U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

NA OTVARANJU Zimskih olimpijskih igara u Naganu, 7. veljače 1998. godine, svaku je nacionalnu delegaciju tijekom mimohoda predvodio jedan sumo borac. Ispred japanskih sportaša koračao je Wakanohana, izdanak slavne sumo obitelji Hanada i jedan od najboljih boraca potkraj 90-ih godina. Međutim, u glavnoj ulozi toga dana bio je jedan stranac, koji je u Japan stigao 10 godina ranije kako bi se okušao u drevnom borilačkom sportu.

Tradicionalni obred pročišćenja i ulaska na sumo borilište na Olimpijskom stadionu u Naganu izveo je Akebono, rođen kao Chadwick Rowan na Havajima, prvi stranac koji je u gotovo 1500 godina sumo tradicije dosegnuo najviši rang yokozune. Obred je trebao izvesti Takanohana, još jedan yokozuna i Wakanohanin mlađi brat, ali se razbolio uoči olimpijskog otvaranja.

Tako je prestižna zadaća pripala Akebonu, majstoru japanske borilačke vještine koji je svojom pojavom, umijećem, asketizmom i ponašanjem u samo nekoliko godina stekao poštovanje tradicionalno introvertiranih, konzervativnih Japanaca, pa čak i ksenofobnog dijela japanske populacije.

Osam godina ranije, kad je počeo pokazivati potencijal za najviša dostignuća u tada uvelike ekskluzivno japanskom sportu, dobivao je anonimna pisma u kojima su ga fanovi pozivali da napusti Japan. Nisu mogli podnijeti pomisao da u njihovoj nacionalnoj vještini dominira stranac.

"Da nisam uspio, postao bih klošar na Havajima" 

"Ili preživiš ili se vratiš kući. Roditelji su me odgojili da poštujem domaćina, progutam ponos i nastavim raditi što više mogu. Jedino tako mogu izaći kao pobjednik. Mislim da nisam pogriješio što sam izdržao i posvetio se sumu. Da nisam uspio u Japanu, postao bih klošar na plaži na Havajima", rekao je Akebono godinama kasnije.

Akebono se brzo penjao sumo hijerarhijom i s braćom Takanohanom i Wakanohanom stvorio trijumvirat boraca koji su interes za sumom doveli do razina posljednji put zabilježenih početkom 20. stoljeća. Kasnije im se pridružio i Musashimaru (pravim imenom Fiamalu Penitani), yokozuna s Američke Samoe.

I mnogi utjecajni pripadnici japanske sumo zajednice smatrali su da stranci ne zaslužuju zvanje yokozune bez obzira na rezultate. Sumo umnogome vuče korijene iz drevne šintoističke vjerske tradicije, pa neki konzervativni krugovi drže da stranci nisu u stanju shvatiti njeno značenje niti dosegnuti hinkaku, svojevrsno dostojanstvo jedinstveno za Japance i neophodno za sve yokozune.

Raznim restrikcijama Japanska sumo asocijacija godinama je pokušavala ograničiti broj stranaca i tako zaštititi korijene i japansku tradiciju svog sporta, no kasnije se pokazalo da su upravo stranci zaslužni za porast popularnosti sumo hrvanja.

Zabrinut da bi masovni dolazak stranaca mogao poremetiti i promijeniti način života, Japanski sumo savez počeo je od pridošlica zahtijevati da proučavaju japanski jezik i kulturu šest mjeseci prije nego što se i službeno pridruže japanskom sportu.

U konačnici su kočnice ipak popustile, pa su tako između siječnja 2006. i siječnja 2016. sve velike turnire (svake godine održava ih se šest) osvojili stranci - po jedan turnir Bugarin i Estonac te 56 turnira Mongolci. Posljednja barijera je ograničenje da svaka ekipa/heya smije imati samo jednog borca rođenog izvan Japana.

Sustav napredovanja i barijere za strance

Rang-lista boraca općenito je meritokratski postavljena; omjer pobjeda i poraza na svakom turniru - na kojem svaki hrvač u najvišoj od šest divizija ima 15 borbi - izravno određuje tko od 42 rangirana borca najviše divizije napreduje, a tko nazaduje u statusu.

Za razliku od nižih razina (ozeki, sekiwake, komusubi, maegashira) u vodećoj diviziji, status yokozune se ne može izgubiti bez obzira na rezultate, ali se od yokozune očekuje da napusti sumo ako kontinuirano nije u stanju ispuniti očekivanja na turnirima.

Kriteriji za promociju ozekija u yokozunu nisu sasvim egzaktni. Posljednjih desetljeća smatralo se da ozeki mora osvojiti dva uzastopna turnira da bi se izdignuo u najviši rang. No postoji i kriterij "ekvivalentnog učinka", pri čemu se u obzir uzimaju rezultati u prethodna tri turnira, uz barem jedno prvo i jedno drugo mjesto, te najmanje po 12 pobjeda na sva tri turnira.

Upravo spomenuti kriterij "ekvivalentnog učinka" bio je opravdanje da se rang yokozune 1992. godine uskrati Akebonovom havajskom sunarodnjaku i prethodniku Konishikiju. Pravi razlog bila je njegova nacionalnost i animozitet koji je izazvao u sumo establišmentu. Dolazio je iz zemlje koja je pola stoljeća ranije bacila dvije atomske bombe na Japan i zaprijetila šintoizmu koji je temelj sumo hrvanja.

Osim toga, dužnosnicima koji su odlučivali o njegovoj promociji nije se svidjela Konishikijeva neskromnost i dug jezik. "Da sam Japanac, već bih bio yokozuna", izjavio je havajski ozeki za The New York Times i tako si zauvijek zatvorio vrata. Kasnije se ispričao, ali šteta je bila nepopravljiva.

Osoba od malo riječi i puno umijeća

Frustrirano je gledao kako Akebono osam mjeseci nakon toga postaje yokozuna. Nikad više nije bio ni blizu osvajanja turnira, povukao se razočaran 1997. godine. No nema sumnje da je umnogome pomogao svom sunarodnjaku time što je potresao predrasude i u svijest Japanaca usadio pomisao da bi stranac ipak mogao postati lider.

S druge strane, kao osoba od malo riječi i puno umijeća, za razliku od Konishikija, Akebono je bio prilično omiljen u sumo zajednici. Urednik časopisa Sumo svojedobno je napisao: "Njegov stav prema sumu, prepun poštovanja, natjerao me da zaboravim da je stranac".

Ova rasprava završena je 27. siječnja 1993. godine, kada je Akebono postao prvi stranac sa statusom yokozune. I to nakon što je samo osam mjeseci proveo kao ozeki. Do danas su još jedanaestorica boraca stekla status yokozune, od kojih su tek četvorica rođeni Japanci.

Od kraja 18. stoljeća, kada sumo počinje dobivati današnje obrise, samo je 75 boraca promovirano u status yokozune. Kroz povijest je bilo razdoblja bez ijednog yokozune, a potkraj 90-ih godina bila su čak četvorica - Akebono, Musashimaru iz Američke Samoe, Wakanohana i Takanohana.

Planirao karijeru u hotelskom menadžmentu

Rowan je rođen 8. svibnja 1969. u Waimanalu na Havajima. Bio je odličan gimnazijski košarkaš, dakako na centarskoj poziciji. Zahvaljujući sportskoj stipendiji, upisao se na Sveučilište Hawaii Pacific i planirao karijeru u hotelskom menadžmentu, ali već godinu dana kasnije bio je u Japanu.

Još kao tinejdžer rado je pratio sumo na televiziji. Jedan obiteljski prijatelj upoznao ga je s Jesseom Kuhauluom, Havajcem koji je pod imenom Takamiyama proveo 20 godina u sumo hrvanju, te potom postao trener i mentor.

Takamiyama je umnogome bio pionir. Smatraju ga prvim strancem u povijesti sumo hrvanja, a postao je prvi nejapanac koji je 1972. godine pobijedio na turniru najviše divizije. Aktivnu karijeru završio je 1984. i nikad nije napredovao dalje od sekiwakea.

Takamiyama ga je pozvao da se okuša kao sumo borac. I Rowan je kao 18-godišnjak stigao u Japan. Dobio je ime Akebono, što na japanskom znači svitanje ili praskozorje, te debitirao u ožujku 1988. Nije govorio japanski, nije poznavao japansku kulturu. Morao se prilagoditi prilično nemilosrdnom i hijerarhijski organiziranom sumo svijetu u kojem ni mnogi japanski tinejdžeri nisu mogli opstati.

Za razliku od ostalih sportova, sumo zahtijeva više od umijeća na borilištu. "Sumo je način života, sumo nije poput bejzbola", rekao je kasnije Akebono te dodao da je u početku plakao gotovo svake noći:

"Morao sam slušati naredbe 15-godišnjaka"

"Posljednji sam došao, bio sam najmlađi po stažu u ekipi i morao sam slušati 15-godišnjake koji su mi naređivali da ribam zahode, spremam njihove krevete i perem njihovu odjeću." Ti klinci bili su godinama mlađi, ali stariji po stažu u hijerarhiji sumo hrvanja koja je zahtijevala bespogovornu poslušnost.

Takamiyama je u početku bio zabrinut da je Akebono sa svojih 203 centimetra previsok za sumo i da njegove mršave noge i koljena ne mogu podnijeti težinu od 213 kilograma. Nitko ga tada nije smatrao šampionskim materijalom. Ali ispalo je baš suprotno.

Isprva je zaista djelovao nezgrapno i imao problema s koordinacijom i motorikom prilikom obaranja. No s vremenom je naučio koristiti svoju tjelesnu nadmoć i dugačke ekstremitete. Udarci dlanom omogućavali su mu da brzo izgura suparnike iz borilišta. "Brzo bismo pobjeđivali ili bismo brzo gubili. Nismo bili previše tehnički napredni", rekao je Akebono jednom o sebi i kolegama havajskim hrvačima.

Nakon samo dvije godine treniranja pobijedio je prvog yokozunu Asahifujija. Sljedeće godine borio se protiv šest godina starijeg sunarodnjaka i 287 kilograma teškog ozekija Konishikija, rođenog u Honoluluu. Bio je to prvi meč dvojice stranaca u najvišoj diviziji. Akebono je tada bio tek komusubi, ali je pobijedio izguravši iskusnijeg suparnika s borilišta.

U srpnju 1993. godine, Akebono je impresionirao publiku pobijedivši Takanohanu i Wakanohanu u doigravanju i osvojivši naslov nakon što su sva trojica bila izjednačena na kraju 15-dnevnog turnira. Njihove obračune pratila je cijela zemlja, ulaznice su bile rasprodane, a televizijska gledanost bila je rekordna. Neke dvoboje pratilo je i po 60 milijuna gledatelja ili polovina japanske populacije.

Ta 1993. bila je njegova najbolja natjecateljska godina. Osvojio je četiri od šest turnira, a na petom je bio drugi. Postao je yokozuna, jedini s tom titulom u tom trenutku. Dok je 23-godišnji Akebono pred ponosnim roditeljima, Randyjem i Janice, smjerno i ponizno prihvaćao najvišu počast u sumo hrvanju, njegov havajski mentor Takamiyama je rekao: "Ovo je ostvarenje i mojeg sna, zaista se tome nisam mogao nadati".

Zlatno doba završeno je početkom 21. stoljeća, kada su se u kratkom razdoblju Akebono i braća Takanohana i Wakanohana povukli iz natjecanja. Višegodišnji treninzi i borbe u kombinaciji s prekomjernom tjelesnom težinom često uzimaju danak na zdravlju sumo boraca. Ni Akebono nije bio iznimka.

Bol je postala nepodnošljiva

Od sredine 1995. do početka 2000. osvojio je samo jedan turnir i sve je češće izbivao zbog ozljeda. Uslijedio je labuđi pjev. Na posljednjih pet turnira osvojio je dvije titule i tri druga mjesta. Početkom 2001. ponovno je ozlijedio koljeno i shvatio da se mora povući.

"Izgubio sam motivaciju da ponovno pokušam doći do vrha. Moje tijelo se više ne kreće onako kako želim. Prije bih pokušavao izdržati i potisnuti bol, ali sada je postala nepodnošljiva čak i izvan borilišta", rekao je Akebono na konferenciji za novinare na kojoj je najavio svoje povlačenje.

Ukupno je osvojio 11 velikih turnira, što ga svrstava na deseto mjesto u modernoj povijesti sumo hrvanja, jednu stepenicu ispod Musashimarua (12) i četiri mjesta iza najvećeg suparnika Takanohane (22).

Procjenjuje se da je samo od nagrada zaradio najmanje četiri milijuna dolara, ali neke pogrešne poslovne odluke dovele su ga u financijske probleme i nagnale da se za manje od dvije godine vrati u borilišta.

Zbog novca je trpio nokaute u ringovima

Iako je svima bilo jasno da sa svojim tjelesnim gabaritima teško može biti uspješan u drugim borilačkim vještinama, ušao je u K-1 i MMA, a potom i profesionalno hrvanje. Učinak mu je bio katastrofalan, u petnaestak borbi uspio je pobijediti samo jednom - u ožujku 2005. protiv K-1 suca Nobuakija Kakude.

Akebono je zbog novca trpio i nokaute, pa i uvrede da se upustio u freak show, ali publika ga nije napustila. Njegov K-1 meč s bivšim američkim nogometašem Bobom Sappom privukao je 54 milijuna televizijskih gledatelja u Japanu i 45.000 navijača u Nagoya Domeu. Akebono je brzo ostao bez daha, Sapp ga je nokautirao za manje od dvije minute.

Kasnije je dijelio ring s brojnim slavnim borilačkim imenima, poput Roycea Gracieja, Dona Fryea, Remyja Bonjaskog i Musashija. Borio se na K-1 turnirima i po dva puta u istom danu. No njegovo pravo nasljeđe vezano je gotovo isključivo za sumo.

Nakon jednog hrvačkog meča u travnju 2017. Akebono je hospitaliziran. Zbog srčanih problema 48-godišnji borac završio je u medicinski induciranoj komi, no njegova obitelj mjesecima je tvrdila da su njegove tegobe relativno bezazlene i blage.

U ožujku 2018. njegova supruga konačno je priznala da je pretrpio akutno zatajenje srca i da dva tjedna nije bio pri svijesti. Od sljedeće godine više se nije mogao kretati bez invalidskih kolica, a počeo je gubiti i pamćenje. Više se nije mogao sjetiti svojih sumo dana. Povremeno je gubio i sposobnost govora.

Preminuo u dobi od samo 54 godine

Akebono je preminuo od zatajenja srca u travnju 2024. u dobi od 54 godine u jednoj tokijskoj bolnici. Njegova udovica Christiane Reiko, s kojom je imao kćer Caitlyn i sinove Codyja i Connora, rekla je novinarima nakon sprovoda da je sedam godina patio od srčane aritmije. Akebonovo tijelo je kremirano. Polovica pepela ostala je kod obitelji u Japanu, a druga polovica posuta je u Tihi ocean uz havajsku obalu.

"Otišao je suparnik i prijatelj s kojim sam dijelio mnoge teškoće i radosti. Jako mi nedostaje. Dogovarali smo susret pod jednim drvetom na Havajima zajedno s ostalim kolegama. Nisam mogao ispuniti to obećanje i zbog toga sam tužan", rekao je njegov kolega Wakanohama.

Akebonov je uspjeh otvorio vrata drugim strancima koji su shvatili da im ni najveće počasti u svijetu sumo hrvanja više nisu nedostižne samo zato što su rođeni izvan Japana. Najbolje su to iskoristili Mongolci Asashoryu i Hakuho. Prvi je 2005. osvojio svih šest turnira, što nije uspjelo nikome prije njega, a drugi je postao rekorder po broju osvojenih turnira (45).

Zahvaljujući tom povučenom i tihom havajskom gorostasu, tabua koji su postojali kad je prije gotovo 40 godina stigao u Japan, više nema. U roku od samo pet godina srušio je ključnu kulturalnu barijeru koja je postojala tijekom 1500-godišnje povijesti sumo hrvanja.