POSLIJE prvog kola Svjetskog prvenstva u Kataru sve se činilo puno drukčije nego danas. Argentina je nakon 36 utakmica bez poraza u jednom od najvećih iznenađenja u povijesti Mundijala izgubila od iznimno nepredvidive Saudijske Arabije, a reakcionarni zaključci počeli su teći iz svih pora nogometne javnosti.

Glavna meta ismijavanja posebno su bile kladionice i analitičari, koji su Argentinu prije početka turnira "potpuno neshvatljivo" stavili na drugo mjesto favorita tik iza Brazila, a zatim su se na udaru kritika našli "bezvezni" argentinski igrači te izbornik Lionel Scaloni.

Argentina ni u drugoj utakmici nije briljirala, u napadu je jedva stvorila pokoju priliku, ali izvukle su je dvije dalekometne bombe Lionela Messija i Enza Fernandeza. Dojam javnosti tako je dodatno potvrđen pa je Argentina svima postala jedna vrlo prosječna reprezentacija, koja je možda već protiv Meksika trebala ispasti u grupi.

Osim ako niste jedni od onih koji misle da su više sile posložile sudbinu tako da se baš vama ona ne sviđa i tako već prije turnira odlučile da Argentina MORA biti prvak, dojam se potpuno promijenio.

Od utakmice protiv Poljske pa nadalje Argentina je pokazala mnogo toga: nekolicinu preciznih taktičkih prilagodbi, visoku razinu složnosti unutar momčadi, mentalnu snagu za prebroditi razne preokrete i serije kaznenih udaraca te, vjerojatno ono najvažnije, kako optimizirati igru oko specifičnih mana i vrlina koje ima 35-godišnji Messi.

Uloga mladih igrača

Vratimo li se na poraz protiv Saudijske Arabije, vidjet ćemo koliko je on bio ključan za Argentinin trijumf. Iako je mentalni aspekt epiloga te utakmice izuzetno važan jer je Argentina u potpunom šoku uspjela pronaći nešto pozitivno, na temelju te utakmice dogodile su se značajne promjene kadrovske i taktičke prirode koje su potpuno okrenule sudbinu Argentine.

Protiv Arabije dva standardna prvotimca, koji su imali velike utjecaje na prijašnje argentinske uspjehe, Leandro Paredes i Lautaro Martinez odigrali su očajne utakmice, a još je gore igrao Papu Gomez počevši na poziciji Giovannija Lo Celsa, koji bi, da je bio zdrav, bez ikakve dileme bio u prvih 11.

Scaloni je prepoznao njihovu slabu formu i sljedeću utakmicu počeli su Enzo Fernandez na Paredesovoj poziciji, Julian Alvarez na Martinezovoj te Alexis Mac Allister umjesto Papua Gomeza. Do tada je 22-godišnji Alvarez imao 12 nastupa za Argentinu, 23-godišnji Mac Allister sedam, a 21-godišnji Fernandez samo tri nastupa.

Odmah protiv Meksika vidjela su se značajna poboljšanja u igri, a protiv Poljske ovaj je trojac potpuno opravdao izbornikovo povjerenje i do kraja turnira startao svaku utakmicu. Alvarez je zabio četiri pogotka, briljirao je u polufinalu protiv Hrvatske, ali je posebno oduševio svojom radnom etikom bez lopte. Ako dosad još nije bilo jasno zašto ga je kupio Manchester City, u Kataru je to postalo očito.

Slično vrijedi i za Fernandeza i Mac Allistera. Obojica igraju sjajne sezone u svojim klubovima Benfici i Brightonu te su prilično kompletni veznjaci, koji bi na ljeto mogli probijati i rekorde transfernih odšteta, barem što se tiče veznih igrača.

Dvojica veterana vratila vrijeme

Osim njih, istaknula su se i dvojica veterana kad je bilo najvažnije. Angel Di Maria potvrdio je da je ultimativni igrač za velike utakmice. Nakon sjajnih partija u Ligi prvaka za Real te na svim svjetskim prvenstvima i copa Americama za Argentinu, još je jednom pokazao da se radi o vrhunskom igraču. Bila je velika šteta što je bio poluozlijeđen te zbog toga nije počinjao sve utakmice.

A drugi veteran koji je potpuno neočekivano odigrao turnir života je Nicolas Otamendi. Još prije nekoliko sezona ovaj se prgavi Argentinac spustio razinu niže od liga Petice, u kojima je proveo veći dio karijere. U Benfici i dalje igra dobro, ali baš nitko nije očekivao da može odigrati gotovo sedam utakmica bez ijedne greške (sve do penala u finalu). Iako ga je zbog prgavog karaktera lako mrziti, potvrdio je da je sjajan igrač.

Scalonijeve adaptacije

Nakon otkaza Jorgeu Sampaoliju poslije poraza od Francuske (4:3) u Rusiji 2018. argentinska javnost zazivala je neko veliko ime na klupi reprezentacije. Diego Simeone i Mauricio Pochettino bili su kandidati, ali kako su tada bili previše vezani za klupski nogomet, odluka je morala pasti na nekog trećeg, znatno lošijeg, a to je bio Lionel Scaloni, kojem je to bio prvi seniorski trenerski posao.

Tijekom svog mandata nekoliko puta je razuvjerio tada nezadovoljne Argentince osvojivši Copa Americu i odradivši sjajne kvalifikacije za Katar, ali točku na i sjajnog starta u trenersku karijeru definitivno je stavio svojim odlukama u posljednje tri utakmice.

Ranije smo objasnili kadrovske odluke iz grupne faze, a taktička priprema utakmice protiv Nizozemske, Hrvatske i Francuske bila je sjajna. Dodatnim stoperom u formaciji s pet igrača u posljednjoj liniji potpuno je Nizozemcima zatvorio sredinu terena - ono u čemu su najjači.

Protiv Hrvatske je napravio sjajnu izmjenu oko 60. minute, također ubacivši dodatnog stopera, kojim je zatvorio utakmicu kad je Hrvatska preuzela inicijativu, a zatim je odabirom ofenzivnije postave za Francusku, s Di Marijom na desnom krilu koji je iznudio penal i zabio pogodak, takoreći odlučio pobjednika finala.

Iako je na početku turnira lutao, kroz utakmice se dizao i polako optimizirao sustav, koji se ponekad činio sporim, dosadnim i previše ovisnim o onome što će napraviti Messi. Na kraju, Argentina je protivnicima dopustila najmanje udaraca od svih reprezentacija na turniru, dok je u napadu stvorila kontekst u kojem Messi može briljirati.

Messi/Maradona i 10 lopata

U 92 godine svjetskih prvenstava bilo je puno atraktivnijih momčadi od ove Argentine, a definitivno je bilo i mnogo popularnijih. Bilo je i većih, ali i uvjerljivijih. Kako god formulirali, ova Argentina se kao tim ne ističe baš ni po čemu.

Zapravo, odvrtimo li film i prođemo nekolicinu zadnjih svjetskih prvenstava, nećemo sve do 1986. i Maradonine Argentine pronaći nijednog prvaka koji je individualno izgledao manje impresivno od današnje Argentina. S razlogom se stvaraju mitovi da su tada Diego Maradona, a danas Lionel Messi, sami na leđima odveli svoje reprezentacije do naslova prvaka svijeta.

Međutim, realnost je potpuno drukčija - nogomet je timski sport i nijedan igrač titule ne osvaja sam. Kao što se Maradona ponekad mogao osloniti na Burruchagu, Valdana, Passarellu i Ruggerija, Messi je mogao računati na to da će Di Maria, Alvarez, Fernandez, Martinez i Otamendi napraviti svoj posao.

Možda nitko od njih ne pripada u najboljih pet ili deset igrača na svijetu na svojim pozicijama te će u povijesnom kontekstu vjerojatno biti brzo zaboravljeni, ali oni su taj posao odradili na vrlo visokoj razini i gotovo svaku utakmicu prebacili očekivanja te s trenerom Scalonijem zaslužuju biti češće spominjani.