HRVATSKI 58-godišnji trener Petar Šegrt u potrazi je za novim angažmanom nakon što je ostvario povijesni uspjeh s reprezentacijom Tadžikistana. Šegrt je uspio prošle godine doći do četvrtfinala Azijskog kupa, što najsiromašnija azijska zemlja nikad prije nije ostvarila. Njegova je životna priča teška i neobična.

U mladosti je bio siromašan, njegova obitelj teško je živjela, no on se uspio kroz nogomet proslaviti. Krenuo je s vođenjem momčadi u Njemačkoj već sa 17 godina. Život su mu obilježili i ratovi. Sudjelovao je u Domovinskom ratu, a pomagao je žrtvama tijekom ratova u Gruziji i Afganistanu, zemalja čiji je bio izbornik. Svoju priču ispričao je u Indexovom intervjuu tjedna.

Javljate nam se nakon što ste gostovali u Barceloni na utakmici Lige prvaka protiv Borussije Dortmund. Kakve dojmove nosite od tamo?

Bio sam gost braće Tapalović. Dogodila se jedinstvena situacija u Ligi prvaka koju nitko nije spomenuo, a to je da su na klupama Barcelone i Borussije Dortmund sjedila dva brata iz Hrvatske - Toni i Filip Tapalović. Obojica su danas pomoćni treneri. 

Toni je pomoćnik u Barceloni, a Filip u Dortmundu. Filipa poznajem jer sam ga trenirao u Bochumu, a upoznao sam tad i Tonija. Obojicu poznajem skoro 30 godina i morao sam biti prisutan na ovoj utakmici, kao i na uzvratnoj.

Doimate se kao tražen i zaposlen čovjek. Kažete da niste trebali kupiti drugi mobitel jer Vam stalno zvoni. Kombinirate li neki novi trenerski posao nakon odlaska iz Tadžikistana?

Još uvijek tražim pravu ponudu. Već sam razgovarao s nekim klubovima. Trener sam već 29 godina profesionalno, a ukupno radim kao trener 42 godine. Prije sam morao preko nekih stvari prijeći samo da ostanem u poslu. 

Ali sad mogu odabrati gdje ću ići. Bio sam pomoćni i glavni trener, izbornik, vodio sam juniore i seniore, bio sam i tehnički direktor. Razgovaram s klubovima i to je lijepo, ali ne vidim još ništa konkretno. Mora se puno toga poklopiti, klub ili savez morat će prihvatiti moju filozofiju.

Posljednja reprezentacija koju ste vodili bio je Tadžikistan. Provedite nas malo kroz svoje povijesne uspjehe s tom zemljom.

Kad sam preuzeo Tadžikistan, morao sam jako puno promijeniti u reprezentaciji i savezu. Ali imao sam odriješene ruke, savez mi je omogućio da donosim važne odluke pa sam mogao raditi po svome. Pored izborničkih zadaća, određivao sam i kako ćemo odgajati mlade reprezentacije.

I onda su se sve te mlađe reprezentacije plasirale na Azijski kup u istom periodu. To se nikad nije dogodilo u Tadžikistanu. Uvijek su mi mladi igrači bili bitni. Mi smo bili potpuni autsajderi pa su nas simpatizirali ljudi iz cijele Azije. 

Donijelo mi je to neke prilike koje nisam ni mislio da ću dobiti. Razgovarao sam s velikim azijskim reprezentacijama, koje su uvijek kandidati za Svjetsko prvenstvo. Uvjeti nisu bili bajni, ali igrače moram pohvaliti, kao i članove saveza. Napravili smo sjajan uspjeh.

Kakav je bio Vaš život tamo? Radi se o zemlji koja nije razvijena ni bogata.

Ljudi su tamo jako dobri. Vole nogomet i ostale sportove. Oni su im razonoda da se odmore od teških poslova. Ljudi su prijateljski nastrojeni u Tadžikistanu, vole se družiti. Fenomenalni su karakteri. Bio sam dobro prihvaćen, hrana im je odlična. Država je pomalo divlja, a i neki igrači su takvi. Imaju, slično kao Balkanci, neki šmek da mogu odigrati dobar nogomet.

Čim ste došli, dali su Vam nadimak Einstein...

Zbog kose i naočala haha... Nakon prve konferencije za medije oni su bili iznenađeni da sam se ja njih prihvatio. Nisu očekivali da ću doći k njima jer nisu imali financijske uvjete. Ali samo sam htio ići na Azijski kup, to mi je bio cilj. Onda su mi rekli da su me neki navijači nazvali Einstein zbog izgleda, ali i jer su mislili da sam ja neki genijalac koji će ih odvesti na Azijski kup. 

Bilo mi je to smiješno jer su me novinari pitali hoću li prihvatiti to ime. Rekao sam neka me zovu kako hoće i da samo želim imati uspjeh. Objasnio sam novinarima da je Albert Einstein bio velik čovjek i znanstvenik, a ja sam samo mali trener. 

Obećao sam im samo da ću napraviti sve da odemo na taj Azijski kup. Naravno, korištenje tog nadimka eksplodiralo je kad smo se kvalificirali na Azijski kup. Navijači bi na stadionu samo krenuli vikati "Einstein, Einstein..." Meni je to bilo smiješno. Neki nisu ni znali moje ime. Na ulici su me zvali Einstein.

Jedan Vaš bivši igrač opisao Vas je kao prijateljski nastrojenog trenera koji zna biti strog i oštar kad treba. Kako Vi vidite sebe kao trenera?

Počeo sam trenirati momčad sa 17 godina, nakon što sam se teško ozlijedio. Prošao sam jako puno. Ali igrači su se promijenili. Nisu više kao prije. Mora postojati uzajamno poštovanje trenera i igrača. Igrači moraju biti disciplinirani i pratiti na terenu filozofiju igre u napadu i u obrani. Moraju doći spremni i fokusirani na svaki trening i utakmicu. 

Moj njemački dio je disciplina, a hrvatski dio je suosjećanje s igračima. Uvijek gledam kako je njihova obitelj, imaju li privatnih problema i kako se osjećaju. Nogometaši su ljudska bića, nisu oni mašine. Neki imaju ozbiljne probleme. Neki su me igrači vidjeli kao oca. 

Nekad bih se i naljutio na njih i nekad su me se bojali, ali znali su da za njih sve to radim, da im želim pomoći. U Tadžikistanu sam brzo uveo disciplinu. Problem mi je bio što igrači nisu imali osjećaj za vrijeme. Svaki bi dolazio kad bi htio na doručke, ručkove, sastanke... To sam presjekao i igrači su vidjeli da sam dobar, ali ne mogu kod mene raditi što žele. 

Veliko priznanje dao nam je katarski ministar sporta, pohvalio nas je da se ponašamo bolje od nekih reprezentacija koje su došle na Svjetsko prvenstvo. Po mom mišljenju igrači se moraju ponašati dobro van terena i na terenu. Vidjelo se to i protiv Rusije, s kojom smo igrali doma 0:0. Još je Rusija tu imala sreće da nije izgubila.

Dakle, sami ste htjeli otići iz Tadžikistana?

Nudili su mi puno bolji ugovor nego sam imao, ali odbio sam ga. Ne samo zbog nogometa. Imao sam i neke situacije u obitelji i s prijateljima, zbog kojih nisam više htio biti u Aziji. Najvažnija je obitelj. Danas me zovu iz Tadžikistana i traže me za savjete, ali rekao sam da želim raditi nešto drugo. 

Uvijek će mi ta zemlja i ti ljudi ostati u srcu, uvijek ću ih podržavati. Bilo mi je teško otići jer sam zavolio igrače i ljude. Iako, nekad je bilo jako teško raditi i putovati tako daleko. Nekad bih spavao jedan, dva, tri sata po noći. Trebao mi je odmor od toga.

Kako ste postali izbornik reprezentacije Maldiva 2017. godine?

Vodio sam Afganistan u polufinalu Kupa Južne Azije 2015. godine protiv Maldiva i pobijedio sam 4:1. Izgubili smo od Indije 2:1, a i danas sam ljut jer nisam pobijedio u toj utakmici. Vodili smo 0:1 pred 50 tisuća navijača Indije, igrali smo odlično, ali onda je sudac odlučio neke nevjerojatne stvari. 

Na kraju nismo osvojili trofej. Nekad se to tako dogodi u azijskim državama. Naljutilo me to. Maldivi su me zvali, znao sam da imaju dobru i brzu ekipu, ali da nemaju blage veze kako se taktički postaviti. Htio sam još jednom igrati protiv Indije i pobijediti u finalu Kupa Južne Azije. Jako su me suci razočarali. Ali nisam smio puno pričati o njima. 

Maldivcima sam rekao da dolazim, samo neka me smjeste u hotel blizu mora. Jako mi je teško bilo ustati svako jutro i otići deset metara do mora, haha... Posložio sam im momčad, iako su mi rekli da nije realno da osvoje Kup Južne Azije. Rekao sam im da ne brinu, samo neka mi daju odriješene ruke.

Neke igrače sam maknuo iz reprezentacije pa su se ispričali i vratili nakon što smo osvojili Kup Južne Azije. Skoro smo se plasirali i na Svjetsko prvenstvo, bili smo bod iza Kine. To je bilo prije korone. Imali smo igrače koji fizički nisu bili jaki, ali su bili brzi. Zamislite, njih 13 je trčalo na 100 metara 11 sekundi ili brže. Imaju 50-60 kila, ali genetski imaju nevjerojatnu brzinu. 

Po tome sam namjestio našu igru, trčali su kontre i pobjeđivali. U Maldivima živi 400 tisuća ljudi, a nas je dočekalo 50 tisuća nakon osvajanja trofeja. Čekao nas je i predsjednik države. Ljudi su bili dobri prema meni, nakon svake pobjede bila bi fešta na svakom otočiću. 

Još i danas imaju naše slike. Ali polakomili su se u savezu i mislili da možemo i na Svjetsko prvenstvo. Onda su se počeli dovoditi neki ljudi koji su radili u Barceloni i to je bila odluka koja se pokazala kao kriva. Ja nisam produljio ugovor.

Dakle, Vi ste sa svojom trenerskom filozofijom bolje odgovarali igračima Maldiva?

Gledajte, ima puno trenera iz Španjolske i Italije, ali nemaju svi kvalitetu. Pogledajte u Hrvatskoj Gattusa i Cannavaru. Bivši svjetski prvaci i super dečki, ali mislim da u klubovima ne razumiju da oni svojom filozofijom ne odgovaraju Hrvatskoj. Španjolsku, njemačku i talijansku filozofiju u hrvatskoj ligi ne možete preuzeti. 

Joško Jeličić je dobro rekao da se ne vidi u kojem smjeru idu hrvatski klubovi, nemaju izražen plan. U Hrvatskoj moramo raditi s mladim igračima, to je smjer u kojem treba ići. Moramo stvarati igrače. Imamo jako dobru reprezentaciju, ali u klubovima imamo strašne probleme. 

Nema nas nigdje u Europi, osim Dinama, naravno. U hrvatskoj ligi ima jako dobrih trenera. Nemoguće je da strani trener dođe i projicira svoju filozofiju u hrvatskoj ligi. Hrvatski treneri znaju se prilagoditi.

Po meni bi više momčadi iz Hrvatske svake sezone trebalo igrati neko europsko natjecanje, a ne samo jedna. I to se može s domaćim igračima i domaćim trenerima. Ako mislite da ćete to postići sa strancima, to je bezvezna filozofija.

Koji Vam je trenutno najbolji klub u Hrvatskoj?

Neću se u to miješati, nije to moja stvar. Trener sam, ako me netko zove, s njim ću razgovarati. Postoje klubovi koji mogu napraviti velik iskorak. Sad će mi se mnogi smijati, ali Osijek je jedna od tih momčadi. Oni imaju jako dobre uvjete za trening, imaju i novi stadion. 

Rijeka također ima jako dobre uvjete, ali mislim da moraju za juniore i kadete stvoriti još bolje uvjete za napredak. Hajduk je napredovao, ima sjajne navijače, ali ne može napraviti iskorak u Europu ili osvojiti prvenstvo. Možda s Gattusom uspije.

Svi smo iznenađeni što se događa s Dinamom, ali to već traje godinama u pozadini. Navijači su super, koji bi dali život za svoje klubove. Nije kod Dinama trener samo kriv, nego svi uključeni. Klubovi imaju uvjete, ali moraju se odlučiti za pravac u kojem će ići.

Vrlo malo se zna o Vašem ranom životu u Đurđevcu. Spominjali ste da Vam je život bio težak dok ste odrastali.

Moja obitelj nije imala dobre mogućnosti u Jugoslaviji. Majka i otac morali su otići u Njemačku i ostavili su brata i mene same. To je za mene bilo jako teško. Odgajala me najprije baka, pa onda stric i strina. 

Živio sam sam neko vrijeme, išao sam od susjeda do susjeda kako bi mi dali nešto za jesti. To su danas nevjerojatne stvari. Onda sam otišao u Njemačku i tamo mi se život pokrenuo. Adaptirao sam se.

Kako je počela Vaša nogometna karijera?

Kad sam imao 15-16 godina doživio sam tešku ozljedu. Prije toga imao sam ponudu za igranje u drugoj ligi. Ali nisam mogao ići jer me roditelji nisu mogli voziti na treninge u Stuttgart ili Frankfurt. Putovao sam u Stuttgart autobusom, ali nakon nekog vremena sam ozlijedio koljeno i vratio se u svoj klub u nižu ligu. 

Gledao sam kako da pomognem klubu jer nisam mogao igrati. Preuzeo sam jednu mlađu momčad FV Calwa. Tamo sam uveo neke drastične promjene. Njemačka filozofija bila je igrati 3-5-2, što je meni bilo glupo. Nismo imali igrače takvog profila i promijenio sam formaciju u 4-3-3. To je bilo nevjerojatno da netko igra u našoj ligi u prvoj polovici 1980-ih godina. 

Gledao sam neke njemačke i talijanske trenere kako to igraju pa sam sam zaključio kako to trebamo igrati. Na kraju smo iznenadili protivnike i s juniorima smo ušli u ligu više. Nijedna protivnička momčad se nije mogla prilagoditi našem sistemu. Imao sam sreću da je za mene čuo trener Thomas Albeck. 

Zanimalo ga je kako to ekipa 1985. godine igra u zonama. U tim je godinama Njemačka igrala sjajno s liberom, tako su svi igrali. Ali ja sam htio nešto drugo. Rekao mi je: "Mali, ja nisam nikad za tebe čuo, ali ti to moraš objasniti na predavanju u njemačkom savezu za B licencu". 

Na kraju sam položio za tu licencu. Zahvalan sam Thomasu, koji me uvijek gurao. Volio sam voditi manje ekipe, a u Bundesligi su me uzimali rado kao trenera juniora i kao pomoćnog.

Preferirate li vođenje kluba ili reprezentacije?

Posljednjih mjeseci sam preferirao reprezentacije. Htio sam ići na Svjetsko prvenstvo. No ako dođe poseban klub s posebnom ponudom, preuzeo bih ga. Voditi klub i reprezentaciju potpuno je drugačiji posao. Uspješno sam vodio reprezentacije. Jedan novinar je napisao: "Kad ništa ne ide, zovi Šegrta."

Tako su me neke momčadi iz Bundeslige zvale da ih spasim, ali se nismo mogli dogovoriti. Na kraju su ispale iz lige. Trener se mijenja kad napadaš prvo mjesto, a ne kad si zadnji. Jako teško je u travnju doći i spasiti momčad. Niko Kovač je izgubio od Barcelone 4:0 i neki ga kritiziraju. Ja se smijem. Jer kako ga možeš kritizirati ako nije imao utjecaj na izbor igrača? 

Treba mu sreća da uspije u uvjetima koje ima. Taj poraz 4:0 nikako ne odražava rad trenera. Ako netko radi u pekari, on ispeče sto kruhova i proda ih. Onaj koji popravlja aute, točno se vidi koliko ih je popravio. 

Trener može cijeli tjedan odlično raditi pa izgubiti za vikend i taj rad se ne vidi. Niko fenomenalno radi, ali ne možeš sad doći i pobijediti Barcelonu samo tako. Trener koji dođe u ožujku, može samo male korekcije napraviti. 

Dortmund je mogao dati Barceloni jedan ili dva gola. Hvalim Niku, ali ja nikakve veze s njim nemam. Slučajno smo se upoznali, pratim njegov rad. Ali vidim kakav je čovjek i kako radi. Drago mi je da Filip Tapalović s njim radi. Kovač je najbolji hrvatski trener trenutno.

Nikad niste vodili momčad u Hrvatskoj, ali bilo je ponuda. Jedna je bila i od Hajduka...

Agenti me zovu već 15 godina za Hajduk, a nikad nisam završio tamo. Puno me zovu, pa hoće, pa neće... Tako sam isto bio i kandidat za Dinamo. Ali ja imam svoje uvjete, moram vidjeti perspektivu. Kandidat sam svugdje već dugo, ali nitko me konkretno ne zove, već mi je to smiješno. 

Samo čekam da napišete da sam kandidat za Real Madrid. Otišao bih u bilo koji hrvatski klub, ali za mene nije sve u novcu. Nikad mi novac nije bio motiv u životu. Ako me klub želi za kratko, da spasim sezonu, možemo razgovarati. Ako me žele na dugo, moraju uvažiti moju filozofiju. 

Hajduku je danas moguće postati prvakom, ali prije 10-ak godina to nije bilo moguće. Dinamo je u lošoj situaciji s trenerima. Promijenili su trojicu ove sezone. Nije mi jasan izbor Cannavara, a Bjelica i Jakirović su napravili dobar posao.

Želim Hajduku, Dinamu i Rijeci da odigraju najbolje što mogu do kraja prvenstva. Nemojmo zaboraviti navijače, koji su sjajni u Hrvatskoj, ali ne mogu oni sve voditi. No bez navijača nemamo što igrati.

Vodili ste Zvijezdu iz Gradačca 2014. godine u prvoj ligi BiH, to je najbliže što ste bilo Hrvatskoj. No momčad je uskoro ispala iz lige.

Ispala je jer je otpustila mene. Došao sam tamo jer sam htio biti blizu svoje majke, koja je bila u Đurđevcu. Imala je zdravstvenih problema i htio sam biti u blizini da je mogu posjetiti. A i jedan prijatelj me nagovorio da odem i pokušam spasiti taj klub. Htio sam isprobati kako ću sa svojim iskustvom voditi tu momčad. 

Bilo je dobro, bili smo na sredini tablice, a onda je došlo novo predsjedništvo i odlučilo se na prodaju najboljih igrača. Nisu više mislili da sam im ja potreban i otpustili su me. Zvali su me da se vratim kad su vidjeli da će ispasti iz lige, ali zahvalio sam se i poželio im sve najbolje. Upoznao sam u Gradačcu dobre ljude i dobre igrače, to moram reći.

Dok ste vodili Gruziju stigla je i ozbiljna ponuda West Hama. No sve je u zadnji čas propalo. Što se dogodilo?

Bio sam već pet dana u Londonu, a sve je pokrenuo Avram Grant, koji je došao na jednu našu utakmicu. Bio je tad sportski direktor West Hama i vidio je kako smo pobijedili Rusiju u kvalifikacijama. Išlo je sve preko agenta, bio sam s igračima, napisao sam program treninga i za mene je to već sve bilo dovršeno. 

No Grant i agenti su htjeli više novca od tog posla. Predsjednik kluba se bio naljutio zbog toga. Rekao mi je da sam dobar dečko, ali da sam okružen lošim ljudima. I Grant je uzeo drugog trenera. Na kraju je ispao iz lige, a taj je trener dobio otkaz. Brzo je otkaz dobio i Grant. Bila mi je to najveća šansa u karijeri.

Zvao me i Joachim Löw da budem trener U-21 reprezentacije, ali nisam dobio posao jer nisam Nijemac. Nakon svih tih propalih poslova mi je puknuo film. Morao sam zaraditi novac i otišao sam u Indoneziju.

West Ham i njemačka mlada reprezentacija bili bi za mene fenomenalni, ali nije se dogodilo. Želim raditi i u Hrvatskoj. Imam skoro 59 godina. Tko zna, možda s 80 godina dobijem priliku u Hrvatskoj.

Prošli ste ratne godine u Gruziji i u Afganistanu, sudjelovali ste u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Kakvog je to traga ostavilo na Vama?

Prošao sam ratove u Gruziji i Afganistanu, u kojima sam pomagao ljudima. Sudjelovao sam i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Vratio sam se iz Njemačke kako bih pomogao hrvatskoj vojsci, prevozio sam sve što je trebalo, uglavnom lijekove i medicinsku pomoć. 

Doživio sam tamo ružnih stvari o kojima i ne želim pričati. Djevojka mi je rekla da razumije da sam bio u Domovinskom ratu, ali ne i zašto sam bio u Gruziji za vrijeme rata. Tamo su me čuvali tjelohranitelji. Nisam htio ići iz države, odlučio sam pomoći ljudima u Gruziji svojim novcem, kao što sam pomagao i u Domovinskom ratu. 

To mi je bio drugi put u životu da sam ostao bez svog novca koji sam zaradio. U Afganistanu sam zaključio da imam sreće u životu te da ću preživjeti i taj treći rat. Tamo je bilo jako opasno jer smo bili jako uspješni. Predsjednik države se s nama stalno slikao, ali nisam mu htio ići u posjet.

Imao sam problema zbog toga. Ali nisam htio ići u politiku. U Afganistanu je bilo jako opasno od 2015. do 2017., kad sam vodio momčad. Uspjesi naše reprezentacije bili su uspjeh za vladajuće, ali i opozicija je voljela nogomet. Mene nije baš voljela, ali uspjehe je. Cijenili su, ipak, to što radim za državu. 

Afganistance jako poštujem jer žive teško i stalno su u ratu, ali ostaju pozitivni. Bio bih dao život za svoje igrače, kao i oni za mene. Zato su me jako cijenili i navijači drugih reprezentacija. Jako su me poštovali. Na kraju, nogomet više ljudi udruži, nego razjedini. Htio sam vratiti nešto državama koje volim i zato nisam bježao kad bi krenuo rat.

S čim ste najzadovoljniji u svojoj karijeri?

Uvijek sam htio igrati protiv najboljih. Novac mi nije bilo toliki motiv kao natjecanje. Tako sam trenirao momčad protiv Marcela Lippija, nekadašnjeg prvaka svijeta, Hectora Coopera i ostalih. Zahvalan sam što sam imao te prilike. Zahvalan sam dragom Bogu jer sam sve ovo preživio. Nikad se nisam prodao, držao sam se svojih principa. Postigao sam sve što sam mogao.