ULAZAK u sezonu za Dinamo se odvija po scenariju Beskrajnog dana. Sinoćnji poraz od AEK-a na Maksimiru (1:2) nije učinio ništa da promijeni paradigmu po kojoj se stvari odvijaju na terenu. Stabilan plan, dominacija i potpuna kontrola kroz utakmicu prelaze u razlomljene linije, stihiju i nadtrčavanje s protivnicima, u grčevitoj borbi za pobjedu.

Situacija s kadrom

Prije nego što se pozabavimo konkretnim situacijama u igri, valja početi onime na što se najčešće referira Igor Bišćan, kad govori o mogućnostima Modrih. A to su igrači kojima raspolaže i eventualna pojačanja.

Ako se nećemo vraćati na transfer Mislava Oršića, ključne poluge Dinamove igre u ranijim sezonama, što se odlazaka tiče Bišćana jedino mogu mučiti glasine. Uistinu je teško pronaći stabilnost momčadi ako vam nad glavom stalno vise odlasci igrača poput Ivanušeca, Livakovića ili Šutala.

Svaki od njih ima ključnu ulogu u različitim fazama igre i istina je da bi ih Dinamo teško nadomjestio iz postojećeg kadra. Njihove pozicije svakako mogu biti popunjene, ali rotacija bi se značajno skratila. Ključna zabluda tog argumenta je u tome što sva trojica još uvijek igraju.

Nijedan od njih nije značajno pao u formi ili pokazao da je "glavom negdje drugdje". Upravo je Bišćanova odgovornost da se to i ne dogodi. I da eventualni transferi nakon kvalifikacija ne utječu na trenutnu izvedbu na terenu. Kako njih trojice tako i ostatka momčadi.

Ipak, poanta nije u potpunosti promašena. Upravo ovo skraćivanje rotacije i velik pad u kvaliteti, kad je potrebno mijenjati stvari na terenu, značajno spuštaju ljestvicu. Samo je isto tako iluzorno očekivati da na raspolaganju imate 20-ak igrača podjednake kvalitete i da svaki od njih strpljivo čeka da se nekoga drugog proda.

Baš će zbog toga i već dovedena pojačanja što prije morati biti ukomponirana u viziju igre na dva fronta. Promjena tempa koja se događa u Dinamovim utakmicama nije i ne može biti ovisna samo o nekoliko igrača na klupi. Odgovornost za tako značajan pad pada ravno u krilo treneru.

Dobar plan, loše prilagodbe

Prije nego što Dinamovi navijači od panike padnu u katatonični šok, jedna stvar treba biti jasna. Sezona nije izgubljena. Ono što ih zapravo treba brinuti je što se stvari ponavljaju bez naznake značajnih korekcija. Pošto od glavnog stratega slušamo poruke o pat-poziciji i ograničenjima koja su izvan njegove kontrole, najbolje je dublje zagrepsti u ono što je itekako u sferi njegovog utjecaja.

Ono što je u igri dobro je inicijalna struktura. Obrambeni blok je postavljen s pravilnim razmacima i pravovremenim iskakanjima prema igračima s loptom u centralnim koridorima te s pravilnim postavljanjem i preuzimanjem na bokovima.

Isto to vrijedi i za napadački plan. Strukturirano je iznošenje lopte iz zadnje linije s dva fokusa izgradnje. Prvi je onaj preko stvaranja otvorenih koridora na bočnim pozicijama, koji su dodatno naglašeni dugim dijagonalama kroz obranu izbačenu iz balansa. Drugi prvu ideju dodatno naglašava izvlačenjem Brune Petkovića prema natrag i odlaganjem lopte veznim igračima ili na krilne pozicije.

Dva elementa su ključ Dinamove igre

Kako bi sve spomenuto funkcioniralo, Dinamo mora imati dva elementa u igri. Strukturu i diktiranje tempa. Taj tempo nužno mora biti podređen strukturi. Bišćanova ideja je čvrsto držati linije i strukturu te stalnim vertikalnim kretnjama uništavati protivnički balans.

Prva poluvremena protiv AEK-a i Hajduka pokazatelj su uspješnosti takvog pristupa igri. Fizički zahtjevi i potrošnja u njemu jesu visoki, ali postoji jasna ideja izgradnje napada i branjenja vlastitog gola. Problemi, i to akutni, nastaju u osjetljivosti takvog sustava na pogreške.

Vertikalna kretanja u napadu ostavljaju velike otvorene koridore iza leđa vezne linije i smanjuju broj opcija u izgradnji napada, na kratkim distancama pod pritiskom. Većina pogrešnih dodavanja, pa tako i ono prije prvog gola AEK-a, dolazi upravo u situacijama pod pritiskom sa smanjenim brojem opcija.

Pogreške u distribuciji same po sebi nisu fatalna mana igre. No ako ih uparite s taktičkim postavkama koje vam štete u defenzivnoj tranziciji, problem postaje i jasan i akutan. Ako je postojao nedostatak u igri u prvom poluvremenu, baš ti momenti dali su naslutiti da Dinamo nije u potpunoj kontroli utakmice.

Po primljenom golu iz upravo takve situacije do izražaja je došao drugi problem ovog koncepta igre. Dinamo je krenuo u lov na rezultat izvan konteksta u kojem mu je ugodno igrati. Linije nisu bile organizirane i zbijene kao u prvom dijelu i utakmica se pretvorila u dvoboj iskorištavanja otvorenog prostora.

Igrači AEK-a su u tom trenutku počeli izgledati za nekoliko klasa bolji nego u prvom dijelu, slično kao i igrači Hajduka samo koji tjedan ranije. Umjesto da se taj odnos snaga nastavi, Bišćanu je bilo potrebno rješenje da uspostavi stabilnost. I u pravu je kad kaže da ga nema. Barem ne među igračima na klupi.

On može odgovarati fizičkom snagom na fizičku snagu, ali ne i kontrolom prostora i strukture. Samo to nije problem kadra, nego njegove mogućnosti prilagodbe i izdavanja uputa da se igra dovede u prihvatljive okvire.

Rješenja i rokovi

Glavna otvorena pitanja su što ovaj Dinamo može u kratkom roku i koja su rješenja za postizanje tog cilja. Da bi zagrebačka momčad imala realne šanse već za nekoliko dana u Ateni, najvažnije joj se vratiti u zonu stabilnosti. A za to nužno mora imati pravog Josipa Mišića.

Jedan od najboljih igrača momčadi prošle sezone mora preuzeti više odgovornosti u ritmu igre. U prevelikom broju situacija se činilo da Robert Ljubičić ostaje sam na otoku u situacijama u kojima mu je trebala Mišićeva pomoć. Razlog tome je dvojak, jedan je Mišićeva slabija izvedba, a drugi zahtjev da veznjaci pokriju šire koridore.

Time se osiguravaju leđa igrača u vertikalnom kretanju, ali se ostavlja jako malen broj opcija dodavanja u izgradnji igre. Stabilnost se gubi i napadi postaju jako osjetljivi na pogreške. Odgovornost je, osim na samom igraču, i na Bišćanu. On mora pustiti Mišića s lanca i dati najbolje šanse veznoj liniji da se stabilizira.

Rok za momčad nije eventualni prolaz u Ateni ili ne. Rok mu mora biti polusezona. Momčad je prekvalitetna za padanje u dubok zaostatak u prvenstvu i po svemu sudeći još će biti nadograđena. To je i trenutak u kojem će biti jasno ima li Dinamo igru za europsko natjecanje koje će uhvatiti.

Postoje itekako dobre indikacije u strukturi igre, ali i akutni zabrinjavajući faktori koje treba riješiti. I to bez upiranja prsta u upravu nakon svakog razočaranja. Igor Bišćan je na potezu.