugarskog nogometa. Argument je bio da se tom odlukom željelo stati na kraj nasilju u bugarskom nogometu. Ispostavilo se da je 19-godišnji Hristo Stoičkov dio tog nasilja. Kako sam reagirao?

Što je mogao napraviti dječak od 19 godina kad je najtežu kaznu dobila reprezentacija kojoj su oduzeti neki od najboljih igrača pred SP u Meksiku 1986.? Međutim, jeste li vidjeli što sam ja napravio? O kakvom se kontaktu tu radilo? Zbog običnog naguravanja protivničkog igrača likvidiran je netko tko je tada bio nitko'', napisao je Stoičkov u svojoj autobiografiji.

Otišao u vojsku i pod tuđim imenom igrao lude utakmice po bugarskim selima 

Nakon što mu je bilo zabranjeno igrati, Stoičkov je otišao u vojsku u Staru Zagoru, gdje je pod lažnim imenom igrao za nogometnu ekipu vojne jedinice. 

"'Što je s novakom Hristom Stoičkovim? On će biti primjer. Loš primjer, ali ipak primjer.' To mi je rekao jedan od časnika u vojnoj jedinici Stara Zagora. Imao je čin kapetana, ali je vladao kao general i što je najvažnije, bio mi je nešto poput trenera u vojarni.

Utakmice koje sam tamo odigrao možda su najviše utjecale na ono što sam kasnije napravio u karijeri. Publika bi gledala utakmicu opijajući se i nisi znao koga se više moraš plašiti, njih ili protivnika koji su mlatili bez milosti. Morali ste biti jako brzi da izbjegnete udarce.

Sudac? Ma kakav sudac, njega je zanimala vlastita sigurnost i jedino je mislio kako da se kući vrati živ i zdrav. Jednom sam vidio da su se suci zaključali u kombi, a navijači su vozilo gurali u obližnji potok. Takve lekcije nećete pronaći ni u jednom nogometnom udžbeniku. Unatoč tome, znao sam odigrati neke odlične utakmice sve dok neki prljavi gad nije prijavio da prognani Hristo Stoičkov igra pod tuđim imenom.

Istog trenutka je iz Sofije krenuo jedan časnik da provjeri navod. Kako smo u vojarni imali odličnu 'kontraobavještajnu službu', deset minuta prije kraja jedne utakmice su me brzo zamijenili, ubacili u džip i vratili u vojarnu. Brzo sam se presvukao, uzeo pušku i preuzeo stražu. Časnik je došao i vidio je vojnika Hristu Stoičkova na straži. Uh, jedva sam se tada izvukao'', pisao je Hristo.

Pomilovan je, a onda je odigrao dvije utakmice koje su promijenile njegov život, ali i Barcelonu 

Ipak, već 1986. kažnjeni igrači su rehabilitirani, a u studenom 1989. klubovima su vraćeni stara imena i oduzete titule iz 1985. Upravo ta 1989. bila je, pokazat će se, presudna godina za Hristu Stoičkova. CSKA je fantastično igrao u Kupu pobjednika kupova, a Stoičkov je bio nezaustavljiv, kako u prvenstvu tako i u Europi.

U prvenstvu je zabio 38 golova i podijelio je Zlatnu kopačku Europe s čuvenim meksičkim napadačem Real Madrida Hugom Sanchezom, a sa sedam pogodaka bio je prvi topnik Kupa pobjednika kupova. CSKA, odnosno Sredets, kako se klub tada još zvao, dogurao je do polufinala i dvomeča s Barcelonom.

Barca je u oba susreta slavila (4:2 i 2:1), a sva tri gola za Bugare zabio je Stoičkov. Barcelona je kasnije u finalu pobijedila Sampdoriju, ali navijači nisu bili pretjerano zadovoljni.

Punih pet godina Barcelona nije mogla doći do naslova prvaka, uzeli su samo tri u posljednjih 30 godina, a ni dolazak Johana Cruyffa 1987. nije puno toga promijenio. Utakmica s CSKA pokazala se presudnom kako za Hristu tako i za velikog Johana, a najviše za Barcelonu.  

''Najpametniji je bio Josep Maria Minguella, agent i posrednik Barcelone, koji je bio zadužen za moj transfer u Barcu zajedno s pokojnim Pacom Venturom, tadašnjim dopredsjednikom kluba. Nakon te dvije utakmice protiv Barce obojica su me preporučili Johanu Cruyffu, koji je zatim dao zeleno svjetlo za moj potpis.

Platio je prava za prijenos finala Lige prvaka da cijela Bugarska može gledati kako podiže trofej

Bilo je to neizvjesnih nekoliko mjeseci. Krajem 1989. potpisao sam predugovor s Barcelonom, ali nisam rekao ni svojoj ženi ni roditeljima. Nisam htio da nešto pođe po zlu, pa sam šutio o tome dok nije postalo službeno u svibnju 1990. Možeš li to zamisliti?'' rekao je Hristo u jednom intervjuu za španjolske medije.

Nizozemac je vjerovao u model sukoba kako bi stvorio ono što je želio, a Stoičkov je bio savršen primjer lošeg momka koji mu je trebao da dovrši projekt nogometnog Dream Teama. Barcelona je s Hristom osvojila naslov već prve godine, a onda ih je uzela još tri u nizu, uključujući prvi i povijesni naslov prvaka Europe 1992.

Kako bugarska državna televizija nije imala novca za prava na prijenos finalne utakmice s Wembleyja protiv Sampdorije, Hristo je iskeširao koliko god je trebalo samo da bi cijela Bugarska mogla gledati svog omiljenog sina kako osvaja Ligu prvaka.

Bio je najsvestraniji napadač svog doba i ključan igrač apdejtane verzije totalnog nogometa Johana Cruyffa

Stoičkov je bio vjerojatno najmoderniji napadač svog doba. Možda nije bio najbolji, ali je bio daleko najsvestraniji. Mogao je igrati na bilo kojoj poziciji u napadu. Jednako je ubojit bio kad bi krenuo s krila ili kad bi igrao klasičnu špicu. Njegova polivalentnost i efikasnost na različitim pozicijama omogućavale su fluidne taktičke postavke te je Cruyff mogao tijekom utakmice ovisno o rezultatu mijenjati sustav igre.

Zapravo, unatoč tome što ga je angažirao kao europsku Zlatnu kopačku, Cruyff je često Stoičkova koristio kao veznjaka. Michael Laudrup često je igrao kao lažna devetka, a promjena pozicija sa suigračima pomogla je Barceloni da slijedi nizozemski model iz sedamdesetih godina, u kojem je i sam Cruyff bio ključni protagonist.

Ukratko, Nizozemac je mudro koristio Bugarinovu sposobnost da luta terenom i po čitavom travnjaku radi nered u obranama protivnika. Kad je u Barcelonu u ljeto 1993. stigao najbolji napadač svijeta Romario, mnogi su bili sigurni da će spajanje dva ekscentrična i egocentrična genija u napadu izazvati puno više štete nego koristi.

Dogodilo se upravo suprotno. Stoičkov i Romario su postali najbolji prijatelji, a u tandemu su izgledali nezadrživo. Zajedno su zabili 56 golova osvojivši u posljednjem, dramatičnom kolu četvrti uzastopni naslov u La Ligi. 

"Jednostavno nismo mogli podnijeti brzinu i silinu Stoičkova i Romarija. Način na koji su nas napadali bio je novo iskustvo za nas", rekao je sir Alex Ferguson nakon što je njegov United doživio debakl 4:0 protiv Barce.

Kad je stigao Romario, bila je to bajka, ali nije mogla dugo potrajati i Dream Team se raspao

Međutim, bajka nije mogla dugo trajati. Kako je u to vrijeme važilo pravilo da samo tri stranca mogu igrati, a Barca je imala četiri fantastična (Stoičkov, Romario, Koeman i Laudrup), Nizozemac je morao stalno kalkulirati koga ostaviti na tribini. Mislio je da će doziranjem minutaže svi biti zadovoljni, međutim, prevario se.

Nitko na kraju nije bio zadovoljan i momčad je počela pucati. Najprije je otišao Laudrup u Real, zatim se Romario nije vratio nakon jednog posjeta Brazilu, onda je Stoičkov prodan u Parmu, da bi zadnji otišao Cruyff, koji nakon toga više nije sjeo na klupu nijednog kluba.

Parma je u ljeto 1995. za 6.5 milijuna eura kupila Stoičkova, nadajući se da će aktualni osvajač Zlatne lopte biti presudan kotačić za osvajanje Scudetta. Parma je u devedesetima bila megamomčad, osvojila je čak tri europska trofeja, no nikako nije mogla do naslova prvaka Italije.

Očajna sezona u Parmi 

Nadali su se da će im Stoičkov donijeti ono što je pet godina ranije donio Barceloni, ali procjena se pokazala posve promašenom. Trener Parme Nevio Scala je iz temelja promijenio taktičke postavke momčadi kako bi igru prilagodio Stoičkovu. Ta se odluka pokazala kobnom za ekipu. Parma je tu sezonu završila tek šesta, u kupu je ispala već u drugom kolu, a Stoičkov je zabio svega pet golova u 23 nastupa.

''Osvajač je Zlatne lopte i još uvijek mi je prijatelj, ali nogomet je živio na potpuno drugačiji način nego što ga se živi u Italiji'', rekao je Hristin bivši suigrač Lorenzo Minotti za FourFourTwo. 

''Stigao je privatnim avionom bugarske vlade. Do njegova dolaska nikad nismo održali tiskovnu konferenciju, sastali bi se u parku s lokalnim novinarima i to je bilo to. Hristo je svako malo sazivao presice. Bio je navikao na drugačiju stvarnost i to je donijelo neravnotežu u momčad. Bilo ga je teško ubaciti u našu formaciju sa Zolom i Asprillom u napadu. Scala je morao promijeniti svoju postavku i momčad je patila."

Stoičkov se vratio u Barcu, ali nisu ga željeli ni Robson ni Van Gaal

Nakon što je Cruyff otišao s Camp Noua, Stoičkov se odmah vratio, no novi trener Bobby Robson je u momčadi imao Ronalda, Figa, Pizzija i Giovannija. Jednostavno, za Stoičkova nije bilo mjesta. 

"On je gotov na mnogo načina. Ne može ni trčati, pa kako onda da igra? Može odigrati pola sata, ali dugoročno je s njim gotovo", rekao je Englez, koji je iznenađujuće dobio otkaz na kraju sezone premda je osvojio Kup pobjednika kupova i Kup kralja.

Na klupu je sjeo Louis van Gaal, čovjek koji je 1995. s Ajaxom poharao Europu i stvorio za mnoge najbolju klupsku momčad svih vremena. Ni Nizozemac nije imao previše strpljenja za mušičavog Hristu i usred sezone 1997./98. ga je potjerao s Camp Noua.

Stoičkov mu nikad nije oprostio što ga je na jednoj utakmici stavio da igra lijevog beka i dan-danas, kad priča o Nizozemcu, naziva ga ''đubretom''. Vratio se u CSKA kako bi donekle vratio formu pred SP u Francuskoj.

Bugarska je na tom Mundijalu doživjela debakl osvojivši samo jedan bod u skupini s Nigerijom, Paragvajem i Španjolskom, uz katastrofalnu gol-razliku 1:7. Bio je to zadnji nastup Bugara na svjetskim prvenstvima. 

Kao igrač bio je najbolji na svijetu, kao trener vjerojatno najgori 

Još je igrao u saudijskom Al Nassru i japanskoj Kashiwi, da bi karijeru završio 2003. igrajući u američkom klubu DC Unitedu. Ni u Americi Hristo nije imao mira te je stalno izazivao kontroverze i skupljao suspenzije. Jednom je udario dječaka koji je na trening došao u dresu njemu mrskog Reala, a suigraču u DC Unitedu slomio je nogu na treningu te je čitav slučaj završio na sudu. 

Okušao se Hristo i kao trener, a prvi posao je bez ikakvog iskustva dobio na klupi bugarske reprezentacije. U Savezu su valjda mislili da će karizma koju posjeduje i nevjerojatna motiviranost koja ga je krasila tijekom igračke karijere biti dovoljne da spasi posrnuli bugarski nogomet. Naravno da nije uspio jer nikad u životu nije znao komunicirati kako treba.

Posao je dobio neposredno nakon Eura 2004., zadnjeg velikog natjecanja na kojem je nastupila Bugarska, a u tri godine nije napravio baš ništa. Još je luđa bila avantura u Celti tijekom koje je ispalio da "ne vjeruje u taktiku". Celta je s takvim "stručnjakom" ispala u drugu ligu, a Hristo je "zamoljen" da istog trenutka napusti Vigo.

Zadnji trenerski posao imao je prije deset godina, kad je pokušao voditi svoj CSKA. Nakon samo mjesec dana je shvatio da to nije za njega i dao je ostavku.

Danas živi u Miamiju i poput strica Alberta svaku priliku koristi da svima priča kako je nekad bio Bog nogometa 

Danas Stoičkov živi u Miamiju i tu i tamo, kad ga pozovu, odradi posao stručnog komentatora za američke televizije, a oni koji ga dobro poznaju, kažu kako u maniri strica Alberta iz Mućki svaku priliku koristi da sve prisutne podsjeti na vremena kad je bio najbolji nogometaš svijeta.

Kad je dobro raspoložen, uz glazbenu podlogu neizbježnog Miroslava Ilića ispriča vic koji je u Bugarskoj bio aktualan u ono slavno ljeto 1994., kad je i Bog bio Bugarin.

"Stoičkov, Maradona i Pele sastanu se u jednom kafiću. Maradona kaže:' Zamislite, jučer mi se obratio Bog i rekao mi da sam najbolji nogometaš na svijetu.' Pele na to odmahne glavom i kaže: 'A meni se Bog obratio prije sat vremena i rekao da sam ja najbolji na svijetu.' Stoičkov ih obojicu pogleda s prezirom: 'Ne sjećam se da sam rekao nešto takvo.'"