U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

HEISMANOVA nagrada tradicionalno se smatra najznačajnijom nagradom u sveučilišnom američkom nogometu jer prepoznaje najuspješnijeg igrača sezone u najkvalitetnijoj sveučilišnoj ligi na svijetu. Dodjeljuje se od 1935. godine i predstavlja vrhunac karijere za svakog sveučilišnog igrača jer spaja individualni uspjeh s doprinosom momčadi.

U američkom sveučilišnom nogometu desetljećima dominiraju sveučilišta bogate tradicije poput Notre Damea, Alabame, Ohija i Oklahome. Te su institucije stvarale generacije zvijezda koje su potom uspješno nastavile karijere u profesionalnoj NFL ligi. Brojni dobitnici Heismana postali su ikone sporta, no ničija priča nije upečatljivija od priče prvog afroameričkog dobitnika te prestižne nagrade.

Ta je čast 1961. godine pripala Ernieju Davisu sa Syracusea, koji je postao simbol ne samo sportskih postignuća nego i rušenja rasnih barijera u američkom sportu. Bio je igrač iznimnih fizičkih sposobnosti i netipične elegancije za svoju poziciju, a nadimak "Elmira Express" zaslužio je zbog brzine i snage kojom je probijao protivničke obrane.

Njegova priča, međutim, nije bila obilježena samo sportskim uspjesima i povijesnim značenjem. Ernie Davis, koji je trebao postati velika afroamerička zvijezda NFL-a u tandemu s legendarnim Jimom Brownom, zbog bolesti i rane smrti nikada nije odigrao profesionalnu utakmicu.

Djetinjstvo u segregiranoj Americi

Ernest R. Davis rođen je 14. prosinca 1939. u New Salemu, rudarskom gradu u Pennsylvaniji. Njegova životna priča započela je tragično jer nikad nije upoznao svog biološkog oca koji je poginuo u prometnoj nesreći netom poslije njegova rođenja, pa su prve godine života bile obilježene siromaštvom i nestabilnošću.

Njegova majka Avis Marie Davis Fleming nije ga mogla sama uzdržavati pa ga je s 14 mjeseci poslala živjeti baki Elizabethi i djedu Willieju u Uniontown, mali rudarski grad u kojem je segregacija bila dio svakodnevice. Willie je bio rudar ugljena, otac 12-ero djece, i odrastajući u toj ogromnoj obitelji, Ernie je učio o disciplini, vjeri i domu.

"Moj otac je bio strog i vojnički discipliniran. Svi smo imali rasporede. Ručali smo u isto vrijeme. Večerali smo u isto vrijeme. Nemojte kasniti ili nećete jesti. Svi smo jeli za velikim stolom i razgovarali o sportu i svjetskim događajima. Svi smo se uredno odijevali i svi smo zajedno išli u crkvu nedjeljom. Bili smo obitelj", rekao je Chuck Davis, jedan od Willijevih sinova i Erniejevih ujaka.

Djeca tamne boje kože često su bila izložena predrasudama i institucionalnoj diskriminaciji. Ernie je bio povučeno, ali iznimno svestrano i spretno dijete. U školskim dvorištima isticao se u svemu. Trčao je brže od vršnjaka, bio izvrstan u košarci i bejzbolu, a s vremenom je američki nogomet postao njegova najveća strast.

Kao tinejdžer preselio je k majci i očuhu u Elmiru, u saveznoj državi New York, gdje mu je sport postao glavni izlaz iz siromaštva. Upisavši Elmira Free Academy, Davis je postao lokalna sportska senzacija.

Al Mallette, umirovljeni sportski urednik Elmira Star-Gazettea, trenirao je omladinsku momčad protiv njega i još se sjeća kako se Ernie obračunao s njegovim igračima koji bi naletjeli na njega. "Ernie bi samo zgrabio te male running backove i držao ih u zraku dok sudac nije dao zvižduk, ali nikada ih nije bacio na tlo. Radio je to bez ega. Mogao ih je ozlijediti, ali nije", prisjećao se Mallette.

Dvaput zaredom proglašen je All-American igračem u američkom nogometu i košarci, a momčad je pod njegovim vodstvom ostvarila 52 uzastopne košarkaške pobjede i imala omjer 66-1 u te dvije sezone. 52 uzastopne pobjede bile su rekord države New York sve do dolaska Lewa Alcindora, danas poznatijeg kao Kareem Abdul Jabbar, koji je s Power Memorial akademijom ostvario 71 uzastopni trijumf.

Američki nogomet ipak je bio njegova najveća ljubav. Njegova radna etika, snažna volja i talent na terenu privukli su pozornost najvećih sveučilišta u Americi, uključujući Penn State, Notre Dame i Syracuse, gdje mu je idol Jim Brown osobno predstavio program.

Donio je jedinu nacionalnu titulu Syracuseu

Davis je bio sportaš u punom smislu te riječi. Nije pušio, nije pio, nije psovao. Noću, prije spavanja, Davis se molio u tišini na koljenima, s laktovima naslonjenim na krevet. Njegovi najbolji prijatelji pamte ga bijesnog samo u dva navrata, a oba puta ga je preko granice strpljenja isprovocirao stari prijatelj Frankie Cox.

Prvi put je to bilo u restoranu gdje je Davis naišao na Coxa kako udara bespomoćno pretučenog čovjeka te ga je podigao i iznio van, a drugi put kada je Cox šutnuo u stražnjicu malog dječaka bez ikakvog povoda. Tada je Davis skočio na njega i udarao ga dok mu ovaj nije rekao da prestane.

Djeca su hrlila Davisu. Pratili su ga posvuda, u gomilama, kamo god je hodao gradom. Promatrali su ga kako trči kilometrima oko Elmire po ljetnoj vrućini, ulicama i travnatim dijelovima parka, uzdignute glave, uspravnih ramena, mašućih ruku.

Nakon srednje škole, mogao je birati među brojnim velikim sveučilištima, a na kraju se odlučio za Syracuse, dijelom i zato što je njegov idol i prethodnik Jim Brown ondje stekao kultni status. Brown je na Syracuse stigao 1954. godine i tada je bio jedini Afroamerikanac u momčadi te je imao posebna pravila zbog svoje rase, a naglasak je bio na izbjegavanju kontakta s bjelkinjama.

Dolazak Davisa na Syracuse 1958. označio je početak nove ere. Davis, poznat pod nadimkom "Elmira Express", odmah je privukao pozornost brzinom, snagom i izvanrednom tehnikom izbjegavanja obrane. Bio je visok 188 centimetara i imao je 95 kilograma te je igrao na poziciji halfbacka/running backa. Bio je snažan, ali gibak, s izraženim osjećajem za promjenu ritma i kuta.

Odmah je preuzeo dres s brojem 44, koji je prije njega nosio Jim Brown. Trener Ben Schwartzwalder već je u srednjoj školi prepoznao njegov ogroman potencijal te ga je jako htio u momčadi pa ga je ubrzo postavio kao ključnog igrača.

Davis nije igrao tijekom svoje prve sezone u Syracuseu, kako je tada bilo pravilo, iako je dominirao treninzima svojom brzinom i snagom. Kao igrač druge godine, vodio je Syracuse do sezone bez poraza (11-0) i nacionalnog naslova 1959. godine, okrunjenog pobjedom 23:14 u Cotton Bowlu protiv Texas Longhornsa uz dva njegova touchdowna i naslov MVP-a.

Dodavanje Gerharda Schwebesa od 87 jardi za Davisov prvi touchdown na utakmici još je uvijek rekord Cotton Bowla, a Davis je susret završio s ukupno 144 osvojena jarda, što trčanjem što hvatanjem. Bio je to vrhunac njegove sveučilišne karijere, a do današnjeg dana to je ujedno i jedini naslov u povijesti Syracusea.

Davisove počasti i postignuća na terenu mogli su se mjeriti samo s nedaćama s kojima se suočio izvan terena. Kao crni sportaš koji je igrao mnoge utakmice na jugu zemlje, u nekoliko je navrata bio žrtvom rasizma.

Jedan od najpoznatijih incidenata dogodio se baš nakon što je Davis izabran za MVP-a Cotton Bowla 1960. godine, kada je obaviješten da može primiti svoju nagradu na banketu nakon utakmice, ali da će potom odmah morati napustiti segregirani objekt.

Povijesna Heismanova nagrada

Sezona 1960. donijela je 877 jardi uz nevjerojatnih 7.8 po nošenju, najavivši završni uspon prema Heismanu. Kao senior 1961., bio je nezaustavljiv. Osvojio je 823 jarda trčanjem, ostvario 14 touchdowna, a vodio je momčad i u hvatanju (16 hvatanja za 157 jardi), čime je zaokružio profil raznovrsne zvijezde i osvojio Heisman kao prvi Afroamerikanac.

Dodjela je imala povijesnu težinu. U vrhuncu pokreta za građanska prava činjenica da crni student prima najprestižnije priznanje u američkom nogometu značila je mnogo više od sportskog uspjeha jer je to bila snažna društvena poruka o jednakosti.

Do kraja studentske karijere srušio je Brownove klupske rekorde po broju osvojenih jardi trčanjem (2386), all-purpose jardima (3414), statistici koja zbraja ukupnu količinu jardi igrača trčanjem, primanjem i svim oblicima vraćanja lopte, osvojenim poenima (220) i touchdownima (35), potvrdivši reputaciju najboljeg igrača generacije.

Američki mediji ubrzo su ga počeli uspoređivati upravo s Brownom, tada već zvijezdom NFL-a. Iako mu je nedostajala Brownova sirova snaga, Davis je imao profinjenost i eleganciju. Bio je kombinacija snage i inteligencije. Igrač koji je znao kada probiti kroz obranu, a kada strpljivo pričekati pravi trenutak i promijeniti smjer.

Na terenu neumoljiv, izvan njega tih i skroman, zbog čega je bio posebno cijenjen i među trenerima i u svlačionici. Tijekom studija, bio je član bratovštine Sigma Alpha Mu i sudjelovao u ROTC programu (Korpus za obuku rezervnih časnika), stekavši čin poručnika.

Bio je prvi izbor NFL drafta

Davis je sanjao o profesionalnom igranju nogometa otkad zna za sebe, još od dana igranja u Elmiri. Zajedno s cimerom na Syracuseu, tight endom Johnom Mackeyem, satima je razgovarao o toj mogućnosti.

"Znali smo ležati u krevetu noću kad smo dijelili sobu, pričajući o tome kakav bi bio život u NFL-u. Kako bi bilo zarađivati novac, imati djecu, brinuti se za svoje obitelji, za svoje roditelje. Bili smo samo djeca, ležali smo u krevetu i razgovarali, pitajući se hoćemo li zauvijek biti prijatelji", prisjetio se Mackey kasnije.

NFL draft 1962. bio je povijestan. Washington Redskinsi, dotad jedina NFL momčad koja nije integrirala Afroamerikance u sastav, izabrali su Davisa prvim izborom, ali zbog dugogodišnjeg rasističkog otpora vlasnika Georgea Prestona Marshalla, ta odluka bila je više rezultat političkog pritiska savezne vlade koja je prijetila gubitkom stadiona.

Ipak, Davis nije želio igrati za Redskinse i tražio je transfer. Cleveland Brownsi, koje je već vodio Jim Brown, odmah su dogovorili zamjenu, žrtvujući zvijezdu Bobbyja Mitchella i izbor prve runde Leroya Jacksona kako bi spojili senzacionalan tandem Davis-Brown.

Prema prvim informacijama, Davis je potpisao trogodišnji ugovor vrijedan 80.000 dolara, no ispostavilo se da je ipak riječ o tada vrtoglavih 200.000 dolara. Dobio je 80.000 za igranje, 15.000 za potpis i oko 120.000 za naknade za reklame i izvansezonski angažman što je bio najveći ugovor za novaka u dotadašnjoj povijesti NFL-a.

Očekivalo se da će s Jimom Brownom tvoriti zastrašujući tandem. Mnogi su smatrali da bi njih dvojica mogli postati najdominantniji dvojac u povijesti američkog nogometa. Grad Cleveland, naviknut na prosječne rezultate, u Davisovu je dolasku vidio novu eru nade.

Dijagnoza koja je sve promijenila

Radost nije dugo trajala. Samo nekoliko mjeseci nakon što je postao profesionalac, Davis se, pripremajući za utakmicu između najvećih sveučilišnih zvijezda iz prošle sezone i aktualnih NFL prvaka, tada momčadi Green Bay Packersa, u Chicagu u srpnju 1962., probudio sa znatno natečenim vratom i osjećajem kroničnog umora.

Nitko sa sigurnošću ne zna kada su problemi počeli, ali oni koji su poznavali Davisa rekli su da su prvu promjenu kod njega vidjeli na utakmici Coaches All-America, utakmici Istoka i Zapada u Buffalu 29. lipnja 1962. Djelovao je tromo i sporo na nogama. U svlačionici nakon utakmice, Davis je rekao suigraču Johnu Brownu: "Umoran sam, John", na što mu je ovaj odgovorio: "Čovječe, bilo je vruće vani. I ja sam umoran."

Davis se nakon utakmice vratio u Elmiru i otišao na roštilj kod srednjoškolskog trenera Martyja Harrigana. Nije bio gladan i nije jeo. "Malo sam umoran. Noge su mi umorne. I desni mi krvare. Moram provjeriti desni", rekao mu je.

U početku su liječnici sumnjali na mononukleozu ili zaušnjake. No, šok je uslijedio 1. kolovoza 1962. kada mu je dijagnosticirana akutna monocitna leukemija, tada smrtonosna bolest za koju nije postojao lijek. Pokazalo se da je bolest već bila prisutna barem nekoliko mjeseci. Bilo je to šokantno otkriće, a liječnici su mu odmah priopćili da će morati zaboraviti na profesionalni američki nogomet.

Odmah je prešao pod brigu najvećih stručnjaka u bolnici Johns Hopkins u Baltimoreu. Tamo je započeo liječenje kemoterapijom, a bolest je na nekoliko mjeseci ušla u remisiju, potaknuvši nadu da bi mogao zaigrati za Brownse, barem u ograničenom kapacitetu.

Klub je dopustio Davisu da trenira bez kontakta, sudjeluje u izradi taktike za utakmice i povećava moral svlačionice. Trener Paul Brown, međutim, odbio je pustiti ga da igra službene utakmice. To je dodatno narušilo odnos trenera s vlasnikom Artom Modellom, što je kasnije dovelo do Brownove smjene.

Bio je pozitivnog duha do kraja

Davisova leukemija ostala je u remisiji tijekom cijele jeseni 1962. Usprkos borbi s bolešću, Davis je sredinom prosinca, za vrijeme snježne oluje, pratio sveučilišnog trenera Schwartzwaldera u New Haven, dom igrača Floyda Littlea, koji je upravo završio svoju posljednju, rekordnu sezonu kao running back u Vojnom institutu Bordentown u New Jerseyju.

Schwartzwalder i Davis su odveli Littlea na večeru, a nakon što je Little pojeo, Davis mu je mahnuo da pođe u kupaonicu na privatni razgovor. Gotovo sat vremena, licem u lice, Davis je prodavao Syracuse Littleu. Prošao je kroz sve, život koji Syracuse nudi crncima, usluge podučavanja, studentske domove, kampus, tradiciju broja 44.

Davis ga je jednom u siječnju nazvao i pitao ga što će učiniti. "Znaš da idem na Syracuse", rekao je Little. "Moja mama želi da odrastem baš kao ti."

U to vrijeme leukemija je bila gotovo neizlječiva bolest. Liječenje se zasnivalo pretežno na eksperimentalnim oblicima kemoterapije i transfuzijama krvi. Unatoč trenutačnoj remisiji koja je trajala četiri do pet mjeseci, bolest se vratila agresivnije početkom 1963.

Davis je boravio u Cleveland Lakeside bolnici, a posljednje mjesece života proveo je uz obitelj, prijatelje i poneke suigrače smišljajući planove i dalje vjerujući u mogućnost povratka sportu. Borba s bolešću potrajala je nešto više od godinu dana, no izlaza nije bilo.

U ožujku 1963., dok je bio u remisiji, Davis je napisao članak za The Saturday Evening Post u kojem je rekao: "Neki ljudi kažu da nemam sreće. Ne vjerujem u to. I ne želim zvučati kao da sam posebno hrabar ili neobičan. Ponekad se ipak obeshrabrim, a ponekad mi je žao samoga sebe. Nitko nije samo jedna stvar cijelo vrijeme.

Ali, kad se osvrnem unatrag, ne mogu se nazvati nesretnikom. Moj 23. rođendan bio je 14. prosinca. U tim godinama imao sam više nego što većina ljudi dobije u cijelom životu", napisao je.

Njegov sprovod bio je nacionalni događaj

Dana 18. svibnja 1963. u 2 sata ujutro, Davis je preminuo u bolnici, u tišini i skromnosti koja je obilježila cijeli njegov život. Imao je samo 23 godine. Njegov pogreb bio je nacionalni događaj. Oba doma američkog Kongresa održala su minutu šutnje i pročitala posvetu.

Stanovnici Elmire pamte njegov sprovod, održan 22. svibnja, kao najveličanstveniji ikad održan u povijesti grada. Dan prije, redovi su bili dugi dva bloka dok su ožalošćeni stajali uz njegov otvoreni lijes u Neighborhood Houseu, rekreacijskom centru gdje je Davis igrao kao dijete. Cijeli jedan dan taj grad od 50.000 stanovnika stajao je nepomično.

Predsjednik SAD-a John F. Kennedy poslao je osobnu poruku u kojoj je istaknuo da Davis nije bio samo izuzetan sportaš, nego i uzor mladima diljem Amerike. Praktički cijela momčad Clevelanda, za koju Davis nikada nije zaigrao, doletjela je kako bi se oprostila od njega. "Bio je svačiji sin, stariji brat ili mlađi brat", rekao je tada Lou Groza, igrač Clevelanda.

Davis je pokopan na groblju Woodlawn. Danas njegov kip stoji ispred škole u Elmiri koja nosi njegovo ime, baš kao i na kampusu Syracusea. Cleveland Brownsi povukli su njegov dres s brojem 45, premda nikada nije odigrao službenu utakmicu za klub. Bio je to raritet u povijesti NFL-a i dokaz kolik trag je ostavio. U Hall of Fame sveučilišnog američkog nogometa ušao je 1979. godine.

Davisova je priča postala nadahnuće mnogima. Njegova borba i postignuća tema su knjiga, dokumentaraca i igranog filma "The Express" iz 2008., u kojem ga je utjelovio glumac Rob Brown.

Najveća vrijednost njegove ostavštine nije u samim sportskim uspjesima, nego u činjenici da je bio pionir. U vremenu kada Afroamerikanci nisu imali jednaka prava, njegov je uspjeh pokazao da talent i karakter mogu probiti barijere i promijeniti tijek povijesti.

"Ernie je bio poput šteneta, prijateljski nastrojen, topao i ljubazan. Imao je tu spontanu dobrotu oko sebe. Zračio je entuzijazmom. Njegov entuzijazam prenosio se na djecu. Oh, srušio bi vas, ali onda bi se vratio i podigao vas. Nikada nismo imali tako pažljivog i pristojnog klinca. Ernie bi potapšao dečke koji su ga srušili po leđima i pomogao im da ustanu. I pohvalio bi ih: 'Odlično obaranje'", opisao ga je njegov sveučilišni trener Schwartzwalder.

Kralj bez krune

Ernie Davis nikada nije odigrao profesionalnu utakmicu, ali je ostao jedan od najvažnijih ljudi u povijesti američkog nogometa. Bio je kralj bez krune, igrač predodređen za velike stvari, ali spriječen bolešću. Njegov život i prerana smrt podsjećaju na prolaznost slave, ali i na besmrtnost simbola.

Davis nije zapamćen samo po jardima i touchdownima, nego po borbi i hrabrosti. U Americi pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su društvene barijere bile enormno velike, mladić iz Elmire pokazao je da sport ima moć mijenjati društvo. Njegov osmijeh, dostojanstvo i mir, čak i u trenucima najveće tragedije, ostali su zapamćeni jednako kao i njegova igra.

"Najbolja stvar kod Ernieja Davisa je to što su ga bijelci i crnci voljeli. I meni se sviđao. Smatrao sam ga određenom vrstom duhovne osobe, pravom vrstom duha koji je imao sposobnost uzdići se iznad stvari i bolje se nositi sa svemirom, tako da bi bijelci s njim zaboravili svoj rasizam, a crnci nikada ne bi pomislili da se prešutno ulizuje bijelcima.

I, znate, morate biti posebni da biste to učinili, jer obično se priklonite ili na jednu ili na drugu stranu. Dakle, Ernie Davis je nadišao rasizam. To je bila njegova suština. To je bila njegova veličina", rekao je Jim Brown jednom prilikom.