PROSTOR bivše Jugoslavije dao je neke od najvećih vaterpolista svih vremena. Milivoj Bebić, Zoran Roje, Veselin Đuho, Igor Milanović, Perica Bukić, Dubravko Šimenc, Miho Bošković, Maro Joković, Sandro Sukno, Aleksandar Šapić, Andrija Prlainović, Filip Filipović... Možemo tako do sutra nabrajati velikane koji su, svatko u svoje vrijeme, osvajali svjetska, europska i olimpijska zlata.

Jedan od najvećih ili barem najtrofejnijih je i Mirko Vičević. Najuspješniji i najbolji crnogorski sportaš u povijesti, član Kuće slavnih vodenih sportova i čovjek koji je s 23 godine osvojio sve što se u vaterpolu osvojiti moglo. S 18 godina je kao član matičnog mu Kotora bio prvak Jugoslavije, iste je godine bio dio Rudićeve reprezentacije koja se popela na krov svijeta, a u Seulu 1988. je postao i olimpijski pobjednik. 

U siječnju 1991. je u Perthu po drugi put uzeo svjetsko zlato, a ono je, pokazat će se samo par mjeseci kasnije, bilo zadnje koje je reprezentacija Jugoslavije osvojila s hrvatskim igračima u sastavu. Nekoliko dana prije početka EP-a u Ateni u kolovozu 1991. hrvatski su igrači napustili reprezentaciju, a Mirko Vičević, bokeljski Hrvat i član splitskog Jadrana zbog neviđenih pritisaka na njegovu obitelj u Kotoru, bio je prisiljen otići u Grčku igrati za reprezentaciju kojoj, kako nam kaže, srcem više nije pripadao. Tamo je, kao dio okrnjene reprezentacije Jugoslavije, osvojio i europsko zlato. 

U tim olovnim, mračnim i krvavim godinama, jako je teško bilo biti Mirko Vičević. Pred sam početak rata Crnogorci su ga vrijeđali jer je igrao za ''ustaški klub.'' Iz Splita je iste te godine morao otići jer je kao Hrvat ''izdao domovinu'' igrajući za Jugoslaviju, a u Srbiji mu mnogi ni danas nisu oprostili što je Hrvat i što se godinama zalagao za crnogorsku samostalnost.

Ipak, koliko god mu je bilo teško, Vičević je sve nedaće prebrodio, ostvario je savršenu karijeru, sportski, profesionalno i osobno je ispunjen čovjek i dojma smo da smo izabrali idealnog gosta za rubriku Intervju tjedna u danima kad se u Hrvatskoj igra vaterpolski Euro. Vičević će na spomenutom natjecanju sjediti na klupi Slovenije, a s legendom svjetskog vaterpola prošli smo brojne detalje iz njegove izuzetno zanimljive, bogate i sadržajne karijere. 

Premda je rođen u Kotoru, obitelj Vičević nikad nije krila svoje hrvatske korijene. Godinama veliki vaterpolist obnaša poziciju predsjednika Hrvatskog građanskog društva iz Kotora, a od nedavno je postao i admiral slavne Bokeljske mornarice čime se posebno ponosi. 

''Mislim da za jednog Kotoranina, Hrvata, nema veće počasti nego biti admiral Bokeljske mornarice. Drago mi je i zbog obiteljske tradicije, gdje povezanost s Bokeljskom mornaricom traje više od sto godina. Sve generacije moje obitelji, od mog pradjeda pa do sina, svatko na svoj način, s različitim činovima, vezane su uz ovu drevnu organizaciju'', objasnio nam je Vičević koliko mu znači ta titula, a onda smo se bacili na vaterpolske i neke druge teme.

Pričali smo o njegovim počecima u Kotoru, saznali smo da je uz puno sreće kao klinac upao u Rudićevu reprezentaciju za SP 1986. i tamo se prometnuo u jednog od junaka zlata. Objasnio nam je zbog čega je odlučio u kolovozu 1991., kad je rat u Hrvatskoj već počeo, igrati za raspadnutu državu i zašto je na Igrama 1996. shvatio da to više nije njegova reprezentacija.

Čuli smo i njegov stav o nedavnom šovinističkom ispadu Delija zbog kojih je otišao s klupe Crvene zvezde, kao i što misli o kontroverznom potezu gradske uprave Kotora da tamošnji bazen, unatoč velikom protivljenju Hrvatske građanske inicijative i Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore čiji je Mirko član, ponese ime čovjeka koji je bio veliki vaterpolist, ali i za koga se nedavno pojavila indicija da je tijekom rata počinio zločine nad Hrvatima s dubrovačkog ratišta. 

Osim što ste od nedavno izbornik reprezentacije Slovenije, gdje živite, čime se još bavite?

Živim u Kotoru. Već 15 godina vodimo klub Akademiju Cattaro. Radimo, stvaramo mlade igrače. Nekoliko smo godina ostvarivali odlične rezultate, a onda smo zbog nedostatka novca i zbog još nekih objektivnih problema morali početi slati svoje mlade igrače u klubove širom Europe.

Sad je počeo EP, već u veljači će se igrati SP, a u kolovozu su na rasporedu Igre. Smatrate li suludom ideju da se u razmaku od samo mjesec dana odigraju europsko i svjetsko prvenstvo? Mađari u Hrvatsku dolaze bez čak sedam igrača koje čuvaju za SP.

Ovo EP je ono koje je se kao mora nadoknaditi zbog Covida. Razgovarao sam s puno trenera, igrača i svi smo jednoglasni da je promašeno u svojoj promašenosti. Ne znam kako netko misli da igrači u jednoj kalendarskoj godini mogu čak šest puta biti na vrhuncu forme. Sad imamo EP, pa za mjesec dana SP, pa se onda mora tempirati forma za završnicu državnih prvenstava, za završnicu Lige prvaka, a onda u ljeto nas čekaju i Igre u Parizu.

Ne znam, ovo ne vidim da ikome odgovara i sa sportske strane da je u ičijem interesu. Vjerujem da će biti dosta ozljeda, da će puno ekipa kalkulirati, pa će samim tim biti puno mogućnosti za neka iznenađenja. Što se tiče Mađarske, ne bih ja puno brinuo za njih. Mađari su uvijek Mađari. U kakvom god sastavu da dođu, uvijek su opasni i favoriti su za medalje.

Tko su za vas najveći favoriti za odličja?

Hrvatska je branitelj naslova i domaćin. Tu već ima veliku prednost. Italija je odlična i vidim ih jako daleko, ali za mene najljepši vaterpolo u posljednjih nekoliko godina igraju Španjolci. Najbolje su se prilagodili promjenama u pravilima i u posljednjih nekoliko godina igraju zaista vrhunski vaterpolo. 

Vodit ćete reprezentaciju Slovenije na EP-u u Hrvatskoj. Slovenija do sada u vaterpolu nije zabilježila neke značajne rezultate. Možete li to promijeniti?

Nadam se da mogu. Zato sam i prihvatio ponudu Slovenskog saveza. Slovenija mi je zanimljiva iz više razloga. Riječ je o zemlji s fantastičnom infrastrukturom koja ima nekoliko klubova u više različitih gradova, imaju dobru bazu, velik broj vaterpolista i koja je pokazala ambiciju da napreduje u ovom sportu. Mislim da ima prostora. Znam da će taj put biti težak, no plan mi je da fanatičnim radom napravimo sve da taj posao ide što lakše i što brže. 

Nadamo se. Igrači su me odmah prihvatili. Odlično su radili, mnogi od njih su za ovo žrtvovali puno toga, neki od njih i svoje poslove. Dobili su novi Savez, a predsjednik je sa svojom ekipom ozbiljno odlučio pozicionirati Sloveniju na puno viši nivo nego što je ona danas. Znamo li kakav je slovenski karakter i njihova posvećenost sportu, vjerujem da se ovdje može napraviti jako dobar posao. 

Bez obzira na to što su i Hrvatska i Srbija i Crna Gora i dalje u vrhu svjetskog vaterpola, dojam je da su sve tri reprezentacije posljednjih godina u blagom padu. Slažete li se?

Usporedimo li sadašnje stanje s najjačim godinama, onda je evidentno da je pad vidljiv. Definitivno imamo sve manje vrhunskih igrača, sve je manje ulaganja, a tužno je da su se neki veliki centri ili ugasili ili su pred gašenjem. Nema POŠK-a, Partizan i Mladost proživljavaju najteže godine, Jug je pao, nema ni crnogorskih klubova. Karte su se podijelile drugačije. Generalno, sport je u velikom problemu na ovim područjima jer je sve manje ozbiljnih ulaganja. 

Otac Pavle i stric Slobodan su bili vaterpolisti, brat Željko s vama je bio prvak Europe u Ateni 1991. U Kotoru gdje je kao i u Dubrovniku vaterpolo način života, vjerojatno drugog izbora nije ni bilo?

Tako je. Djed je također igrao u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Na neki način možemo reći da smo svi u obitelji bili zaraženi vaterpolom. Za nas je vaterpolo strast, pasija. Djed je bio geometar, otac građevinski inženjer, stric je ekonomist. Svi su bili jako uspješni u svojim poslovima, ali vaterpolo je bilo nešto što se kod nas voljelo više od ičega.

Da, u Kotoru je slično kao i u Dubrovniku. Tko se tu želi baviti sportom, vaterpolo je uvijek prva opcija. Nema klinca koji nije barem probao. Brat i ja bili smo predodređeni da vrijeme provodimo na bazenu. U to vrijeme, kad sam počinjao, cijeli Kotor je disao, živio za vaterpolo.

Na bazenu su se sklapala prijateljstva, rađale su se ljubavi... Sve se događalo na bazenu. Naslov prvaka 1986. bilo je nešto posebno. U to vrijeme Jugoslavija je bila olimpijski i svjetski prvak, a prava rijetkost je da mali grad kao što je Kotor u nacionalnom sportu ima prvaka, osvajača Kupa i da su svi igrači i cijeli stručni stožer rođeni i ponikli tu. 

Kad je stigla ta titula, pretpostavljam da je Kotor izgledao kao Napulj godinu dana kasnije kad mu je Maradona donio povijesni naslov u nogometu?

Oh, da. Jako je teško i približno dočarati kako je Kotor izgledao. Cijeli je grad bio na nogama. Gradski kvartovi su se udruživali, promet u gradu je bio zakrčen. Inače, u Kotoru nema puno ulica, cijeli je grad praktički uz more, a put kojim se išlo do bazena je bio blokiran.

Specijalne jedinice policije vodile su računa da put bude prohodan i da ne bude incidenata. Staro, mlado, žene i muškarci, svi koji su mogli doći, bili su na bazenu. Oni koji nisu imali ulaznice, bili su na ulicama i željeli su nas ispratiti do bazena. Prije zadnje utakmice smo osigurali naslov, a to zadnje kolo smo igrali s Jugom.

S njima smo uvijek imali fantastične odnose. Sjećam se da su nam prije početka dali poklone i čestitali na naslovu. Liga je tada bila brutalno jaka. Jug, Partizan, Mladost, POŠK, Mornar, Solaris... Mi smo bili jaki, stalno smo bili pri vrhu, treći, četvrti, ali uvijek je važilo pravilo da tko iz Boke donese više bodova, da taj osvaja prvenstvo.

Blago rečeno, Kotor je bio vruć bazen. Na tom starom otvorenom bazenu, gdje smo praktički igrali u moru, rijetko kad smo gubili bodove. Kao Hajduk dok je igrao na Staroj plinari. Zatim je 1984. sagrađen novi bazen, a nepunih dvije godine potom došla je titula.

S 18 godina vas je Ratko Rudić pozvao u reprezentaciju, neposredno pred početak SP-a u Madridu 1986. Odmah u debiju za nacionalnu momčad ste osvojili zlato nakon onog ludog finala s osam produžetaka protiv Italije kojeg je obilježio mitski gol Igora Milanovića.

Tako je, upao sam 1986. nakon što je najbolji igrač svijeta Milivoj Bebić 15 dana pred početak SP-a slomio ruku. Upao sam na njegovo mjesto. S ekipom sam prošao cjeloljetne pripreme, no da se nije Bebiću dogodila nesreća, vjerojatno bih ja bio taj koji bi otpao.

Premda mi Rudić to nikad nije priznao. Rekao mi je da još nije formirao ekipu, da traži, uigrava, ali sam osjećao da sam ja taj koji bi bio višak. Reprezentacija je prije Madrida igrala dva pripremna turnira, jedan u Njemačkoj i jedan u Grčkoj. U Grčkoj je Bebić slomio šaku i nije bilo moguće da se ta ozljeda sanira do početka SP-a. Upao sam u ekipu, dobio kapicu s brojem sedam i do kraja karijere, u svim mogućim reprezentacijama za koje sam igrao, nisam je skidao.

Kako je vama kao 18-godišnjaku na prvom velikom natjecanju bilo proživjeti onu dramu s Talijanima u finalu?

Igor je zabio taj slavni gol u zadnjoj sekundi za pobjedu, a ja sam s 10 metara postigao pogodak za 11:11. Taj gol, ta pobjeda, biti svjetski prvak, prvak Jugoslavije i osvajač Kupa sa samo 18 godina mi je odredilo životni put. Iskreno, do tada sam dvojio hoću li otići u Ameriku na studij medicine ili ću se baviti vaterpolom. Nakon te utakmice nikakve dvojbe nije bilo. U vaterpolu sam ostao do dana današnjeg. 

Iz Kotora ste 1989. otišli u Jadran. Kako vam je bilo u Splitu?

Bilo mi je vrhunski. Kako sam u Splitu bio na odsluženju vojnog roka par godina ranije, tamo sam i trenirao. Poznavao sam igrače, a tada je Jugoslavija bila svjetski i olimpijski prvak. Zapuhali su neki novi vjetrovi, puno se ulagalo, za ogroman novac iz Partizana je u Mladost stigao Igor Milanović, Josip Vezjak, Andrija Popović, a ta silna reprezentativna zlata dovele su do enormne popularnosti vaterpola u bivšoj državi.

U Splitu se pojavio Koteks, Vlado Kobeščak je u Zagrebu gradio europsku Mladost, a koliko je liga bila jaka najbolje govori to da nitko od nas reprezentativaca nije imao potrebu ići vani. Imao sam ponude iz Zagreba i Beograda, ali mislim da nisam pogriješio što sam odabrao Jadran. Utakmice domaćeg prvenstva tada su bile jače nego susreti u Europi, a na svakoj utakmici tribine su bile pune. Nakon onog kotorskog slavlja 1986., titula s Jadranom osvojena na Zvončacu protiv Mladosti i slavlje koje je uslijedilo pamtit ću cijeloga života. Navijači su me na rukama nosili do Piccola, kafića pored ribarnice u starom Splitu. Bilo je predivno. 

Pred sam početak EP-a u Ateni u kolovozu 1991. Hrvatski sportski savez je naredio da igrači iz hrvatskih klubova moraju napustiti reprezentaciju. Igor Milanović mi je pričao da su Perica Bukić, Mislav Bezmalinović i Dubravko Šimenc skinuti s aviona u Slovačkoj pred sam put u Grčku i da je bilo suza. Zašto ste kao Hrvat i kao član Jadrana odlučili otići na to EP?

Iskreno, danas, nakon više od 30 godina, pojma nemam tko je plakao, a tko nije. Ako je netko plakao, plakao je od muke. Ono što je jako važno za reći, to je da mi tada nismo imali pristup nikakvim informacijama. Lako je sad pričati, ali tad kad je počelo kompletno ludilo i za ono malo vijesti što smo primali, nismo znali jesu li točne ili su dezinformacije.

Nije bilo mobitela, interneta, društvenih mreža. Komunikacija je onda bila neusporedivo sporija i drugačija nego što je danas. Prve naznake da se nešto sprema, neki bojkoti i zabrane, naslućivale su se tijekom Mediteranskih igara u Grčkoj tog ljeta. Tada je postalo jasno da se politika prenosi na sport i to velikom brzinom.

Odluke su se mijenjale iz dana u dan. Kao član splitskog Jadrana, dobio sam uputu da napustim reprezentaciju. To sam i najprije napravio. Zatim je stigla odluka da ipak možemo igrati. Onda nam je opet rečeno da bi bilo bolje da ne igramo. U vrlo kratkom vremenskom intervalu dobivali smo potpuno oprečne informacije i to je unosilo nemir u ekipu.

Situacija je bila jako napeta i neugodna. Kad je došlo do konačne odluke, da hrvatski igrači napuste reprezentaciju, ja nisam imao izbora. Nisam mogao žrtvovati sve ono što bih žrtvovao da sam postupio onako kako mi je srce govorilo.

Srce mi je govorilo da trebam podržati hrvatske igrače i da se s njima trebam povući i vratiti se. Ali, gdje? U Kotor? Da sam to napravio, da sam otišao, žrtvovao bih obitelj i sve ono što sam imao u Kotoru. Obitelj, sve. Ponavljam, srce mi je kucalo za Hrvatsku, to nije bilo sporno i to su znali svi moji suigrači, ali jednostavno s obitelji koja je u ono doba živjela u Kotoru to nije bilo moguće. Ogroman pritisak na moju obitelj u Kotoru je bio i ranije, samo zato što sam igrao za hrvatski klub.

Kad je Jugoslavija 1992. dobila sankcije, je li onda postojala mogućnost da zaigrate za Hrvatsku?

Nikako. Mogao sam jedino da sam preselio cijelu obitelj,a to je bilo nemoguće. Nisam mogao živjeti u Kotoru, a tijekom rata igrati za Hrvatsku. U krajnjem slučaju, ja sam državljanin Crne Gore, a Kotor je dio Crne Gore. Kao građanin Kotora, kao netko tko je tu rođen, branio sam interese grada i države kojima sam tada pripadao.

To što sam srcem pripadao drugoj strani, nije mi davalo nikakvu mogućnost da odlučim onako kako sam iskreno želio. Jesam li mogao igrati za Hrvatsku? Mogao sam, ali ne bez posljedica. Da sam tako odlučio, to bi značilo da bih morao preseliti cijelu obitelj, izabrati i za sebe i za njih potpuno novi život. 

Nakon te odluke više nije postojala mogućnost da se vratite u Split?

Nije. Obitelj i ja smo procijenili da je najbolje da karijeru nastaviti negdje vani. Razgovarali smo s čelnim ljudima kluba, s Ivicom Cipcijem i složili smo se da bi najbolje bilo da napustim državu i karijeru nastavim u inozemstvu. Niti u jednom trenutku nije bila sporna moja nacionalna pripadnost, ali naprosto su postojale okolnosti koje su bila ječe od onoga što je bilo u mojoj moći. Bila je to odluka koja se morala donijeti.

Sve ostalo bi bilo hazarderski, previše rizično. Imao sam puno ponuda, ali odlučio sam se za Savonu. Savona je grad poput Splita ili Kotora. Ligurija i Boka su vrlo slične. S panina se ide prema moru. Klima, priroda, ambijent, čak je i bazen bio otvoren. Savona je tada bila najjači talijanski klub, a ja sam bio jedan od najboljih igrača tog EP-a na kojem smo osvojili zlato.

Izrazili su želju da dođem i sad kad pogledam, jasno mi je da sam donio najbolju moguću odluku. Nakon Savone sam jednu godinu proveo u Barceloni, pa sam se vratio u Italiju i 1995. i 1996. sam odigrao u Pro Reccu. Opet sam se vratio u Savonu, zatim sam od 1999. do 2006. igrao za Bresciju, da bih karijeru 2006./07. završio u Savoni.

U četvrtfinalu Igara u Atlanti 1996. prvi put nakon rata došlo je do susreta između nekadašnji suigrača. Hrvatska je pobijedila, a vi ste tada bili u sastavu SRJ.

To više nije bila moja reprezentacija. Ne samo zbog nacionalnih podjela, već zbog toga što smo na te Igre došli nesložni. Postojalo je puno problema na relaciji trener - igrači. Mimo sporta se odlučivalo tko će igrati, kako će se igrati i atmosfera je bila sve samo ne idealna. Tada sam definitivno shvatio da u toj reprezentaciji meni više nije mjesto. 

Kakav je bio osjećaj pred sam kraj karijere obući kapicu Crne Gore i zaigrati za nju kao samostalnu državu?

Od samog početka to sam želio. Još 1991. sam govorio da bi i Crna Gora trebala slijediti put Hrvatske, Slovenije i BiH i da mora dobiti svoju samostalnost. Zbog tih stavova nisam bio baš omiljen u Crnoj Gori. To je bio moj najveći problem. Ne samo da nisam mogao kao Hrvat igrati za Hrvatsku, nego sam bio Hrvat u Crnoj Gori, a u to doba to nije bilo nešto poželjno ili općeprihvatljivo.

Uvijek sam smatrao da Crna Gora mora imati svoju reprezentaciju. To se na kraju ipak dogodilo puno godina kasnije, kad sam bio na kraju karijere, ali sam sa zadovoljstvom za Crnu Goru odigrao prvu utakmicu u Trstu protiv Italije 2006. Nakon toga više nisam igrao, bila mi je blizu 40. i procijenio sam da sad kad sam ispunio želju da igram za svoju zemlju, da bi bilo glupo mjesto uzimati mlađim i boljim igračima. 

Crna Gora je na svom prvom velikom natjecanju na EP-u u Malagi 2008. došla do svog jedinog velikog zlata. U polufinalu je bila bolja od Hrvatske, a u finalu od Srbije. Zašto niste bili dio te šampionske momčadi?

Nisam bio u stanju u tim godinama trenirati još pune dvije godine do prvog službenog natjecanja jer je Crna Gora, kao nova država, morala proći sve pretkvalifikacije i kvalifikacije. Bio je to ogroman uspjeh. Prvo natjecanje i odmah zlato. No, ponavljam, zaigrao sam za Crnu Goru u prvoj utakmici u njenoj povijesti i svoj sam cilj ostvario.

Prije dvije godine u američkom Fort Lauderdaleu primljeni ste u Kuću slavnih vodenih sportova. Kakav je bio osjećaj dobiti to priznanje?

Olimpijsko zlato je san svakog sportaša, svjetsko zlato je nešto posebno, ali kad te nakon karijere prime u Kuću slavnih, onda znaš da si napravio nešto zaista veliko. To je najveće priznanje koje jedan sportaš može dobiti. Vijest o prijemu sam dobio prije četiri godine, a posebno sam bio sretan jer sam mislio da od toga neće biti ništa s obzirom na to da je kandidatura za moj prijem podnesena 2010.

U izboru su najveće legende plivanja i vaterpola, a članovi komisije su pretežno iz Južne Amerike i mislio sam da forsiraju plivanje, što je donekle ispravno, tako da sam svake godine, odnosno kako je vrijeme prolazilo, imao manje optimizma da ću se naći tu. Iskreno, kako je vrijeme prolazilo, zaboravio sam na to. Međutim, nisam znao da kad si jednom nominiran, da si onda stalno u igri. I dogodilo se. 

Dinu Rađi je u Košarkaškoj kući slavnih prezenter bio Larry Bird. Toniju Kukoču Michael Jordan. Tko je vas uveo u Kuću?

Perica Bukić i to mi je bila velika čast. U Ameriku su samo zbog tog događaja došli Perica, Ratko Rudić i Ivica Tucak. Iz Zagreba su za Floridu letjeli 16 sati da bi tu večer sjedili sa mnom i mojom suprugom. Hvala im na tome. Ja sam u Kuću formalno primljen prije dvije godine, kao član klase 2020. No, kako se zbog covida dvije godine nisu održale svečane ceremonije, primljen sam 2022., a lani je u Kuću ušao i Michael Phelps. 

U veljači prošle godine kratko ste sjedili na klupi Crvene zvezde, a nakon ispada Delija koji su tijekom utakmice protiv Šapca izvjesili gnjusan transparent ''Šiptar, Hrvat, Balija, nisu moja bratija'' i jasno vam poručili da vas ne žele, otišli ste. Kad se to dogodilo odbijali ste dati komentar, jer ste rekli da ne želite dolijevati ulje na vatru. Ostajete li i dalje pri tome?

Da, to što se dogodilo ne pripada sportu i bolje je da o tome ne pričamo. A i što da uopće pametno na to kažem? U Beograd sam otišao s najboljom namjerom da pomognem Zvezdi koja me dvije godine ranije također tražila za trenera. Odluka da dođem nije bila laka, ne zbog toga što je u pitanju Beograd, već jer sam imao klub u kojem sam radio i zato što imam troje male djece. Ipak, prihvatio sam poziv i sve je išlo jako dobro, a onda se dogodio incident skupine navijača koji me nisu željeli jer sam Hrvat. Tada sam se vratio kući. 

Tko je za vas najbolji vaterpolist svih vremena?

Za mene su to dvojica. Milivoj Bebić i Igor Milanović. To sam uvijek govorio. Na Milivojevo mjesto sam upao, a s Igorom sam dugo igrao i sve osvojio. Njih dvojica su obilježili svjetski vaterpolo osamdesetih i devedesetih.

Rekli ste da ste razmišljali otići u Ameriku studirati medicinu, no da ste se zbog titule prvaka svijeta odlučili za vaterpolo. Je li vam ikad bilo žao da niste donijeli drugačiju odluku?

Kao dijete sam imao puno afiniteta. Bio sam odličan učenik kotorske Gimnazije, a jedno kalifornijsko sveučilište mi je ponudilo odličnu ponudu koja je uključivala punu školarinu, koja je bila prilično velika za to vrijeme. Priznajem da sam bio u nedoumici.

Međutim, taj gol i svjetsko zlato s Jugoslavijom, nakon duple krune s Kotorom, definitivno su olakšali i potvrdili moj životni izbor. Mislim da sam dobro odlučio jer sam u vaterpolu bio jako uspješan, uživao sam u njemu i uživam i danas u onome što radim. Sin mi isto igra vaterpolo, dva sina od brata također, tako da su četiri generacije Vičevića u tom sportu. Na to sam ponosan.