Sam Allardyce novi je izbornik Engleske nakon blamaže na Euru pod Royom Hodgsonom i prva natjecateljska utakmica bit će mu 4. rujna, susret kvalifikacija za SP 2018 kod Slovačke.

 

"Engleski Stanko Mršić", vječni vatrogasac, trener malih i klubova kojima ne ide u Premier League ili Championshipu, povratnika i davljenika (Bolton, Blackburn, West Ham, Sunderland..) i koji nikada do sada nije dobio pravu, veliku priliku, menadžer je starog kova, prekaljena iskusnjara koja je karijeru gradila od najnižih temelja. Zadnji trofej osvojio je '98, kada je s Notts Countyjem uzeo titulu pobjednika Third Division, inače četvrte engleske lige.

 

Težak, tvrdoglav, brutalno iskren i bez želje za ulagavanjem javnosti, zadnju spasiteljsku misiju odradio je u Sunderlandu, kojeg napušta nakon devet mjeseci i uspješno ispunjenog zadatka opstanka u Premiershipu.

 

FA ga je sada izabrao ispred Stevea Brucea, menadžera Hulla. Ovo je drugi put da je Allardyce bio nominiran za prestižnu, ali i iznimno stresnu funkciju, jer Savez ga je intervjuirao i kada se nakon SP-a 2006 povukao Sven-Goran Eriksson, ali se srećom po Slavena Bilića, odlučio za Stevea McClarena.

 

 

Big Sam nikako se ne uklapa u svijet Guardiole, Mourinha, Kloppa, Bilića, trenera koji caruju engleskom prvom ligom posljednjih godina; popeglanih i spicanjenih modela ili karizmatika i pučkih tribuna koji se ulizuju navijačima. Uvijek je govorio što misli, pa je Klopp poručio da je "njemački mekušac", Benitezu da je Ligu prvaka "osvojio slučajno i sretno", a Wengera je nazvao "arogantnim".

 

Čelnici Engleskog nogometnog saveza poručili su kako novi izbornik mora biti netko sposoban "igrače napraviti otpornima na kritike na društvenim mrežama i pritiske engleskih medija. Novi menadžer mora znati motivirati igrače ne samo da daju sve od sebe, nego i implementirati suvremene psihološke tehnike."

 

 

Tu se ne trebaju bojati s Allardyceom, koji je grub i opor prema javnosti i suparnicima, ali je prema njegovim igračima nastrojen zaštitnički i svakome pristupa individualno, nastojeći im ugoditi, kako bi od njih onda na terenu tražio i dobio maksimum.

 

Sam Allardyce kao trener Blackburna 2009. je doveo Nikolu Kalinića, a prošlog ljeta otpušten je u West Hamu, da bi ga ubrzo naslijedio Slaven Bilić.

 

Njegova četiri godine duga gaža u Hammersima (2011-15), druga po duljini trajanja u burnoj karijeri (osam godina vodio je Bolton) sjajno sažima turbulentnih četvrt stoljeća na klupi ovog kontroverznog trenera, pa ćemo je se detaljnije podsjetiti, posebno jer ga je u tom klubu zamijenio Slaven Bilić.

 

 

Allardyce je 2012. vratio West Ham iz druge u Premier League, niti godinu dana nakon što ga je preuzeo i u sljedeće tri godine stabilizirao ga u jednoj od tri najjače europske lige, uz ograničeni budžet i sve do pretprošle sezone uz prilično osrednju momčad, pa su sukladno tome bili i plasmani - 12. i 13. mjesto. 

 

Drugim riječima, napravio je sve što su gazde kluba, supredsjednici i suvlasnici David Gold i David Sullivan, od njega tražili. Ali, zakazao je u onom što je protiv njega okrenulo vodstvo kluba i što je na kraju bilo presudno, navijače: obećao je što su od njega tražili kada je preuzeo klub, da će "sukladno klupskoj tradiciji forsirati atraktivan nogomet, temeljen na pas-igri". 

 

 

Ljubitelji engleskog nogometa znaju da se Allardycea godinama tereti za igru temeljenu na postulatima stare škole - duge lopte, većina dodavanja zrakom, golovi glavom, što više ne prolazi u "europeiziranom" Premiershipu i smatra se reliktom prošlosti, kada je Engleska ponosno čuvala svoju igru izolirana od ostatka svijeta.

 

Takav glas bije ga otkako se proslavio s Boltonom, kojeg je s lošim igračima uveo u Premier League, uspio tamo opstati i zatim dovođenjem velikih zvijezda dva puta izboriti Europu, što je bio veliki podvig. Ali, možete li zamisliti da je momčad u kojoj su glavni igrači bili Jay-Jay Okocha, Youri Djorkaeff i Nicolas Anelka, igrala samo "ragbi"? Čini se kako ne stoje sve optužbe na Allardyceov račun.

 

On se samo snalazio s onim što ima, a to je najčešće u njegovoj karijeri bilo malo i skromno, što je sve do zadnje sezone bio slučaj i u West Hamu, gdje se Allardyce  posebno tvrdoglavo držao dosadnog i staromodnog načina igre od povratka Hammersa u prvu ligu, što ga je učinilo jednim od najomraženijih trenera, jer žestokim kritikama njegovog stila uz navijače njegovog kluba, pridružili su se mediji i menadžeri ostalih klubova. Nakon što je antinogometom uzeo bod kod Chelseaja (0:0) početkom 2014., Mourinho ga je optužio da njegov West Ham igra "nogomet iz 19. stoljeća." Bilić je dakle doveden kako bi napravio skok od dva stoljeća i tako vratio West Ham na odavno zarasle staze uspjeha. 

 

 

Prije godinu dana, činilo se kao da je Big Sam upravo na tom putu, jer njegov West Ham konačno je igrao atraktivno, uz odlične rezultate; oko Božića je bio na trećem mjestu, na polovici prvenstva peti, ispred Arsenala, Tottenhama i Liverpoola i u klubu su počeli maštati o Ligi prvaka. U prvih 18 kola zaredao je s pobjedama, od kojih se posebno ističe ona nad aktualnim prvakom Manchester Cityjem (2:1), ali u drugom dijelu prvenstva slijedio je sunovrat (bijednih 16 bodova u 21 susretu), jer gledajući samo rezultate iz te dionice, West Ham bi ispao iz lige.

 

Ali, mora se reći kako Allardyce, osim protiv njega usmjerene atmosfere i javnog mnijenja, nije na raspolaganju imao igrače za puno bolji rezultat od konačnog 13. mjesta nakon što su se teško ozlijedili središnji braniči i napadač Andy Carroll, pa je ovaj prekaljeni i tipični proizvod otočkog nogometa, koji je igračko i trenersko ime gradio od najnižih engleskih i irskih liga, pa sve do sna o Ligi prvaka, morao otići.

 

 

Allardyce je sušta suprotnost Biliću; neotesan, grub, sirov, izravno govori što misli i to tvrdoglavo brani, ne vodi računa o imidžu, izgledu a još ga je manje briga što o njemu misle novinari, navijači i javnost općenito. Zbog svega toga (i naravno zbog stila igre, posebno u ranijim sezonama) navijači West Hama s njim su prošli put od neslaganja do otvorene mržnje i to je svakako jedan od razloga velikog pada momčadi i Allardyceovog odlaska. 

 

Činjenica je da ga se klub grubo i hladnokrvno riješio, jer ispunio je sve što je pred njega postavljeno, a iako je imao plaću od 3 milijuna funti godišnje, nije imao ni dio sredstava za pojačanja koja se stavljaju Biliću na raspolaganje. 

 

Bilićev prethodnik i Hodgsonov nasljednik doista podsjeća na englesku verziju Stanka Mršića, jer veliki je i tvrdoglavi radnik i netko tko dokazano zna od ničega napraviti nešto i nikad do sada nije dobio priliku u velikom klubu, ili onom koji je krenuo tim putem, pa tako ni prije godinu dana, kada su mu Dva Davida iz istočnog Londona dala otkaz (i to nakon što je uzeo 7 bodova više nego sezonu ranije), a njegovog nasljednika, koji se s njim ne može mjeriti po iskustvu, obasuli komplimentima, strpljenjem, realnim očekivanjima i milijunima za pojačanja, Allardyce se tako uvjerio u istinitost izreke velikog trenera Briana Clougha: "U nogometu ti se nitko ne zahvali i svi imaju kratko pamćenje."

 

Ali, godinu dana kasnije, pod stare dane nagrađen je najvećom prilikom. Naravno, izbornik Engleske prije svega postaje zato što su u FA-u odlučili da im je dosta superskupih stranaca koji dobace najdalje do četvrtfinala velikih natjecanja, dok je među engleskim stručnjacima ponuda takva da reprezentaciju na novom početku vodi živahni starčič Big Sam.