HRVATSKA futsal reprezentacija ispala je s Europskog prvenstva nakon što je u zadnjem kolu grupne faze izgubila od Slovačke 5:3. S obzirom na to da je Hrvatskoj bio dovoljan i remi, ostaje žal za propuštenom šansom. Presudio je raspad u prvoj polovici drugog dijela tijekom koje su Slovaci otišli na nedostižnu prednost.

Iako je poraz, posebno u takvom raspletu, bio neočekivan, on nije bio i nelogičan. Hrvatska futsal reprezentaciji još jednom je u ključnoj utakmici podbacila odigravši luzerski, a tako se i ponašala danima uoči turnira. Izbornik i ključni igrači su poslali sasvim krivu poruku čitavoj ekipi, a ovaj poraz je bolan rezultat nedostatka povjerenja u ljude oko sebe.

Jedan detalj sa susreta otkriva zašto su Slovaci prošli

Slovaci su sasvim zasluženo pobijedili. Hrvatska je imala svoje šanse, ali Slovaci su bili oni koji su u utakmicu ušli bolje pripremljeni. Napamet su znali hrvatska križanja u prvom dodavanju i na vrijeme su iskakali na linije dodavanja i tako stalno krali lopte i prijetili iz kontri.

To da se suparnička momčad mnogo bolje pripremi i skautira već je dovoljan poraz samo po sebi, ali navijače posebno boli jedan drugi detalj. Hrvatska reprezentacija nije pokazala ni najmanju dozu kemije i kohezije potrebne za uspjeh na velikom natjecanju.

Igrači sa slovačke klupe doslovno bi eksplodirali nakon svakog bloka, ukradene lopte ili golmanove obrane. Jedan drugog su bodrili i dizali, igrali su s timski usmjerenom emocijom prema cilju. S druge strane smo gledali beskrvnu, blijedu i emocionalno praznu Hrvatsku, a prazni pogledi igrača govorili su da je susret izgubljen daleko prije nego što se oglasila sirena za kraj susreta.

Doduše, takvo stanje u ovoj reprezentaciji nije ništa novo. Riječ je o vrsti koja se godinama podcjenjivala, koja je propustila tri velika natjecanja u nizu i koja je zapala u atmosferu i kulturu da naprosto sama sebi ne vjeruje. 

Kada ti ne vjeruju ni izbornik ni kapetan, je li bio moguć drugačiji scenarij?

Kapetan i jedan od najboljih igrača Franco Jelovčić je samo nekoliko dana prije ključne utakmice s Rusima dao intervju za specijalizirani portal CROfutsal. "Svatko ima pravo na svoje mišljenje, no ne znam kako netko može misliti da smo kandidati za medalju kada smo došli na Europsko prvenstvo nakon šest godina", rekao je u toj prilici.

"Protiv Rusa ćemo ići na pobjedu kao i u svakoj drugoj utakmici, ali da možemo biti kandidati za medalju, ne smatram. Vjerujem da možemo iznenaditi Španjolsku ili pobijediti Gruziju, no isto tako sam svjestan da možemo te utakmice i izgubiti jer proteklih godina smo gubili i od dosta lošijih protivnika, stoga ne vidim po čemu nas neki svrstavaju među kandidate za medalju", zaključio je.

Čak i da je poraz od Slovaka i ispadanje konačni dokaz da je Jelovčić bio u pravu, vođa momčadi jednostavno ne smije slati takvu poruku. On treba biti taj koji će od svojih suigrača tražiti više i tjerati ih na bolje. 

Timski duh je ključ na velikom natjecanju, a on je kod Hrvatske od početka bio loš. Sretni što smo uopće tu, bez ambicije i s unaprijed pognutim glavama kada stvari krenu naopako. Ako nam se nešto dobro i desi, dobro je došlo. Ako ne, nema veze. Ima i drugih turnira. 

Sličnu retoriku imao je i izbornik Mavrović koji je prije posljednje dvije utakmice u prvi plan stavljao nedostatak igrača koji su otpali (Novak pa Suton), dok mu je prvi komentar nakon teškog poraza od Rusije bio usmjeren ne na slabu Hrvatsku, nego na crveni karton koji smo zaradili u drugoj minuti.

Kultura koju je teško promijeniti

Nije to nikad direktno rekao, ali Mavrović je uvijek u pozadini njegovao kulturu alibija koja je trebala poslužiti kao unaprijed uvježbana obrana pred neuspjehom. Željna kompromisa, prečaca i bez vjere u sebe samu, Hrvatska je unaprijed bila osuđena na neuspjeh.

S druge strane, Finska, momčad koja je prije samo desetak godina bila na razini da bi od elitnih reprezentacija gubila dvoznamenkastom razlikom, ušla je u četvrtfinale. Iza sebe je ostavila dvostrukog europskog prvaka Italiju i to na svojem prvom velikom natjecanju u povijesti.

U videonajavama turnira govorili su o tome da sanjaju zlato i o tome da će dati sve od sebe da šokiraju svijet. Nekad je taj klik dovoljan da napravi razliku između pobjednika i gubitnika, posebno na ovakvom natjecanju.

Činjenica da je Hrvatska ispala i da je odigrala tri slabe utakmice, bez obzira na pobjedu protiv Poljske, nije smak svijeta. Ali činjenica da se postavila tako luzerski i da je pala bez ispaljenog metka svjedoči o kulturi koju je puno teže promijeniti od nekoliko loših utakmica.