VIJEST dana, ako ne i više, za mene je pojava Marinka Čulića na Indexu (možda sam preskočio da ga je bilo i prije)! Kako je dobro - vidjeti ga opet! Zbilja osoba tjedna. I to u pravi moment, kad se taman obeshrabriš da nemaš o čemu nego o derbiju. A o derbiju nemaš, pak, o čemu nego o papiru. Dalmoši bi rekli "tigar od karte", derbi od karte… Ka šta su i Dinamo, i Hajduk, dva velika nogometna tigra od papira.

Sve je od papira. Pa zato i jest Rohatinski "Osoba tjedna". Bez njegove kontrole nad papirima i papir bi postao bezvrijedan, kao i derbi – od papira. A sve zato što papir i jest posljednja svetinja. Da je to Hajduk organizirao poput nekog happeninga, onda bi derbiju valjalo skinut šešir.

Kakve li simbolike i polifonog značenja, kakvog li ogleda na sve oko nas. Ali ja znam da to Hajduk nije u stanju, nema u njega takvih režisera. Jedino što me paranoja odvodi do samog vrha, do premijera Ive Sanadera, intendanta HNK u Poljudu, Hrvatskog Nogometnog Kluba koji se – kako je pisao i Sanaderov prijatelj, pokojni Anatolij Kudrjavcev, kazališni kritičar i kroničar Splita – nimalo ne razlikuje po svojstvu i splićanistici od HNK kao Hrvatskog narodnog kazališta.

Da smo negdje za šankom sigurno bismo se utroje dobro nasmijali, Tolja, Sanader i ja. Jer je Tolja zbilja pisao na tu temu još u doba one Nedjeljne Dalmacije osamdesetih. Kao urednik sporta pozvao sam ga u kolumnu i Anatolij Kudrjavcev je izrešetao istim aršinom i Kazalište i Hajduka. A oba su miljenici i ikone iz Sanaderova djetinjstva i kvarta, u najvećoj blizini njegove rodne Plinarske ulice. Tolja se zafrkavao da je Teatar HNK a Hajduk NKH jer osamdesetih nije moglo/smjelo biti hrvatskog nogometnog kluba ali se Tolja snašao i pisao o «istoći» HNK (Kazališta) i NKH (Hajduka).

Tada je i premijer Sanader slao priloge Nedjeljnoj Dalmaciji iz inozemstva gdje je doktorirao komparatistiku. Eto odakle meni sad ta paranoidna ideja da u Hajduku nisu nikako mogli odlučit da se u obod poljudskog šešira unese cijela tvornica papira "a da se mene ne pita". To je fraza a nisam mislio na mene nego na Sanadera. Dakle, sigurno su pitali Sanadera. I da sam ja Sanader – oduševio bih se. Spektakl. U obod šešira? Kako da ne. Kapa dolje. Šešir, šalvare skidaj dolje, po želji ski-idaj sve! Ko sme da skida, a da se mene ne pita?!

Neviđen spektakl ali od papira ne vidjeh ništa. I sad se svi još imaju volje svađat analizatorski, vraćat snimke, dokazivat, a šta? U glavi ničeg osim papira. Bijelog papira. Nema veće depresije od bijelog, neispunjenog papira. Neobavljena posla. Praznog papira. Niti započetog posla. Niti prve rečenice. Derbi bez ideje. Čekajući kraj zamišljen nad prvom rečenicom. Gdje li je ta prokleta prva rečenica? Pa zašto ne bismo započeli derbi od druge rečenice? A da ne govorim onda i o završetku. Bez završetka. Jebo derbi bez svršetka. Jer nije bilo ni zadnje rečenice.

Međutim, svega je toga bilo. Čak i svršetka. Dva su bila i gola. Oba su pala. Ali ni Ibričićev euro-gol (ni)iz daleka, ni iz daleka nije pripadao ovome derbiju. Nego kao da je zalutao iz nekih puno većih utakmica. A ni onaj penal. Taj je pak zalutao iz nekih, puno većih, Bebekovih pravednih podjela, možda čak i s koljena na koljeno, u ime oca i sina.

Zato još jednom ponavljam, nema tu štofa za priču, nego je bilo kak' je već moralo biti a nigdar ni bilo da nekak ni bilo i tak dalje. Split je svakako namiren. Bandićev Dinamo popeo mu se na vrh glave i nema ga više. Sve je dobio. Pretvorbu, titulu na dohvat ruke, škver koji bi uskoro mogao popravljat i metalnu konstrukciju Hajdukovog stadiona, a nešto kasnije i Spaladium, mjesto pod suncem svjetskog rukometa, pa nezaboravnog Mustafu koji je otišao presretan, te ovaj vikend, Spaladium, Blanka, Hajduk.

Jedna velika utjeha jest da osim tog moćnog, navodno političkog, golemog kolektivnog monstruoznog tijela koje s play-back mašinerijom može inscenirat derbije od papira i nahranit recesijom ispražnjenu dušu naroda – postoji ipak i jedna puno intimnija i uvjerljivija priča made in jedna jedina familija, a to je obitelj Vlašić, koja ti nudi uživo Blanku i neposrednu spontanu iluziju da svi s Njom preskačemo doista tih 200 i nešto centimetara kao nitko drugi na Svijetu. Bez pomoći suca, papira, intendanta… I bitno je da to nije bilo Day After Derbija nego – Dan prije njega.

Foto: Cropix / Vladimir Dugandžić