HRVATSKA reprezentacija će se u subotu u 16:00 drugi put u svojoj povijesti boriti za brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu. Nevjerojatan je to uspjeh kada uzmemo u obzir snagu brojnih ekipa koje do tog stadija nisu došle na ovom prvenstvu, ali još i veći ako znamo da je Hrvatska jedina ekipa uz Francusku koja je imala priliku uzeti medalju na posljednja dva Svjetska prvenstva.

Neovisno o rezultatu, povijest će se na neki način ponoviti. Doček reprezentativaca je već organiziran, a Zlatko Dalić će i nakon ovog Svjetskog prvenstva ostati izbornik reprezentacije, kako je i sam najavio. Dok je bilo trenutaka u njegovom mandatu kada je bio na klimavim nogama, sasvim je logično da ovo trenutak nije trenutak za promjene na klupi. 

Neatraktivno, ali uspješno

Hrvatska reprezentacija je na ovaj turnir ušla s planom zadržavanja posjeda i kompaktnosti obrane te s vrlo malo napadačkog rizika. Najbolji primjer ovog posljednjeg govori podatak o nula kreiranih velikih prilika u zadnje dvije utakmice, koliko ih je bilo i protiv Maroka i Belgije, kao i podatak da smo u nokaut-fazi na gol pucali svakih 47 minuta.

Međutim, taj pristup je bio uspješan. Došao je i s dozom sreće, koja se najviše osjetila protiv Belgije (koja je pak imala slične sreće protiv Kanade, pa i tu možemo pričati o balansu), ali u konačnici je doveo do utakmice za 3. mjesto, što bi vrlo vjerojatno potpisali ne samo brojni navijači već i članovi stožera. 

Činjenica da Hrvatska od 2018. do 2022. ima potencijalno dvije medalje sa Svjetskog prvenstva i izboreno finale Lige nacija čini je velesilom. U istom periodu su uspješnije bile jedino Francuska i potencijalno Argentina ako osvojenoj Copa Americi nadoda u nedjelju zlatnu medalju. Relativno gledajući, Hrvatska je uspješnija i od Italije, koja unatoč zlatu na Euru ima dva sramotna izostanka s najveće svjetske smotre. 

I drugi ostavljaju srce na terenu

U polufinalnom susretu je Argentina imala ono što je imala Hrvatska. Kao što je Petković pogodio sam sebe pa Marquinhosa, što mu se vjerojatno neće dogoditi više nikada, tako se ni Alvarezu vjerojatno više nikada u pravocrtnom trku neće lopta odbiti treći put u noge. Podsjetnik je to da i drugi žele pobjedu, da se i drugi bore "120%" te da u turnirskom nogometu vaga može otići i na drugu stranu. 

Kada govorimo o taktičkom planu, govorimo o stvari zbog koje se Dalića najčešće kritizira. Poteže se pitanje zašto Kramarić nije više igrao okrenut prema golu nego leđima od njega kada je upravo na prvi način zabio golove Kanadi. Zašto se bolje nije iskoristila sposobnost Petkovića, koji je po utakmici osvajao skoro duplo više duela od jednog Girouda?

Zašto Juranović nije više širio i probijao u zadnjoj utakmici, a zašto od Sose nismo dobili ni 20% onoga što radi u Stuttgartu? Povlače se crte koje pokazuju da je postavljanje ofsajd-linije protiv Argentine bilo grozno, kao što se i ispituje taktika kratkih kornera koja, kad god nije izvedena brzo, ne donosi ništa. 

Sve su to rasprave u kojima se traže greške Daliću, kao što su se tražile i u nekim porazima u kvalifikacijama i kao što će se tražiti u budućnosti. Nijedno od tih pitanja nije neopravdano, ali Dalić preko noći neće postati hibrid Guardiole i Kloppa. No ono što bliža budućnost nosi je za njega ustvari savršen put dalje. 

Hrvatska i dalje živi na Ćiro efektu

Povijest je pokazala, ne samo u nogometu, da našim reprezentacijama na klupi više odgovaraju ljudi koji imaju "Ćiro efekt" nego ljudi sa striktnim pravilima. Sjećamo se dobro što se dogodilo kada je zadnji put Niko Kovač vodio reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu. 

Svjetsko prvenstvo je jednostavno zasebni nogometni identitet u kojem analitika i pravila ni izbliza ne vrijede kao u klupskom nogometu. Igraju i dalje ozbiljnu ulogu, što se uostalom vidi i po finalnom paru, ali znamo i koliko je taktički savršenih ekipa ispalo, neke čak i u grupi. Taj faktor je ipak puno jače izražen u ligaškom sistemu. 

Upravo zbog toga je teško vjerovati da bi itko drugi pored Dalića izvukao više od ovoga plasmana na ovom prvenstvu, ali i uspjeha općenito kroz cijeli period otkako je izbornik. Rezultate je ostvario na temelju svojih socijalnih vještina, očito jako dobrog rukovodstva nad ovom ekipom i činjenice da je kralj "nasumičnog faktora", a prvenstva su prepuna takvih. 

Idealan scenarij za Dalića

Ono što slijedi u bližoj budućnosti su finale Lige nacija i vrlo vjerojatno najlakša kvalifikacijska skupina za Europsko prvenstvo u hrvatskoj povijesti. Zbog toga ostanak Dalića sigurno neće reprezentaciju gurnuti korak natrag. 

Kvaliteta igrača koje ima na raspolaganju je dovoljna da mogu kroz skupinu proći i bez izbornika, a onda dolazimo opet do točke u kojoj Dalić caruje. Do turnirskog nogometa, gdje planovi igre lete kroz prozor i gdje njegova snaga može doći do izražaja. Do dvije utakmice Lige nacija i Europskog prvenstva. 

Na taktičkom planu se možda neće puno promijeniti, osim što će se stvoriti prilika kroz kvalifikacije ustaliti mlade igrače koje je uveo u ekipu, no teško da bi u ovom trenutku i neki novi izbornik pretvorio ovu ekipu u nešto više.

Neće nitko doći i naučiti Kovačića, Gvardiola ili Brozovića kako igrati nogomet, a dok je Dalićeva osovina momčadi i dalje tu, posljednji pokušaj velikog uspjeha za neke od senatora će vjerojatno prije doći uz njegov nastavak rada.

I možda bude potencijalnih taktičkih problema, ali promjena bi mogla dovesti i čovjeka koji bi htio pretvoriti ovu ekipu u neki savršen stroj, dok bi u međuvremenu izgubio ovaj kolektiv u drugim aspektima. Aspektima koji, sudeći prema dosadašnjem uspjehu, Hrvatskoj u dvije utakmice Lige nacija i na idućem Euru ipak više znače te koji u reprezentativnom nogometu zasad čine sasvim valjani plan.