Foto: Index / Getty Images, Guliver image

U RIO DE JANEIRU čekaju ga dvije utrke života.

"Dosadašnje karijere", nasmijao se.

"Tek mi je 28, imam još dobrih deset godina ispred sebe"

Ono što je Vukovarac Damir Martin ostavio iza, impresivno je. Osam velikih medalja, a tri od toga u samcu, nakon što se rastao od braće Sinković i Davida Šaina s kojma je pospremio srebro na Igrama u Londonu. Braća su "iskočila" iz čamca i postala svjetski prvaci u dvojcu na pariće 2014. To je bila teška prekretnica za Martina. Godinu i pol dana liječio je ozljede, a već 2015. postao europski prvak u samcu. Malo je onih koji bi se odlučili na takav izazov. I uspjeli.

Pripreme s časnim sestrama

Od Damira nećete čuti ni riječ zamjerke.

"Otkako sam u samcu, uživam u svakom zaveslaju. Nije mi bilo teško prešaltati se jer sam uvijek bio dobar u samcu i bilo je pitanje trenutka kada ću napraviti nešto u međunarodnim vodama", govori nam Martin, koji je formu za Rio brusio na Ramskom jezeru. U vodenoj "pustinji", samo on, ptice i časne sestre iz obližnjeg samostana.

"To mjesto dalo mi je samopouzdanje da mogu izdržati četiri jake utrke. Uopće ne brinem"

U kvalifikacijama je bio drugi, no u četvrtfinalu je upisao najbolje vrijeme, 6:44:44. Pet sekundi iza sebe ostavio je Britanca Alana Campbella, a dvije sekunde drugog najboljeg četvrtfinalista, Novozelanđanina Drysdalea.

"U kvalifikacijama se nisam najbolje snašao zbog uvjeta i jakog vjetra. Četvrtfinale je bilo stvarno u redu. Znam da mogu, znam da vrijedim. Ne razmišljam o tome koliko bi mi pojedinačno zlato promijenilo život, razmišljam samo o provom idućem zaveslaju. I onda onom iza"

Prati se i vremenska prognoza. Sve današnje utrke zbog lošeg vremena su odgođene, a Martinovo polufinale zakazano je za petak u 9.50 po lokalnom vremenu (14:30 po hrvatskom).

"Raspored je ovdje nešto povoljniji nego u Svjetskom kupu. Imam dan odmora među utrkama i koristit ću ga za jačanje snage, fizički i mentalno", govori nam dvostruki europski prvak, s aktualnom titulom iz njemačkog Branderburga.

Od izbjeglice do medaljaša

U Njemačkoj je proveo i dio života, zasigurno onaj najteži. Obitelj je pobjegla nakon pada grada 1991. godine. Smjestili su se u Zagrebu, gdje je s 11 godina uzeo veslo u ruke u VK Trešnjevka. To mu je zapisano u genetskom kodu. Djed Stanislav bio je državni prvak, kao i majka Dubravka koja i danas vesla veteranske utrke. Supruga Borisa upoznala je u veslačkom klubu, a nije teško pogoditi čime se bavi drugi njihov sin, Stanislav.

Tko gubi najviše živaca dok Damir vesla za medalje?

"Ne znam, srećom ne vidim ih, ha-ha Većinom se slavi i dobro jede. Trudim se da im bude lijepo. Otac Boris je prije dvije godine postao trener škole veslanja pa ja njemu često dajem savjete"

Boris je do rata radio u Vupiku, pa otišao na crtu. S obitelji se opet našao u Njemačkoj. Prao je suđe, radio što se našlo. Kasnije se doselili u Zagreb.

"Nijedan put do vrha nije lagan, nekada treba i kroz trnje. Zbog svega što smo prošli znam cijeniti sve što radim, vjerojatno to netko sa strane vidi. Velika je satisfakcija kad pogledaš put iza sebe, to te tjera da i dalje radiš"

"Nadam se da nikada neću osramotiti svoju Hrvatsku"

Obitelj, veslanje, djevojka -i Hrvatska. U njima Damir vidi smisao života. Uživa u istraživanju svakog kutka svoje zemlje.

"Hrvatska mi je kao država dala financijsku neovisnost. Mogu se koncentrirati na ono što najbolje radim. Nadam se da nikad neću osramotiti svoju zemlju. Dala mi je prekrasno more, ceste gdje vozim bicikl, jezero i rijeke na kojima treniram. Najdraži odmor su mi ture s biciklom po našim otocima. Kroz sport uživam u svojoj zemlji. U životu mi ne treba više"

Što će se u Damirovom životu promijeniti ako priču zaokruži zlatom u Riju?

"Nisam opterećen, medalju već imam. Razmišljam samo o prvom sljedećem zaveslaju..."