HRVATSKA u nedjelju igra finale trećeg izdanja Lige nacija protiv reprezentacije Španjolske, koja je u srijedu rezultatom 2:1 pobijedila Italiju. Španjolcima će ovo biti drugo finale Lige nacija nakon što su prije dvije godine u finalu drugog izdanja izgubili od Francuske (2:1).

Dodamo li tome polufinale Eura 2020. i šetnje kroz bilo kakav tip kvalifikacija za velika natjecanja, Španjolska se rezultatski ponovo nalazi među najboljim reprezentacijama na svijetu. Međutim, gorak okus neuspjeha već tri puta zaredom Španjolcima ostavljaju svjetska prvenstva gdje Furija redovito ispada rano, ali zapravo dosta gori dojam od rezultata ostavlja način igre na koji se oslanjaju Španjolci.

Sličnost s Hrvatskom

Ne tako davnim odlaskom Sergija Busquetsa iz reprezentacije Španjolska je konačno ušla u eru bez igrača iz zlatne generacije koja je povezala dva osvojena Eura i Svjetsko prvenstvo 2010., čije temelje su gradili igrači Barcelone uz poneku zvijezdu Real Madrida.

U četvrtak protiv Italije, izuzev Jordija Albe koji je taman napustio Barcelonu, na terenu se nalazio samo jedan igrač ta dva kluba, a to je bio 18-godišnji Gavi. Takva smjena generacije, bez barem nekoliko igrača dva najuspješnija španjolska kluba, automatski je značila samo jednu stvar - individualna kvaliteta igrača Španjolske vratila se na puno niže razine.

Španjolska reprezentacija se tako temelji na igračima iz klubova s četvrtog i nižih mjesta tablice La Lige. Ona i dalje ima 100 igrača vrlo dobre razine po vrhunskim europskim klubovima i nekolicinu elitnih mladića, ali igrača svjetske klase koji su trenutno među nekoliko najboljih na svojim pozicijama, osim Cityjevog Rodrija, nema. Posebno je to vidljivo u napadu.

Kao i ona najbolja Španjolska, ova verzija Furije još uvijek voli posjed lopte koji sa sjajnim tehničarima u obrani i veznoj liniji nema problema držati na gotovo 70%, ali u posljednjoj trećini više nema Andresa Inieste, Davida Silve ili Davida Ville koji bi stvorili višak i realizirali prilike. Time Španjolci često mogu izgledati dosadno i sterilno.

U prijevodu, španjolski napad na postavljenu obranu izgleda slično kao napad Hrvatske. Bez driblera i igrača koji imaju brzinu da bi kvalitetno napali dubinu, Španjolska igra sporo, napade gradi dugo kroz posljednju liniju i čeka da se netko od veznjaka ili krilnih igrača otvori između protivničkih linija kako bi se stvorio višak.

Velika razlika je u obrani

S druge strane, u obrambenoj fazi igre postoje velike razlike između ove dvije reprezentacije. Da bi ostvarila sjajne rezultate, a u isto vrijeme ne stvarala puno šansi i zabijala puno golova, Hrvatska je između Rusije i Katara značajno poboljšala defenzivu. Prije svega eliminirao se akutni problem primanja golova iz prekida, a u kadar su došli neki novi igrači koji su individualno bolji braniči.

Hrvatska sada gotovo da nema očiti obrambeni nedostatak kada igra u punom sastavu, pa se nedavno relativno uspješno branila protiv redom najboljih napadačkih reprezentacija na svijetu - Brazila, Belgije i Francuske - koristeći pasivniji srednji obrambeni blok, koji je u trenucima prelazio i u niski blok.

Španjolska je, naravno, suprotnost toga u svakom smislu riječi. Gotov svi njeni igrači u klubovima igraju neku vrstu visokog presinga, pa ga ima smisla implementirati i u reprezentaciji. Pri tome se ističu Alvaro Morata i Gavi, koji su prave obrambene napasti i najaktivniji igrači u presingu na svojim pozicijama u Europi.

Jasno je to bilo vidljivo i protiv Italije. Talijanski stoperi i vratar nisu najpouzdaniji u igri s nogom, pa im je presing Španjolaca kroz cijelu utakmicu stvarao probleme, a gol su iz jedne takve situacije primili već u četvrtoj minuti. U nedostatku kvalitetnih napadačkih opcija upravo je presing jedan od glavnih plejmejkerskih aduta Furije.

Njihova prednost je i njihova slaba točka

Međutim, kada ekipe uspiju probiti nalete prvu liniju, tada nastaju veliki problemi za obranu Španjolaca. Protiv Italije u četvorci otraga su nastupili Jordi Alba, Aymeric Laporte, Robin Le Normand i Jesus Navas. Iako su svi oni navikli igrati u visoko postavljenim obranama, bizarno izgleda obrambena četvorka u kojoj su tri od četiri igrača zapravo puno bolja u ofenzivnim zadaćama.

Tek se Le Normand može pohvaliti relativnom uspješnošću u obrambenim duelima i osvojenim loptama kroz sezonu, ali ni on nije vrhunski defenzivac. Time su posljednja linija spasa za Španjolsku Rodri i Mikel Merino kao dva zadnja vezna ispred posljednje linije. Njih dvojica su sjajni u sprječavanju protivničkih napada, ali Italija i svi suparnici iz Katara su pokazali da je to daleko od dovoljnog.

Čim se imalo uruši struktura presinga, zaobiđu Rodri i Merino, a netko od obrambenih igrača ostane u situaciji jedan na jedan, u kojoj mora pokrivati dubinu, dribling ili ubacivanje, nastaju ogromni problemi i protivnik zapravo vrlo lako ulazi u prilike. Te stvari vrijede nevezano za to brane li se na centru ili u vlastitom šesnaestercu. Italija to nije dovoljno koristila.

Kako Hrvatska to može iskoristiti?

S obzirom na navedeno Hrvatska ima jedan velik problem, a to je izostanak Joška Gvardiola. Bez jednog od najboljih dodavača na stoperskoj poziciji na svijetu izgradnja napada Hrvatske protiv ekipa koje inzistiraju na visokom presingu je nekoliko razina slabija te će i uz spuštanje sva tri veznjaka biti teško zaobilaziti protivnički presing kroz kratka dodavanja.

Neće pomoći pri tome ni činjenica da Dominiku Livakoviću pod pritiskom ne leži igra nogom. Stoga su rješenja koja se nameću veća okomitost u igri, prebacivanje presinga dugim loptama te konstantno traženje prostora iza španjolske obrane. Sličan je to plan koji Dinamo koristi protiv jačih protivnika u Ligi prvaka kako ne bi morao graditi igru iz obrane.

Da bi takav plan djelovao, kao i Dinamu, potreban je pravi Bruno Petković u značajnoj minutaži. Ako bi nastavio dobru igru iz produžetaka protiv Nizozemske, bez problema bi se mogao pohrvati s Le Normandom i Laporteom, osvojiti koji zračni duel te ostaviti loptu Mateu Kovačiću ili nekome od krila da budu okomiti i iskoriste prazan prostor.

Iako možda neće početi od prve minute, trebao bi biti jasna opcija za veliku minutažu u drugome poluvremenu, a do tada će cilj svakako biti obraniti se te kao alternativu Petkoviću tražiti Marija Pašalića - što u zraku, što u dubini.

Bilo što na tragu takvog plana Španjolskoj bez greške stvara probleme te se njene utakmice redovito lome na tome može li se protivnik obraniti, a zatim kvalitetno zaobići presing. Italija je bila loša jer je to radila rijetko i u kratkim intervalima, ali je i takva svejedno do zadnje minute bila blizu pobjede. Hrvatska može i mora bolje.