NAKON 20 godina na St. James’ Parku, uz gromoglasan aplauz, Steve Harper počeo je plakati. Bila je to njegova posljednja utakmica za klub u koji je došao 1993. kao 18-godišnjak. Rođen je samo 30-ak kilometara od stadiona, ovaj je vratar napuštao Newcastle samo kad je išao na posudbe. Harper je debitirao tek pet godina nakon što je potpisao prvi ugovor, i to u okolnostima koje će se pokazati proročanskim. Marcus Gayle iz Wimbledona ozlijedio je 22-godišnjeg Shaya Givena baš prije poluvremena i trener Ruud Gullit bio je prisiljen na zamjenu. I tu je počeo problem, za specijaliziranu nogometnu web stranicu thesefootballtimes.co piše Jordan Florit.

The Independent je u izvještaju s utakmice, koja je završila pobjedom Newcastlea 3:1, Harpera opisao kao “mladoga golmana”, što nije bilo netočno, bile su mu 23 godine, ali bio je i 13 mjeseci stariji od Givena. Tada to još nije znao, ali Harper je već bio osuđen da postane vječni pričuvni vratar.

Najdulji staž u povijesti kluba

Karijeru u Newcastleu završit će 2013. i postat će igrač s najduljim stažem u povijesti kluba. Given je Newcastle napustio 2009. kao treći na ljestvici igrača s najviše nastupa (462) i najbolji u poslijeratnom razdoblju. Tek nakon što je Given prešao u Manchester City, njegova je 16-godišnja zamjena došla do dresa s brojem jedan.

Slučajnost je htjela da Joe Kinnear bude trener Newcastlea kad je 33-godišnji Harper napokon dobio mjesto u početnoj momčadi. Radi se o treneru protiv kojeg je debitirao 11 godina ranije. Nije to bilo baš sretno razdoblje za prvoga klupskoga golmana, koji je k tome godinama strpljivo čekao na takvu priliku. Kinnear se uskoro razbolio pa ga je privremeno zamijenio Chris Hughton. Ubrzo je na klupu stigao Alan Shearer, Harperov nekadašnji suigrač, koji je izgubio bitku za ostanak u Premier ligi.

Ispadanje u Championship omogućilo je Harperu ono što je kasnije nazvao najboljim trenutkom njegove karijere i golemim postignućem, osvajanjem naslova prvaka lige. Newcastle je osvojio 102 boda, 11 više od West Bromwicha, a u 46 utakmica koje je proveo na vratima, Harper je 25 puta uspio sačuvati svoju mrežu. Primio je najmanje golova u Championshipu (35) i zasluženo je bio proglašen vratarom godine. No po povratku u Premier ligu, njegove zasluge nisu mnogo značile i polako je ponovno degradiran na poziciju rezervnog golmana, a u prvi plan izbio je Tim Krul. Tijekom 20-godišnje karijere Steve Harper bio je prvi klupski vratar samo jednu cijelu sezonu. Umirovio se u dresu s brojem 37 i uz pljesak zahvalnosti u 37. minuti. 

Status pričuvnog vratara obično završava na dva načina. Ili praktički cijelu karijeru provedu u nečijoj sjeni, pomažu glavnom golmanu na zagrijavanju, popunjavaju rupe u nekim nevažnim utakmicama i povremeno odlaze na posudbe ili postanu kultni junaci zbog svoje upornosti i strpljenja te onda, kad ih već svi otpišu, u svojim 30-im godinama ipak dođu do prve postave.

Che Guevara i papa Ivan Pavao II.

Uloga pričuvnog vratara je neumoljiva, pogotovo za one koji se nađu u ulozi vječne rezerve. Ne iznenađuje da ta pozicija privlači ljude s određenim karakteristikama. Uzmimo, primjerice, Che Guevaru, koji je u mladosti igrao nogomet i kasnije podučavao nogomet dok je na svom motociklu putovao Južnom Amerikom. On je bio neumoran mladić i intelektualac koji je potom proveo veći dio odraslog života kao broj dva, stalno učeći, prije negoli je i sam otišao prenositi svoje iskustvo.

Papa Ivan Pavao II., navodno navijač Liverpoola, također je bio golman kao adolescent. Zaređen je za svećenika 1946. u dobi od 26 godina i uspinjao se u hijerarhiji Katoličke crkve sve dok 32 godine kasnije nije postao papa. Strpljivost, upornost i strast poželjne su osobine za rezervnog vratara. Sve te osobine spojene su u naslovu knjige Jonathana Wilsona o toj nogometnoj poziciji – Autsajder.

Kako je moderni nogomet postajao sve nemilosrdniji od početka ovog stoljeća, uloga pričuvnog vratara postajala je poziv za neke, odnosno sve manje poželjna za druge. Albert Jorquera primjer je ovih prvih. Njegova je karijera bila toliko nevažna da je baš zbog toga treba spomenuti. Kao 15-godišnjak pridružio se Barceloninim juniorima i tijekom 15-godišnjeg mandata u katalonskom klubu odigrao je samo sedam ligaških utakmica. S 30 godina još je mogao odigrati šest ili sedam sezona u nekom drugom klubu. Kad je prešao u Gironu, činilo se da će tako i biti. Dvanaest mjeseci kasnije pošao je u mirovinu.

Možda igranje u drugoj ligi nije bilo tako zabavno kao treniranje s Barceloninom momčadi koja je osvojila dvije titule u La Ligi, dva Superkupa i dvije Lige prvaka tijekom njegova boravka u katalonskoj metropoli. Jorquera nije usamljen u tom specifičnom arhetipu broja dva, no drugi su od toga napravili umjetnost tako da to rade u pokretu.

Svugdje je bio pričuva

Alex Manninger bio je iznimno vješt, ili je možda njegov menadžer bio vješt, u pronalaženju klubova kojima treba pričuvni vratar. Tijekom 22-godišnje karijere uspio se uklopiti u Premier ligu, Serie A, La Ligu te u njemačku i austrijsku Bundesligu. Ne samo da je uspio provesti cijelu karijeru u najboljim europskim ligama nego je pritom bio član Arsenala, Juventusa i Liverpoola te zamjena igračima kao što su David Seaman i Gianluigi Buffon.

Trinaest klubova u 22 sezone trebalo bi biti u rječničkoj definiciji ”vratarskog šegrta”. Tijekom četiri mjeseca 2008. godine uspio je u lipnju biti igračem Siene, potom u srpnju Red Bull Salzburga, Udinesea početkom kolovoza i na kraju Juventusa. Za neke od spomenutih igrača, za koje je grijanje klupe bilo njihov izbor, moderni nogomet došao je donekle i kao spasitelj. Većina najboljih klubova igra na tri fronta tijekom sezone pa se moderni fenomen vratara koji igra nevažne utakmice u pretkolima kupa ponešto promijenio.

Iako je još uvijek luksuz imati dvojicu golmana poput Jaspera Cillessena i Marc-Andrea ter Stegena u Barceloni, Gianluigija Buffona i Alphonsea Areole u PSG-u te Edersona i Claudija Brava u Manchester Cityju, većina prvoligaških klubova ima solidne pričuvne golmane kojima je obećano ili se barem očekuje da će biti u postavi u kup-utakmicama. Ova se praksa proširila i postala gotovo pravo rezervnih vratara pa je John Rudy igrao sve utakmice FA Cupa za Wolvese ove sezone, Petr Čech branio je prošle jeseni za Arsenal u Europskoj ligi, a Arijanet Muriqi bio je standardan na vratima Manchester Cityja u Liga kupu sve do finala, kad ga je zamijenio Ederson.

Čak ih se počelo taktički koristiti u kup-natjecanjima. Dva istaknuta slučaja su Willy Cabalero i Tim Krul. Ovaj potonji bio je druga violina iza Jaspera Cillessena na Svjetskom prvenstvu 2014. godine, ali u 120. minuti četvrtfinalne utakmice s Kostarikom Louis van Gaal ga je uveo u igru za izvođenje jedanaesteraca.

Kad golman uđe u 120. minuti

“Prestrašio sam ih. Učinio sam sve što sam mogao, a da ne budem previše agresivan. Pokušao sam ući u njihove umove. Gledao sam ih protiv Grčke i proučavao pa sam im govorio kako znam gdje će pucati. Htio sam ih učiniti nervoznima. Možda je upalilo”, objašnjavao je Krul.

Upalilo je. Krul se bacio na pravu stranu u svih pet udaraca i dva je uspio obraniti. Nizozemska je ušla u polufinale, Van Gaal je pozdravljen kao neurotični genij, a Krul je postao dokazani stručnjak za jedanaesterce. Međutim, Krulova karijera nije se promijenila nabolje. I u sljedeće dvije sezone bio je prvi golman Newcastlea. Potom ga je serija ozljeda udaljila od terena, a ni nakon oporavka nije se vratio u prvu postavu. Tek je ove sezone ponovno postao prvi izbor, i to u Norwichu.

Caballero pak već odavno uživa reputaciju stručnjaka za jedanaesterce. Upravo ta činjenica, kao i njegova spremnost da bude vječna zamjena u Manchester Cityju i Chelseaju, učinila je od njega posebnu vrstu golmana za kup-utakmice.

“Ne bi bilo dobro za mene da sam se prepustio svojoj poziciji i samo danima i tjednima dolazio na treninge. Uvijek sam se borio da zaigram i svaki dan sam pokazivao da sam konkurent Courtoisu. Zato sam posljednjih godina imao mnogo dobrih nastupa. Uživam igrati, ne zato što se radi o kup-utakmici, nego zato što je za mene velika stvar biti u tako dobroj momčadi. Osjećam se blagoslovljeno zbog ovakve prilike nakon toliko godina borbe. Pokušavam uživati u svakoj utakmici i učiniti sve da pomognem momčadi”, rekao je Caballero za Chelseajevu web stranicu prošle sezone.

Ime je stekao u finalu Liga kupa 2016. godine. Nakon 120 minuta igre Manchester Cityja i Liverpoola bilo je 1:1 i pitanje pobjednika odlučeno je izvođenjem jedanaesteraca. Manuel Pellegrini, kojem je Caballero bio golmanski izbor u Malagi, imao je povjerenja u argentinskog vratara i to mu se isplatilo. Zaustavio je udarce Lucasa, Philippea Coutinha i Adama Lallane i tako pridonio pobjedi 3:1 na jedanaesterce.

Kepin potez bez presedana

Njegova sklonost jedanaestercima nastavila se i u Chelseaju. Svojoj je momčadi osigurao prolaz u drugoj utakmici trećega kola FA Cupa 2018. protiv Norwicha, zaustavivši prvi jedanaesterac Nelsona Oliveire. Nažalost, kad se Chelsea probio do finala, Antonio Conte nije imao povjerenja u njega kao Pellegrini, iako je igrao u svakom kolu prije toga. Srećom, to nije bilo presudno jer je Hazard realizirao kazneni udarac za pobjedu protiv Manchester Uniteda.

Godinu kasnije Caballero je kod trenera Maurizija Sarrija ponovno bio prvi izbor u Chelseajevim utakmicama kupa. Ovaj put talijanski je trener od polufinala na teren umjesto Caballera poslao Kepu Arrizabalagu. Da to nije učinio, sve je moglo biti puno drukčije. U prvoj polufinalnoj utakmici protiv Tottenhama Kepa je srušio Harryja Kanea u kaznenom prostoru i engleski golgeter postigao je gol iz kaznenog udarca. Chelsea je na kraju ipak bio bolji, ali Kepa se ponovno našao u središtu kontroverze vezane za jedanaesterce u finalu.

Igrali su na Wembleyju protiv Caballerova bivšeg poslodavca, tri godine nakon njegove herojske predstave protiv Liverpoola. Pri kraju produžetka još nije bilo golova i bližilo se izvođenje jedanaesteraca. Sudbina kao da se umiješala ove sezone i Caballero je napokon trebao dobiti svoje mjesto pod suncem. Već drugi put tijekom utakmice Chelseajev vratar dobio je grčeve. Pomogli su mu fizioterapeuti, ali Caballero je za svaki slučaj bio spreman. Tada je Sarri donio odluku – Caballero ulazi u igru. Ono što se potom dogodilo bilo je bez presedana. Kepa je pred prepunim Wembleyjem odbio izaći. Caballero je stajao u limbu uz aut-liniju, dok je nervozni Sarri ljutito gestikulirao. Kepa je čak namignuo kamerama kad je sudac označio kraj 120 minuta igre.

Kepa je lako mogao zaustaviti slab i letargičan udarac Sergija Agüera, ali City je ipak pobijedio nakon izvođenja jedanaesteraca. Caballero bi nesumnjivo imao psihološku prednost nad svojim bivšim suigračima, s kojima se zasigurno nebrojeno puta suočavao na treninzima. Zbog njegove moralne dekadencije i morbidnog poteza Kepa je u sljedećoj utakmici završio na klupi, što otvara pitanje koji je bio smisao dovođenja 38-godišnjeg Roba Greena.

Drugi golman za popunjavanje kvote

Posljednjih godina pričuvni vratari dobili su novu dimenziju, a to je popunjavanje kvote. Prototip te uloge bio je Richard Wright, a inovator je Manchester City. Pravilo domaćih igrača uvedeno je 2010. godine i klubovi Premier lige među 25 igrača za sezonu 2010./2011. i dalje nisu smjeli imati više od 17 stranaca. Manchester City potpisao je 2012. ugovor s 35-godišnjim Richardom Wrightom. Među 25 igrača Wright je bio osmi Englez, sve sasvim u skladu s pravilima. Bio je to ciničan potez koji je, poštujući pravilo, zapravo bio njegova potpuna suprotnost.

Pravilo je osmišljeno kako bi potaknulo razvoj engleskih nogometaša, a ispalo je da postoji zbog ostarjelog vratara koji je u prethodne dvije sezone odigrao samo tri utakmice. Posljednji Wrightov nastup u Premier ligi datira iz studenoga 2006. Bila je to i jedina ligaška utakmica koju je odigrao te sezone. U četiri sezone na Etihadu nije odigrao nijednu utakmicu i 2016. je završio karijeru. Iz istog razloga Chelsea je potpisao ugovor s Robom Greenom, a Manchester United s Leejem Grantom.

Čovjek koji je zamijenio Wrighta slijedio je sličan put prije nego što se pridružio Cityju, ali bio je šest godina mlađi kad je stigao u klub. Stuart Taylor nadao se da će negdje postati prvi golman. Na transfer se odlučio na savjet Brada Friedela koji je bio pobornik tadašnjeg trenera Cityja Marka Hughesa. Nakon što je u početku bio rezerva Givenu, kojeg je u New York Timesu opisao kao “bioničkog čovjeka”, našao se iza Givena i iza Joea Harta koji se u međuvremenu vratio s posudbe u Birmingham Cityju.

Sedam godina kasnije Taylor je potpisao za Southampton, ali stvari su bile bitno drukčije. Do tada je Taylor već dugo bio nevoljka rezerva, čak se sezonu prije i umirovio, ali ga je iskrenost kojom mu je klub prišao nagnala da se vrati nogometu. “Nitko mi ništa nije obećao. Znam svoju ulogu”, rekao je tada Taylor. Proveo je u klubu dvije sezone i potom je uoči sezone 2018./2019. ugovor istekao.

Golmani su tijekom godina pretrpjeli neke od najokrutnijih sudbina u nogometu. Karijera Massima Taibija u Premier ligi bila je završena nakon samo četiri utakmice, zbog gafa u utakmici protiv Southamptona. Moacyr Barbosa našao se na udaru kompletne nacije nakon što je ispalo da je baš on koštao Brazil svjetskog naslova 1950. Barbosa je 2000. godine rekao kako je plaćao za nešto za što se nikad nije osjećao odgovornim. Samo će vrijeme pokazati hoće li se Loris Karius ikad oporaviti od svojih pogrešaka u finalu Lige prvaka 2018.

Jedno je sigurno, njegovi ga suvremenici podržavaju, kao što je Kariusov sunarodnjak Manuel Neuer rekao: “Bio sam u reprezentaciji i svi smo zajedno gledali utakmicu. Nadali smo se da će odigrati dobro, on je njemački vratar. Zaista sam suosjećao s njime. Bio je to tužan dan za golmane.”

Neobično postojanje pričuvnog vratara može ih osloboditi pritisaka koje nosi uloga prvog izbora. Isto tako može povećati rizik da postanu žrtveni jarci budu li pozvani u akciju i ne uspiju li braniti kako se očekuje. Često se događa oboje. Suđeno im je da budu definirani ne svojom prisutnošću, nego odsutnošću broja jedan.