DINAMO je u 2026. godinu ušao s planiranim rashodima od gotovo 70 milijuna eura. Točnije, klub je predvidio 68,8 milijuna eura rashoda, što je iznos s kojim bi morao biti apsolutni gospodar hrvatskog nogometa. No, pogled na Dinamovu desnu stranu u derbiju protiv Hajduka otvara pitanje kako je moguće da klub s takvim financijskim mogućnostima na dvije pozicije izgleda toliko nemoćno.

Protiv Hajduka su od prve minute ondje igrali Paul Tabinas i Mateo Lisica. Njihov učinak bio je porazan. Dinamova desna strana izgledala je kao da pripada momčadi koja se bori za ostanak u ligi, a ne najskupljoj ekipi hrvatskog prvenstva. Još je veći problem što to već dugo nije iznenađenje. Mario Kovačević uporno daje prilike istim igračima, očekuje drukčiji rezultat, a Dinamova desna strana iz utakmice u utakmicu ostaje jednako nemoćna.

Tabinas je simbol problema. Zašto Galešić sjedi na klupi?

Tabinas je igrač kojem se ne može osporiti trud. Filipinski reprezentativac puno trči, energičan je i spreman ponavljati intenzivne dionice, ali njegov problem nije fizički, nego nogometni. Ima nenogometne kretnje, ne postavlja se pozitivno u primanju lopte i jako ga je teško koristiti u izgradnji napada.

Trka bez razumijevanja prostora nije dovoljna za beka momčadi koja bi trebala biti najbolja u Hrvatskoj. Posebno kada uz njega igra krilo koje također ne uspijeva stvarati višak. Lisica je protiv Hajduka ponovno bio neprepoznatljiv u odnosu na igrača koji je prije dolaska u Dinamo svojim igrama privukao pozornost.

Slična je priča s Morisom Valinčićem, koji je derbi započeo na klupi, a priliku dobio tijekom utakmice. On i Lisica nakon prošlosezonskih problema s ozljedama i bolestima nikako ne uspijevaju pronaći staru formu. Kovačević ih nastoji revitalizirati, što je razumljiva namjera, ali sada već očito na štetu rezultata i ostatka momčadi.

Posebno je teško razumjeti status Nike Galešića. Igrač koji se nalazi u vrlo dobroj formi ponovno sjedi na klupi dok prednost dobivaju oni koji ničime ne opravdavaju toliku količinu povjerenja. Istovremeno je Noa Mikić, koji je prošle sezone kao tinejdžer pokazao da može igrati seniorski nogomet, spušten u drugu momčad.

Naravno, nijedan od njih nije čarobno rješenje za Dinamove probleme. Ali ako Kovačević mjesecima ne uspijeva dobiti odgovarajuću razinu igre od svojih izabranika, onda se mora postaviti pitanje zašto ne pokušava nešto drugo.

Hajduk ima dvostruko manji budžet, ali opasnija krila

Utakmica na Poljudu posebno je dobro pokazala apsurd Dinamove situacije. Hajduk raspolaže otprilike dvostruko manjim financijskim sredstvima, a na krilnim pozicijama ima igrače koji izgledaju neusporedivo opasnije.

Bamba i Šotiček imaju brzinu, okomitost i sposobnost napadanja suparnika. Ne uspijeva im svaki potez, ali barem predstavljaju prijetnju i prisiljavaju suparničku obranu na reakciju. Posebno je porazno što Kovačević nije reagirao na očitu nemoć Lisice i Tabinasa, nego je čekao 60. minutu i rezultatski zaostatak da uvede Ikera Almenu.

Presing je bio Dinamov jedini kreator, a Beljo sam nosi napad

Dinamov najbolji kreator prilika u prvom poluvremenu bio je presing. U uvjetima snažnog vjetra, kiše i terena koji je otežavao kontrolu lopte, to je bilo i logično. Obje momčadi imale su velikih problema s uspostavljanjem organiziranog posjeda, a Dinamo je do opasnih situacija najlakše dolazio kada bi natjerao Hajduk na pogrešku u izgradnji napada.

Hajduk je pritom puno riskirao. Njegovi zadnji vezni igrači, Del Moral i Fayad, često su se nalazili predaleko od posljednje linije, što je Dinamu otvaralo prostor za agresivne izlaske na njih.

Dinamove osmice iskakale su prema Hajdukovim veznjacima i pokušavale osvojiti loptu visoko na terenu. Takav presing funkcionirao je bolje od gotovo svega što je Dinamo pokušavao napraviti kroz organizirani napad.

Posebno treba istaknuti Diona Drenu Belju. Dinamov napadač igra sve zreliji i opasniji nogomet. Više nije igrač čiji se doprinos svodi na čekanje prilika u kaznenom prostoru.

Sve češće sudjeluje u povezivanju igre, spušta se po loptu i otvara prostor suigračima. Njegov pogodak na Poljudu potvrdio je kvalitetu u završnici, ali njegov napredak još je vidljiviji u dijelovima igre koji se ne mjere golovima.

I najbolji plan pada u vodu ako ga nema tko provesti

Svaki taktički plan na kraju moraju provesti igrači. Možeš imati najbolju ideju na svijetu, ali ona ne vrijedi ništa ako na terenu uporno držiš one koji je nisu sposobni realizirati.

Upravo je to najveći problem Dinamove desne strane. Kovačević od istih igrača iz utakmice u utakmicu pokušava dobiti ono što mu oni očito trenutačno ne mogu dati. Pritom nije riječ o jednoj lošoj utakmici ili prolaznoj krizi, nego o problemu koji traje dovoljno dugo da trener mora pronaći drugo rješenje.

Strpljenje s igračima može biti vrlina, ali u jednom trenutku postaje tvrdoglavost. Dinamo ima dovoljno novca, dovoljno širok kadar i dovoljno ambiciozne ciljeve da ne mora biti talac fiks ideja. Atmosfera oko kluba je loša, a iza ugla se nazire i panika uoči novih europskih dvoboja. Pisali smo često o krivici Zvonimira Bobana, ali vrijeme je da i Kovačević prestane sve koji gledaju Dinamo praviti ludima.