HRVATSKA se plasirala u finale Lige nacija pobijedivši u Rotterdamu reprezentaciju Nizozemske rezultatom 4:2. Vodili su Nizozemci nakon prvog poluvremena, no Andrej Kramarić i Mario Pašalić donijeli su preokret u drugom dijelu. Ipak, u 96. minuti Noa Lang odveo je utakmicu u produžetke, kako to obično biva kada Hrvatska igra utakmicu u nokaut sustavu.

Hrvatska je tada ponovo pokazala mirnoću koja ju je krasila tijekom brojnih produžetaka na posljednja dva svjetska prvenstva, a onda su dva trenutka lucidnosti Brune Petkovića prelomila utakmicu. Po tijeku utakmice čini se kao da smo gotovo identičan scenarij imali prilike gledati već nekoliko puta.

Eksperiment s Perišićem nije rješenje, ali treba izvući pouke

Iako se moglo pretpostaviti da će zbog raznih okolnosti izbornik Zlatko Dalić biti primoran napraviti nekoliko promjena u odnosu na prvih 11 Hrvatske iz Katara, eksperiment s Ivanom Perišićem na lijevome beku i Lukom Ivanušecom na lijevom krilu bio je iznenađenje.

Perišić jest zadnjih nekoliko godina svoje karijere proveo na bekovskoj poziciji, ali gotovo isključivo kao "krilni bek" u kontekstu formacije s tri stopera u posljednjoj liniji, gdje mu obrambene sposobnosti nisu nikada do kraja testirane. Pokazalo se to ključnim za prvo poluvrijeme.

Osim što se krivo postavio u blok kod pogodaka Nizozemaca za vodstvo, Donyell Malen mu je redovito uspješno utrčavao iza leđa i tako iskorištavao prazan prostor. Nizozemci su taj prostor između i iza Perišića i Domagoja Vide dobro skautirali te su gotovo sve dobre prilike došle kroz njega, a pritom je neuigranost takve hrvatske posljednje linije bila očita.

Napadački konkretniji tim od Nizozemske bi iz takvih situacija vjerojatno puno više prijetio Livakoviću te se zbog toga može očekivati da će se od Perišića na beku brzo odustati, no iz takvog eksperimenta treba izvući pouke za budućnost, a njih nije bilo samo u obrani.

Zbog ofenzivnih bekova pali su golovi

S druge strane, u napadu, prisutnost tako izrazito ofenzivnog beka kao što je Perišić s lijeve, a Juranović s desne strane indirektno je utjecala na drugi i treći gol Hrvatske. Kod drugog je Perišić bio taj koji je istrčao polukontru i s krilne pozicije unio loptu u šesnaesterac, da bi je kasnije pokupio Ivanušec i asistirao Pašaliću.

Kod trećeg gola ponovo su se i Perišić i Juranović digli visoko uz aut-liniju. Time je Perišić okupirao protivničkog beka te dao priliku Nikoli Vlašiću da stane polulijevo i na sebe veže jednog stopera. U konačnici to je Petkoviću otvorilo situaciju jedan na jedan s centralnim veznim, a zatim i šut s 20 metara koji je zabio.

Iako je lijeva strana obrane Hrvatske bila očita slaba točka koju se lako detektiralo, ona je bila i jedini način na koji je Hrvatska stvarala prilike u ovome susretu, a i u mnogim prijašnjima. Stoga, kada se Perišić vrati na krilo, a Borna Sosa na lijevoga beka, ne bi bilo loše da Dalić žrtvuje nešto defenzivne stabilnosti kao ovaj put te umjesto Perišiću otpusti kočnice Sosi, koji je tijekom Svjetskog prvenstva bio prekonzervativan u svojim izlascima prema naprijed.

Već tisuću puta viđeno

Osim iznenađenja s Perišićem, koje je utakmici ipak dalo dozu taktičke zanimljivosti, odnos snaga na terenu i stil igre obje ekipe bili su potpuno očekivani. Bez kvalitetnih individualaca kakve je prije imala, Nizozemska već godinama ima problema u napadu. Gotovo sve golove zabija kroz tranziciju i prekide ili dugim loptama na visokog napadača.

Hrvatska pak u nedostatku probojnih krila svoj napadački sustav temelji na sporoj izgradnji igre kroz sjajni vezni red, koji strpljivo čeka da se otvori prostor između protivničkih linija u kojem operiraju igrači poput Petkovića, Kramarića i Modrića.

Nijedan od tih sustava nije potentan u stvaraju šansi i zabijanju golova te zbog toga redovito gledamo identične utakmice ove dvije reprezentacije koje se odlučuju greškama ili individualnim trenucima briljantnosti. Ukupno smo vidjeli manje od deset udaraca u okvir tijekom 90 minuta, a obrambene greške s jedne i druge strane bile su zaslužne za tri od četiri gola.

Razlika u taktičkom planu je u produžecima došla do izražaja

Međutim, kako je vrijeme utakmice odmicalo, ukupna kvaliteta i kompatibilnost igrača počeli su dolaziti do izražaja. Hrvatska je u drugome poluvremenu, sve do posljednjih 10-ak minuta i potpunog kaosa, stabilizirala lijevu stranu obrane, a vezni red je dominirao sredinom terena.

Iako je na samom kraju utakmice primila gol, Hrvatska je u produžetke ušla mirno, dok je Nizozemska nastavila s divljom igrom kao u situaciji kada je lovila zaostatak - bez ikakvog jasnog plana i strukture u igri.

Spuštajući se sve do vratara, Frenkie de Jong bio je jedini igrač u posljednje dvije linije Nizozemaca koji je kroz kratka dodavanja ili dribling mogao iznijeti loptu s vlastite polovice, dok su svi drugi bjesomučno napucavali lopte na Wouta Weghorsta.

Hrvatska je za to vrijeme nastavila graditi igru sporo, kratkim dodavanjima, čekajući da se jedan od napadača otvori između linija, a onda se pojavio Petković i baš iz takvih situacija riješio utakmicu krasnim golom i iznuđivanjem kaznenog udarca.

Produžeci su Hrvatskoj domaći teren

Čini se to kao već viđeni epilog samo još jedne u nizu gotovo identičnih utakmica reprezentacije. Niti se protivnika pobijedilo u regularnom vremenu niti ga se jasno nadigralo. Zapravo, nije se skupio broj udaraca i velikih prilika koji bi obično garantirao nekoliko postignutih golova. Ali u isto vrijeme Hrvatska je odigrala solidnu obranu i utakmica se nije izgubila u regularnom vremenu.

Kada krenu produžeci, mnogim elitnim reprezentacijama i klubovima pritisak postane neizdrživ, a igra se nerijetko pretvori u amaterski termin. Hrvatska ostaje mirna, ne odstupa od svog plana te gotovo uvijek odlazi kao pobjednik.