ANDREAS Nikolaus "Niki" Lauda bio je jedan od najvećih vozača Formule 1 svih vremena, čovjek čija je hrabrost, odlučnost i intelekt ostavili neizbrisiv trag u svijetu automobilističkog sporta.

Rođen 22. veljače 1949. u Beču, Austrija, Lauda je postao trostruki svjetski prvak Formule 1 (1975., 1977. i 1984.), a njegova karijera obilježena je ne samo sportskim uspjesima, već i dramatičnim trenucima, od kojih je najpoznatiji stravičan sudar na stazi Nürburgring 1976. godine.

Obiteljsko podrijetlo i sukob s roditeljima

Niki Lauda rođen je u imućnoj obitelji u Beču. Njegov otac, Hans Lauda, bio je uspješan biznismen i industrijalac, a obitelj je očekivala da će Niki nastaviti obiteljsku tradiciju u poslovnom svijetu. Međutim, od rane mladosti Lauda je pokazivao strast prema automobilizmu, sanjajući o karijeri vozača utrka.

Ova strast dovela ga je u sukob s roditeljima, koji su smatrali da su utrke opasan i neprimjeren izbor za nasljednika ugledne obitelji. Unatoč njihovom protivljenju, Lauda je bio odlučan slijediti svoj san, često uzimajući zajmove kako bi financirao svoje prve korake u motosportu.

Počeci u utrkama

Lauda je započeo karijeru u nižim kategorijama motosporta krajem 1960-ih, natječući se u Formuli Vee i Formuli 3. Njegov talent i preciznost u vožnji brzo su privukli pažnju, ali nedostatak financijske podrške obitelji prisilio ga je na kreativne poteze.

Kako bi osigurao mjesto u Formuli 1, Lauda je 1971. godine uzeo bankovni zajam, koristeći životno osiguranje kao jamstvo, čime je kupio mjesto u timu March. Njegova prva sezona u Formuli 1 bila je skromna, ali 1973. godine prelazi u BRM (British Racing Motors), gdje počinje pokazivati svoj potencijal.

Uspon s Ferrarijem

Pravi proboj Lauda je doživio 1974. godine kada se pridružio Ferrariju, legendarnom timu koji je u to vrijeme prolazio kroz krizu. Njegov analitički pristup, tehničko znanje i sposobnost prilagodbe bolida donijeli su brze rezultate. Već u prvoj sezoni s Ferrarijem, Lauda je osvojio drugo mjesto na nekoliko utrka i završio sezonu na četvrtom mjestu u prvenstvu.

Godine 1975. dominirao je sezonom, osvojivši pet utrka i svoju prvu svjetsku titulu, čime je Ferrari vratio na vrh nakon 11 godina.

Stradavanje na Nürburgringu 1976.

Sezona 1976. bila je jedna od najdramatičnijih u povijesti Formule 1, obilježena intenzivnim rivalstvom između Nikija Laude i britanskog vozača Jamesa Hunta, koji je vozio za McLaren.

Lauda je branio titulu svjetskog prvaka i u prvoj polovici sezone imao značajnu prednost u bodovima, zahvaljujući svojoj konzistentnosti i Ferrarijevoj superiornosti. Međutim, nesreća na stazi Nürburgring 1. kolovoza 1976. promijenila je tijek sezone i Laudin život.

Nürburgring, poznat i kao "Zeleni pakao", bila je jedna od najopasnijih staza u Formuli 1. Dugačka 23 kilometra, s brojnim zavojima i minimalnim sigurnosnim mjerama, staza je bila izazov čak i za najiskusnije vozače.

Lauda je bio svjestan opasnosti i prije utrke pozvao kolege vozače na bojkot Velike nagrade Njemačke, ističući nedostatak vatrogasnih vozila, sigurnosnih barijera i medicinskog osoblja. Unatoč njegovim upozorenjima, većina vozača glasovala je za održavanje utrke, a Lauda je, iako nevoljko, odlučio sudjelovati.

Nesreća

Tijekom drugog kruga Velike nagrade Njemačke, Lauda je vozio svoj Ferrari brzinom većom od 250 km/h kada je, na dijelu staze poznatom kao Bergwerk, izgubio kontrolu nad bolidom. Točan uzrok nesreće nikada nije u potpunosti razjašnjen, ali se pretpostavlja da je došlo do mehaničkog kvara ili gubitka prianjanja zbog promjenjivih vremenskih uvjeta.

Lauda je udario u zaštitnu ogradu, a njegov bolid se odbio natrag na stazu, gdje ga je udario bolid Bretta Lungera. U tom trenutku eksplodirala je spremnik goriva, a Ferrari je progutao plamen.

Lauda je u sudaru izgubio kacigu, ostavši zarobljen u gorućem bolidu gotovo minutu. Plamenovi temperature preko 900 °C uzrokovali su teške opekline prvog, drugog i trećeg stupnja po licu, glavi i rukama.

Također je udisao toksične plinove, što je ozbiljno oštetilo njegova pluća. Herojskim pothvatom, vozači Arturo Merzario, Guy Edwards, Harald Ertl i Brett Lunger riskirali su živote kako bi ga izvukli iz plamena, ali Lauda je bio u kritičnom stanju.

Borba za život

Lauda je hitno prebačen u bolnicu u Mannheimu, gdje je pao u komu. Liječnici su mu davali minimalne šanse za preživljavanje, a katolički svećenik čak mu je podijelio posljednju pomast. Unatoč tome, Lauda je pokazao nevjerojatnu snagu volje.

Kako je kasnije opisao, borio se protiv sna koji ga je vukao u nesvijest, svjestan da bi to moglo značiti kraj. "Čuo sam glasove i zvukove, i prisilio sam se da ih slušam kako bih ostao budan", prisjetio se Lauda. Nakon nekoliko dana, njegovo stanje se stabiliziralo, ali oporavak je bio dug i bolan.

Opekline su mu uništile veći dio lica, uključujući obrve, trepavice i desno uho. Koža na glavi bila je toliko oštećena da mu kosa više nije rasla na tim mjestima. Lauda je odbio većinu kozmetičkih operacija, pristavši samo na zahvate koji su poboljšali njegov vid.

"Dok sam bio funkcionalan, izgled mi nije bio važan", rekao je, pokazujući svoju pragmatičnu prirodu. Njegova supruga Marlene, koja ga je prvi put vidjela nakon nesreće, onesvijestila se od šoka, ali Lauda je ostao nepokolebljiv.

Nevjerojatan povratak

Samo šest tjedana nakon nesreće, 12. rujna 1976., Lauda se vratio u Formulu 1 na Velikoj nagradi Italije u Monzi. Njegov povratak šokirao je svijet sporta. Unatoč bolovima, ožiljcima i ograničenom vidu, Lauda je završio utrku na četvrtom mjestu, dokazavši svoju mentalnu i fizičku snagu.

"Nisam razmišljao o odustajanju. Znao sam rizike, a nesreća me nije iznenadila", rekao je Lauda, naglašavajući svoju odlučnost da nastavi borbu za titulu.

Završetak sezone i rivalstvo s Huntom

Laudina prednost u prvenstvu značajno se smanjila tijekom oporavka, a James Hunt približio mu se u bodovima. Sezona je kulminirala na posljednjoj utrci u Japanu, na stazi Fuji, gdje su vremenski uvjeti bili ekstremni zbog obilne kiše.

Lauda, čije su opekline otežavale vožnju u kiši jer nije mogao normalno treptati, odustao je nakon dva kruga, smatrajući da su uvjeti preopasni. Hunt je završio utrku na trećem mjestu, osvojivši titulu za samo jedan bod prednosti. Lauda je kasnije izjavio da mu nije žao zbog odluke, ističući da je preživljavanje važnije od titule.

Unatoč gubitku prvenstva, Lauda i Hunt ostali su prijatelji. Njihovo rivalstvo, prikazano u filmu Rush (2013.), bilo je obilježeno međusobnim poštovanjem. "James je bio brz i pošten suparnik. Drago mi je što je, ako već nisam ja, titulu osvojio on", rekao je Lauda.

Druga titula s Ferrarijem

Godine 1977. Lauda je osvojio svoju drugu svjetsku titulu s Ferrarijem, unatoč napetim odnosima s timom i vlasnikom Enzom Ferrarijem, koji ga je nazvao "kukavicom" zbog odustajanja u Japanu. Nakon titule, Lauda je napustio Ferrari i pridružio se Brabhamu, ali bolid nije bio konkurentan, što ga je 1979. navelo na privremeno povlačenje iz Formule 1. "Dosadilo mi je voziti u krugovima", rekao je tada.

Povratak s McLarenom

Lauda se vratio u Formulu 1 1982. s McLarenom, privučen ponudom Rona Dennisa i znatnom plaćom. Godine 1984. osvojio je treću svjetsku titulu, pobijedivši timskog kolegu Alaina Prosta za samo pola boda – najmanju razliku u povijesti Formule 1. Nakon 1985., Lauda se trajno povukao iz vožnje, posvetivši se drugim poslovima.

Poslovni pothvati i zrakoplovstvo

Lauda je bio uspješan poduzetnik, osnivajući avio-kompaniju Lauda Air 1979. godine. Tragičan trenutak dogodio se 1991., kada se zrakoplov Lauda Aira srušio nedugo nakon polijetanja iz Bangkoka, usmrtivši 223 putnika i članova posade.

Lauda je osobno sudjelovao u istrazi, dokazavši da nesreću nije uzrokровала greška pilota, već tehnički kvar. Kasnije je osnovao druge avio-kompanije, uključujući Niki i Laudamotion.

Osobni život i zdravstveni problemi

Lauda se 1976. oženio Marlene Knaus, s kojom je imao dva sina, Lukasa i Mathiasa. Par se razveo 1991., a Lauda se 2008. oženio Birgit Wetzinger, koja mu je 2005. donirala bubreg nakon što mu je otkazao bubreg doniran od brata 1997.

S Birgit je imao blizance, Maxa i Miu, rođene 2009. Zdravlje mu je bilo narušeno od nesreće 1976., posebno pluća, što je kulminiralo transplantacijom pluća 2018. godine.

Smrt i nasljeđe

Niki Lauda preminuo je 20. svibnja 2019. u 70. godini, devet mjeseci nakon transplantacije pluća. Njegova smrt izazvala je val žalosti u svijetu sporta i izvan njega. Lauda je ostao upamćen ne samo po svojim titulama, već i po svojoj nevjerojatnoj otpornosti, duhovitosti i doprinosu Formuli 1, uključujući ključnu ulogu u dovođenju Lewisa Hamiltona u Mercedes, gdje je bio počasni predsjednik.

Njegova priča, ovjekovječena u filmu Rush, inspirira generacije. Lauda je bio čovjek koji se borio protiv svih izgleda – od obiteljskog protivljenja, preko gotovo smrtonosne nesreće, do zdravstvenih izazova u kasnijim godinama. Njegova izjava, "Dobar možeš biti samo u onome što te veseli", sažima njegov životni credo.