Bio sam dio šampionske Zvezde i na korak do preuzimanja Hajduka. Sad uživam u Šahtaru
MARINO PUŠIĆ (52) aktualni je trener ukrajinskog velikana Šahtara iz Donjecka, koji vodi od listopada prošle godine. U završnicu sezone ulazi nakon 12 pobjeda u nizu i njegov je klub favorit za osvajanje novog naslova prvaka Ukrajine, a na klupi Šahtara upisao je i veliku pobjedu protiv Barcelone u Ligi prvaka.
Rođeni Mostarac ima vrlo neobičnu nogometnu priču. Nogometom se počeo baviti u omladinskom pogonu Veleža, gdje je izborio status mladog reprezentativca Jugoslavije, ali sa 17 godina odlazi u Nizozemsku. Godinu dana kasnije dovela ga je Crvena zvezda te je bio dio generacije koja je osvojila tadašnji Kup prvaka (Liga prvaka). Potom odlazi na posudbu natrag u Velež, gdje je igrao sa Zlatkom Dalićem, da bi te sezone rat zaustavio prvenstvo, a on ponovno otišao u Nizozemsku.
U svojoj igračkoj karijeri dugo je bio u amaterskim rangovima Nizozemske, igrao za bundesligaša Köln te odbio prelazak u Dinamo kada bi mu to možda potpuno promijenilo karijeru. Pred kraj nogometne karijere profesionalno je igrao i futsal u elitnom rangu Nizozemske. Paralelno s tim je završio studij i kasnije bio pedagog specijaliziran za rad s djecom s odgojnim teškoćama te mu trenerska karijera nije bila u primisli.
U nevjerojatnom spletu okolnosti prvi trenerski posao bio mu je u futsalu, u kojem je osvojio više prvenstava i vodio mlade reprezentacije Nizozemske, a kada mu je ponuđeno mjesto izbornika seniorske vrste, ponovno radi velik zaokret, vraća se velikom nogometu i odlazi u Vitesse te preuzima juniore. Kasnije je bio asistent u NAC Bredi i Twenteu, koji preuzima kao glavni trener kada je klub ispao iz lige te ih ekspresno vraća i dobiva nagradu za trenera godine s bivšim suigračem Erikom ten Hagom.
Nakon toga zbog obiteljskih okolnosti i svjesnog izbora ponovno odlazi na mjesto asistenta u AZ-u i Feyenoordu, gdje je više godina radio s Arneom Slotom, koji će ovo ljeto preuzeti Liverpool. Bio je blizu da postane trener Hajduka, ali na kraju se prošle godine odlučio za Šahtar na nagovor Darija Srne i unatoč ratnim okolnostima. O svim ovim temama i još mnogočemu obavili smo dugačak razgovor, u kojem nam je otkrio detalje svoje karijere i nogometna razmišljanja.
Rođeni ste u Mostaru i kao igrač prošli ste omladinsku školu Veleža, no već 1989. godine odlazite kao vrlo mlad u nizozemski De Graafschap. Kako je došlo do toga?
Kao dijete počeo sam kao svi vršnjaci, igrajući nogomet na ulici i u tzv. mahalama, pa sam kasnije došao u školu Veleža. Tu sam postao i omladinski reprezentativac Jugoslavije. Igrali smo tada dosta međunarodnih turnira i na jednom takvom u Belgiji su me zapazili nizozemski skauti pa je tako počeo kontakt.
Odlučio sam se na odlazak jer mi je to predstavljalo neku avanturu i izazov. Ljudima je to bila neobična odluka jer sam imao dobru perspektivu u Veležu. Htio sam napraviti iskorak u nogometu, ali i životu. Otići mlad u inozemstvo je jako zahtjevno, ali i interesantno. Morao sam se brzo osamostaliti kao osoba i razvijati se kao nogometaš. Sve je to bila velika škola i dobro životno iskustvo za mene.
Jeste li u Nizozemsku išli sami ili ste imali nekoga uz sebe?
Bio sam potpuno sam godinu i pol dana, a nisam još bio napunio ni 18 godina. Klub mi je sve olakšao jer sam bio smješten kod jedne nizozemske obitelji tri mjeseca dok se nisam osamostalio i pronašao stan. Tako da sam jedva punoljetan počeo samostalno graditi svoj put.
Nakon godinu i pol dana u Nizozemskoj vraćate se u Jugoslaviju, i to u Crvenu zvezdu, koja će te sezone osvojiti tadašnji Kup prvaka. Kako je došlo do povratka i koliko ste participirali u toj momčadi?
Znali su me iz mlade reprezentacija tako da sam im bio stalno na radaru jer sam igrao na određenom nivou u mlađim kategorijama. Oni su imali razrađeno skautiranje, stalno su tražili mlade igrače kojima bi mogli nadograditi ekipu i naći joj nasljednike. Bio sam se malo dvoumio hoću li se vratiti, ali velika je stvar kad te zove tako veliki klub pa sam brzo prelomio da idem. To je tada bio jedan od najboljih klubova Europe i nisam to mogao propustiti.
Nisam puno igrao jer sam bio još vrlo mlad igrač, ali stalno sam trenirao s prvom momčadi. Tako da nisam na terenu bio dio tog osvajanja Kupa prvaka, ali za mladog igrača je velika stvar biti samo dio te priče i doživjeti to iz prve ruke. Jako sam puno naučio u tom klubu i od tih igrača. S vremenskim odmakom, jako mi je drago da sam bio dio te priče i velike generacije, u kojoj su bili i veliki ljudi.
Jako puno igrača iz tog vremena kasnije je isticalo da je Crvena zvezda organizacijski bila daleko ispred ostatka Jugoslavije. Je li to i Vaš dojam i možete li usporediti tadašnji način rada s onim kasnijim, kada ste kao trener bili u top-klubovima poput Feyenoorda i Šahtara?
Svi klubovi koji su dugoročno uspješni imaju određenu poveznicu. Dvije stvari su najvažnije. Prva je profesionalna i kvalitetna organizacija, a druga kvalitetan kadar stručnih ljudi u klubu. Kad imate te dvije stvari, imate kvalitetnu podlogu da gradite priču. Bez toga ništa.
U Crvenoj zvezdi je tada baš sve bilo isplanirano, ni na što nismo trebali misliti osim na teren. Oni su se brinuli o svemu, pa i o tome tko će kamo ići na posudbe, kada se ulazi u prvu momčad itd. Postojala je jasnoća u komunikaciji. Iz ove perspektive, zaista je Crvena zvezda tada bila na svjetskom nivou i jako je dugoročno razmišljala.
Iduće sezone su Vas poslali u matični Velež na posudbu, a suigrač Vam je bio današnji izbornik Hrvatske Zlatko Dalić. Kakve Vas uspomene vežu s njim?
Moram ga pohvaliti kao osobu prije svega. Kao suigrač mi je ostao u izrazito pozitivnom sjećanju. On je jedan veliki radnik. Jako mi je drago zbog njega da je postigao ovakve rezultate s Hrvatskom na svjetskom nivou. Rijetko će se dogoditi da kvaliteta trenera i uspjeh u rezultatskom smislu nisu direktno povezani, a on je svakako kvalitetan.
U Velež sam išao na posudbu jer sam imao nekoliko opcija, ali sam imao veliku želju da debitiram za svoj dječački klub. To je moj dom i htio sam zaokružiti svoju priču u klubu, a to se može samo ako se zaigra za prvu momčad, što mi je srećom uspjelo. Sve moje dječačke želje i snovi time su se bili ispunili.
Liga je te sezone prekinuta nakon 24 kola zbog početka rata…
Da, nažalost se počelo događati što se već događalo i tu je bio kraj moje sportske priče što se tiče prostora bivše Jugoslavije. Kad se to dogodilo, svatko je otišao kud je stigao, a meni se opet otvorila opcija da se vratim u Nizozemsku. Međutim, nitko od nas nije mogao nigdje igrati jer smo imali nekakve zabrane, ni ne sjećam se točno što i kako. Zbog rata se sve raspalo, pa tako i nogometni savez, i nije više bilo lako tek tako negdje otići i igrati. Morali smo čekati da se ta sezona, koja je u Jugoslaviji prekinuta, vani završi do kraja kako bismo se negdje mogli registrirati.
Vaša cijela obitelj bavila se rukometom, a sestra je bila reprezentativka Hrvatske i Nizozemske. Kako to da Vi niste završili u tom sportu?
Dobro pitanje (smijeh). Otkako sam prohodao, počeo sam šutirati loptu. Ma, zaljubio sam se u nogomet odmah, doslovno sam spavao s loptom. Rukomet volim gledati, to je fantastičan sport. Zbog sestre sam, naravno, pogledao jako puno utakmica, a pratim sport i danas. Jednostavno nikad se nisam kao klinac zaljubio pa da bih htio trenirati ili igrati rukomet. Bio sam dijete ulica Mostara i samo me nogometna lopta zanimala. Zaražen sam nogometnim virusom otkad se sjećam samog sebe.
Je li obiteljsko okruženje u kojem se svi bave sportom na visokoj razini nešto što pomaže mladom igraču da uspije ili to nije toliko bitan faktor?
Nije bitan faktor, barem je to moje iskustvo. Talent je prirodni dar, a naravno da imate više šanse da ste genetski talentirani ako dolazite iz sportske obitelji. No to ne znači da ćete postati sportaš ili se baviti sportom, garancije nema. Sve je to individualno i sklop raznih okolnosti. Talent dolazi prirodno, a vrijeme, mjesto i okolnosti su ključni za razvoj tog talenta.
Moraju se stvari poklopiti. Vidio sam u karijeri jako puno obitelji u kojima nitko nema veze sa sportom, a djeca su talentirana, ali i obrnute slučajeve. Jabuke ne padaju daleko od stabla, ali se znaju daleko otkotrljati (smijeh). Možda će sportska pozadina igrati ulogu na početku jer su roditelji možda više voljni gurati djecu u tom smjeru, ali s konačnim uspjehom nema nikakve veze.
1992. vraćate se u De Graafschap, koji je tada bio drugoligaš i poznat kao klub koji stalno ulazi i ispada iz prve lige. Interesantno je da Vam je neko vrijeme tamo suigrač bio današnji trener Manchester Uniteda Erik ten Hag.
Jako kratko smo bili skupa. Kad sam se vratio, zbog spomenute zabrane nisam mogao igrati nego samo trenirati s ekipom, a on je tada igrao. Tako da smo bili suigrači samo na treningu (smijeh). To je trajalo možda par mjeseci jer sam se vratio u Nizozemsku u travnju, pred kraj sezone. Mi smo se kasnije puno bolje upoznali kao kolege treneri i često smo igrali jedni protiv drugih dok je vodio Ajax. Skupa smo dobili i nagradu za trenera godine kad sam ja bio prvak druge lige s Twenteom, a on osvojio prvenstvo s Ajaxom pa smo se na toj dodjeli nekako najviše i raspričali.
Sezonu 1992./93. proveli ste u De Graafchapu, a iduće sezone otišli ste u niželigaški Rheden. Jeste li već tad razmišljali o nekim drugim putevima osim igračke karijere jer to je ipak neobičan potez?
Nisam razmišljao o drugim stvarima i to je bio svjestan korak. Tu se mora razumjeti dinamika nizozemskih liga, odnosno da su prva i druga liga zatvoren sustav iz kojeg nema ispadanja u niže rangove. Svi klubovi ispod toga smatraju se amaterskima, ali među njima je bilo puno klubova koji su organizacijski i financijski mogli parirati onima iz prva dva ranga i mogli bi igrati te lige bez problema.
Ja sam imao jako dobru sezonu u De Graafchapu, ali nismo se uspjeli dogovoriti oko financijskih uvjeta za iduću sezonu. Problem je bio što tada još nije postojalo Bosmanovo pravilo po kojem slobodan igrač može ići gdje hoće. Iako nisam imao ugovor, klub je za mene mogao tražiti odštetu i tražio je.
Jedini način da se oslobodim toga je bio da odem igrati tzv. amaterski nogomet godinu dana i nakon toga bih mogao ići dalje bez odštete. De Graafchap je tražio novce koji nisu bili realni. Zato se u tim nižim ligama moglo naći puno igrača s renomeom prve i druge nizozemske lige, htjeli su se osloboditi odštetnih zahtjeva svojih klubova.
Rheden je bio jako interesantan klub koji je odlično funkcionirao i često u kupu izbacivao klubove iz viših rangova. Ljudi imaju potpuno krivu sliku o financijskim mogućnostima i prostoru za napredak u takvim nizozemskim klubovima. Rheden je igrao lijep nogomet i imao vrhunskog trenera koji je bio neobičan i nije htio ići trenirati u veći rang. Motivacija mi je bila izbjeći odštetu, ali tek kad sam došao tamo, vidio sam koliko je liga nogometno zahtjevna i na kojoj razini funkcionira klub. Nakon jedne sezone tamo imao sam baš jako puno ponuda za nastavak karijere.
Nakon te sezone odlazite u Köln, što je bio baš velik skok. Kako je došlo do toga?
Imao sam ponude raznih nizozemskih prvoligaša pa sam čak i potpisao predugovor s Maastrichtom, koji je sezonu prije osvojio peto mjesto. Ti predugovori su uvijek imali razne izlazne klauzule i mogućnosti raskida, a meni se tri dana nakon potpisa javio Köln i nisam sekunde dvojio da odem tamo. Nije mi to bilo baš pametno, zaletio sam se. Mogla su igrati samo tri stranca po tadašnjim pravilima i nije tu bilo mjesta za mene. Ali bilo mi je fantastično i imao sam odličan ugovor.
To je sjajan klub na bundesligaškoj razini, ali ponekad i previše dinamičan u određenim segmentima. Teško se stabiliziraju jer prečesto nešto mijenjaju. Nisam puno igrao jer su ta tri stranca jednostavno bila bolja od mene. Smiješno zvuči, ali ljudi su me u Njemačkoj primijetili kad smo igrali zimske dvoranske turnire koji su bili jako praćeni, a uvijek sam bio jako dobar u malom nogometu i futsalu.
Igračka karijera bi mi sigurno bila drugačija, kao i drugim mladim igračima iz tog doba, da pravila o strancima nisu postojala i da je postojalo Bosmanovo pravilo kao danas. Nije to isprika, samo realnost, a tko je bio baš vrhunski talent, ni to ga nije spriječilo. U Kölnu mi je bilo dobro bez obzira na sve, spominjala se mogućnost i da dobijem poziv za reprezentaciju, a klub na kraju sezone nije htio da odem.
Trener mi je bio Morten Olsen, koji je kasnije 15 godina vodio reprezentaciju Danske. Njega baš volim pohvaliti, ostavio je velik trag na mene. Veliki čovjek i veliki trener. Imali smo dobar odnos i volio me kao igrača jer sam bio polivalentan. No htio sam igrati i zato sam htio otići. Godinu prije me privukao veliki klub, ali morao sam igrati.
Sljedeći klub Vam je bio belgijski Eupen, koji je danas prvoligaš, ali tada je igrao drugu ligu. Opet jedan veliki skok, ali sada na neki način unatrag.
Iz današnje perspektive, nije bio neki pametan potez (smijeh), ali tada mi je bilo jako zanimljivo. Jednostavno sam htio igrati, a oni su bili konkretni i iznimno ambiciozni. Primijetili su me kad sam s Kolnom igrao prijateljsku utakmicu protiv njih na otvaranju novog stadiona i jednostavno platili Kolnu da me uzmu.
Klub je iz malog mjesta na granici s Nizozemskom. Kao što sam rekao, bili su vrlo ambiciozni i dobro organizirani, ali kasnije nisu bili redoviti s plaćanjem tako da ta priča na kraju nije bila ni bajna ni sjajna. Iskreno, tu sam se baš razočarao u profesionalni nogomet zbog takvog iskustva. Raskinuo sam ugovor s njima na svoju štetu i vratio se u Nizozemsku.
Ponovno se onda spuštate u niže rangove nizozemskog nogometa i zadnjih pet godina igračke karijere ste proveli u klubu koji se zove Babberich. Jeste li tu već bili odlučili da ćete ići u trenerskom smjeru?
Čim sam se vratio u Nizozemsku, dao sam jedan veći intervju za novine, a već drugi dan su me počeli zvati klubovi i vrbovati da im se pridružim. Bilo je ozbiljnih upita, pogotovo iz druge lige, ali meni se više uopće nije igralo. To iskustvo u Belgiji me baš bilo dotuklo. No, naravno, nakon malo vremena ljubav prema lopti i sportu sve to nadvlada. Razgovarao sam tada s pet klubova, ali nije me nitko oduševio ni financijama ni samom pričom da bih se obvezao.
Nije me ništa od toga baš zanimalo sve dok me nije nazvao prijatelj koji je prije igrao sa mnom u De Graafschapu. On me pitao da mu se pridružim u Babberichu, opisao mi da je dobra priča, da se dobro trenira i da je tamo već pet-šest igrača koji su skupa bili u De Graafschapu. Rekao sam si da mi je bolje da odem trenirati s njima nego da sjedim kod kuće i čekam pozive. Znao sam te dečke i zato sam si htio dati malo oduška i trenirati bez pritiska.
Kad sam došao, vidio sam da je to top nivo za jedan amaterski klub, ali više od svega nakon par dana sam shvatio da se kao osoba osjećam puno bolje. Banalno rečeno, osvježio sam se. Osjetio sam tamo toplinu, sve je funkcioniralo i bio sam jednostavno sretan. S njima sam trenirao samo tri mjeseca jer nisam mogao igrati u istoj sezoni kad sam raskinuo ugovor u Belgiji, a na kraju tog razdoblja dali su mi ponudu da ostanem u klubu.
Meni iskreno tada to nije padalo napamet jer sam opet imao ponude iz prve dvije nizozemske lige, ali slomili se me cijelom pričom i zaista odličnim financijskim uvjetima. Imao sam obvezu prema obitelji da tako nešto ne mogu odbiti, ali sam im rekao da pristajem ostati godinu dana pa da se nakon toga vraćam u profesionalni nogomet.
Toliko mi je dobro bilo, igrao sam odlično, borili smo se za prvaka, osvojili amaterski nacionalni kup, a na kraju sezone mi se rodilo prvo dijete. Već smo kao obitelj bili u procesu kupovine kuće, životni prioriteti su se promijenili i odlučio sam ostati i dalje u tom klubu. Imao sam ponude opet, ali motiv da budem profesionalni nogometaš i bitan u tom svijetu skroz me napustio.
Je li istina da ste tada imali i ponudu da dođete u Dinamo?
Je, istina je. Bila je to jedna od tih brojnih ponuda koje sam imao. Ali svima sam rekao ne, pa i njima. Bilo mi je jednostavno dobro. Stabilizirao mi se život, supruzi je bilo dobro, kupili smo kuću i sve nam je bilo pri ruci. Bili smo u poznatom okruženju što nam je zbog rođenja kćeri bilo važno. Nisam više imao avanturističke ambicije koje bi me dignule u profesionalnom smislu, a možda sam podsvjesno već bio odlučio krenuti nekim drugim putem.
Neobično je, ali ja sam takav tip. Nikad nisam imao velike planove, nego sam pratio intuiciju. Puno ljudi me nagovaralo da idem, da probam opet pokrenuti profesionalnu igračku karijeru, ali sva iskustva iz prošlosti i životne promjene su mi ugasile tu ambiciju. Iako mi smiješno zvuči da sam odustao od profesionalne karijere i igrao amaterski nogomet, a zapravo sam i dalje trenirao četiri puta tjedno kao da sam u puno jačoj ligi.
Tu sam počeo i s nastavkom školovanja u smjeru društvenih i socijalnih znanosti. Imao sam dobru podlogu jer sam završio gimnaziju u Mostaru pa sam mogao upisati fakultet. Imao sam tada 26-27 godina kad sam prelomio da krenem u smjeru školovanja umjesto profesionalnog nogometa. Odbio sam sve ponude i danas ne žalim za tim.
Paralelno sa studiranjem i igranjem za Babberich, igrali ste i futsal na visokoj razini u Nizozemskoj. Kako je do toga došlo?
Futsal je moja velika ljubav. Odrastao sam na ulici s loptom i uvijek je postajala ta poveznica. I dok sam profesionalno igrao nogomet, uvijek bih u svakoj prilici igrao mali nogomet i futsal, pogotovo dok su bile pauze u prvenstvu. Jednostavno, obožavam futsal.
Isti prijatelj koje me zvao u Babberich rekao mi je da postoji futsal klub koji igra prvu ligu i da je baš na top nivou. On je znao da sam jako dobar na malom terenu pa me pitao bih li volio igrati za njih. Spomenuo me vlasniku kluba pa su me nagovarali da dođem. Početno sam to odbio jer mi je bila puna glava svega, ali nakon nekih tjedan dana otišao sam pogledati o čemu se radi i kako se igra. Čim sam ušao u dvoranu, znao sam da je to za mene.
Čime ste se konkretno bavili nakon studiranja?
Neko vrijeme sam paralelno igrao veliki nogomet u trećoj ligi, igrao sam futsal profesionalno, a nakon studija sam se i zaposlio u struci te gradio društvenu karijeru. Bio sam u pogonu cijeli dan i svaki dan. Konkretno, radio sam s maloljetnim delinkventima, odnosno s djecom koja su imala teže probleme u odgojnom smislu. S vremenom sam postao voditelj grupe i radio kao pedagog. Uz to sam, naravno, imao obiteljske obveze i to je tako trajalo godinama. To je bilo baš turbulentno vrijeme i jako sam puno ulagao u sebe.
Trenerski put se tu još nije nazirao. Društvena karijera mi je išla baš jako dobro, dobivao sam sve bolje pozicije u struci i na kraju dogurao do razine da je bilo nemoguće kvalitetno raditi posao i istovremeno to kombinirati sa sportom. Bio sam na izmaku snaga, tako da sam s 31 godinom prestao igrati i veliki nogomet i futsal.
Prve trenerske korake napravili ste u futsalu. Zašto ste se odlučili na to nakon što ste prelomili da više nećete igrati?
Nije prošlo ni dva mjeseca od te odluke kad su mi na vrata pozvonili vlasnik i direktor futsal kluba u kojem sam bio igrao preko pet godina. Sjećam se tog razgovora jako dobro jer sam imao gripu (smijeh). Imao sam vrlo kvalitetan odnos s tim ljudima, ali sam bio jako iznenađen što ih vidim. Naravno, sjeli smo malo da popričamo i jedan od njih je imao novine ispod pazuha. Kad sam ih pitao zašto su tu, pitali su me jesam li čitao novine, a nisam jer sam par dana bio pod temperaturom.
Objasnili su mi da su dali otkaz treneru nakon par kola nove sezone. Meni i dalje nije bilo jasno kakve ja veze imam s tim. Onda su mi pojasnili da su oni puno razgovarali, da u ekipi ima previše različitih karaktera i da misle da ih samo ja mogu voditi kao trener. Rekao sam im da nisu normalni (smijeh). Odmah sam im rekao ne iz istih razloga zbog kojih sam i prestao igrati. Onda su me dva sata nagovarali, a da nismo bili prijatelji, vjerojatno bih ih puno ranije ispratio iz kuće (smijeh). Naravno, kao i uvijek, na kraju su me slomili.
Ti su ljudi iz nekog razloga u meni prepoznali trenera, a direktor Vincent me jednostavno stavio u poziciju o kojoj dotad nisam razmišljao. Stvarno sam imao previše obaveza da bih uopće mislio o tako nečemu, ali on me tu jednostavno zatekao. Rekao sam im da ću razmisliti jedan dan i javiti se.
Što sam više razmišljao, sve sam se više vidio u toj ulozi pa sam na kraju pristao. Da nisam, danas bih se vjerojatno bavio poslom u društvenom segmentu jer su oni zapalili taj fitilj da razmišljam na način da bih mogao biti trener. Tako da sam svoju trenersku karijeru započeo kao futsal trener u prvoj nizozemskoj ligi.
Radili ste kao trener u futsalu nekoliko godina, vodili i mlađe uzraste nizozemske reprezentacije, a onda je 2010. godine pred Vas postavljena nova dilema. Imali ste ponudu da preuzmete vođenje seniorske reprezentacije i istovremeno da dođete raditi u omladinski pogon Vitessea, odnosno da se prebacite na veliki nogomet. Koliko je to bila teška odluka i zašto ste na kraju odlučili krenuti putem velikog nogometa iako ste u futsalu već bili jako ime?
Bila je to jako teška odluka jer sam bio uspješan u futsalu. Osvajao sam prvenstva, proglašavan više puta trenerom godine i nije bilo lako maknuti se iz te priče. Kad ste negdje u jednom segmentu uspješni, ne napuštate to tek tako. S druge strane, iskustvo rada tih nekoliko godina mi je sugeriralo da se teško mogu dalje razvijati kao futsal trener i da sam u Nizozemskoj doživio jedan vrhunac.
Istina je da sam imao ponudu da vodim A vrstu Nizozemske, a istovremeno su mi se javili iz Vitessea. Čini se kao da je to došlo ni od kuda, ali oni su mene dugo pratili. Bilo je i prije nekih kontakata, ali gurao sam futsal priču i društvenu karijeru. No ova situacija me nagnala da dobro razmislim. Znao sam da ako preuzmem reprezentaciju, da ću potpisati na četiri godine i da je to onda to, vrata velikog nogometa bi bila zatvorena. Uvijek sam imao želju da se bavim velikim nogometom kao trener, ali uspjesi i obveze su me stalno micali od toga.
Znao sam da je to drastična odluka koja mijenja život, a definitivno sam odlučio da prelazim u veliki nogomet kad mi je Vitesse ponudio da odmah budem glavni trener U-19 momčadi, a to je klub s vrlo respektabilnom akademijom. Time su mi pokazali da imaju veliku vjeru u mene, iskazali mi nevjerojatno povjerenje da razvijam igrače u krucijalnoj dobi prelaska u seniorski nogomet i sam sebe sam uvjerio da je to potez koji moram napraviti, a naravno da danas nimalo ne žalim što sam ga napravio (smijeh).
Koliko veze u trenerskom smislu imaju futsal i nogomet? Jeste li neka znanja i tehnike mogli prenijeti?
Apsolutno. Ti sportovi se načelno ne mogu uspoređivati, drugačiji je prostor, drugačiji broj igrača, to je sve jasno, ali neke stvari se ipak mogu prenijeti. Ja sam o futsalu učio praktički sam. Učio sam na sebi i na svojoj ekipi. Doslovno sam od nule radio svoje treninge i taktike.
Uvijek sam želi znati više i bolje, pa i u trenucima kad su me proglašavali za najboljeg trenera. Iz straha od neznanja stalno sam išao u druge države da vidim kako oni rade i da nešto naučim. Od svega toga sam sklopio neku vlastitu nogometnu viziju. Takav sam karakter da kad sam najuspješniji sam i najoprezniji. Nikad ne mislim da znam dovoljno.
Kad sam prešao na veliki nogomet, nije mi to bilo nešto strano. Ipak sam igrao skoro cijeli život i pratio sam kasnije sve. Međutim, bio sam jako iznenađen staromodnošću razmišljanja. Previše se radilo statično, bez dinamike, i taj dio sam iz futsala najviše uzeo i pokušao prenijeti svima.
Možda je tada bilo i malo čudno od nekoga tko je tek došao u klub da se opire nečemu što je godinama bilo uvriježeno razmišljanje, ali nisam to htio prihvatiti. Mladi dečki koji su mi u te četiri godine u Vitesseu prošli kroz ruke su te ideje iz futsala o većoj dinamici kretanja i još nekim stvarima jako dobro prihvatili, a puno ih se kasnije bavilo profesionalno nogometom.
Jako sam ponosan na svoj rad u Vitesseu jer sam zaista osvježio tu akademiju idejama koje su došle iz futsala. Nije to bilo baš drago svima u klubu, ali uvjerio sam na kraju sve da je to moguće. Ne može se prenositi neke situacijske vježbe jer su različiti sportovi, ali opće ideje o dinamici, načinu kretanja, pa čak i neke taktičke stvari koje služe probijanju linija protivnika apsolutno mogu.
Nakon četiri godine u Vitesseu 2013. prelazite na seniorsku razinu u NAC Bredu, gdje ste bili pomoćni trener Nebojši Gudelju, ocu Nemanje koji godinama uspješno igra u Sevilli. Jeste li već u Vitesseu razmišljali o tome da želite raditi sa seniorima?
Jesam, i u Vitesseu su me pitali da budem asistent novom treneru koji je tada trebao doći u klub. Oni su to isto prepoznali u meni, a bilo je razgovora o tome da nekad u budućnosti preuzmem samostalno prvu momčad. Problem je u tom trenutku bio to što još nisu znali tko će biti novi trener, a ja sam bio na čekanju dok se to ne riješi.
U međuvremenu sam dobio ponudu NAC-a i nisam htio više čekati i riskirati da mi prilika propadne jer što ako me novi trener ne bude htio uzeti za asistenta? Zato sam odlučio prihvatiti ponudu iako bih najradije bio ostao u klubu. NAC je dosta veći klub od Vitessea, to je narodni klub, stadion je stalno rasprodan, navijačka baza je emotivna i privuklo me. Bilo mi je odlično raditi s Gudeljom, a cijela njegova obitelj je prekrasna i puno su dali tom klubu.
To ljeto kada ste došli u NAC, na posudbu iz Chelseaja došao je zadarski napadač Stipe Perica. On je bio velika nada hrvatskog nogometa i ostvario je kvalitetnu karijeru, danas igra u Belgiji pod trenerom Ivanom Lekom, ali nikad nije dosegnuo predviđene visine. Kakav je Vaš dojam o njemu nakon što ste skupa radili?
Mi smo ga doveli dok je bio još jako mlad igrač, imao je 18 godina. Uspjeli smo ga dovesti jer smo imali dobar kontakt s Chelseajem. Fantastičan momak i fantastična osoba. Za mene je odličan napadač koji ima sjajan osjećaj za ulazak u prilike ili banalno rečeno - ima nos za gol. On je još bio jako mlad tada, nedovršen igrač, ali i takav nam je jako puno značio te sezone i zabio je neke bitne golove. Radili smo strahovito puno s njim. Ma predivan dečko i nevjerojatan profesionalac. Samo riječi hvale imam za njega.
Moram Vas pitati nešto u ime strastvenih ljubitelja SHNL-a. Vaš igrač u NAC-u je bio Joey Suk, koji je kasnije ostavio dubok trag u Gorici. Bio je poznat kao veliki radnik na sredini terena. Što nam možete reći o njemu iz tog razdoblja karijere?
Ja sam ga doveo u NAC iz Go Ahead Eagelsa (smijeh). Odličan dečko, profesionalac i velik radnik. Pravi "box to box" igrač. Igrao je kod nas jako dobro, a kasnije me iznenadilo da je otišao u Hrvatsku. Nisam ga dalje detaljno pratio, ali mi je drago da su ljudi u Hrvatskoj prepoznali u njemu iste kvalitete koje je imao kad je bio sa mnom.
Baš pozitivno iskustvo imam s njim, svi treneri vole igrače koji su borci i imaju velike trkačke kapacitete. Vrlo zahvalan igrač. Takve tipove igrača primijetiš tek kad ih nema u momčadi, njihov izostanak se odmah osjeti. Dok su na terenu, nekad se čini da svatko može to igrati, ali nije to baš tako. To su specifične kvalitete igrača koje treba znati prepoznati, uklopiti u ekipu i vrednovati.
U NAC-u ste se zadržali malo više od godinu dana i onda opet povukli vrlo neobičan potez. U veljači 2015. odlazite u azerbajdžanski Inter Baku na mjesto pomoćnog trenera. Bili ste tamo samo par mjeseci. Što se tu dogodilo i zašto Azerbajdžan?
Nije bilo nikakve posebne poveznice s tim klubom ili trenerom, nego su me kontaktirali preko agenta. Oni su tražili nasljednika tog trenera koji je trebao preuzeti neku reprezentaciju i odlazio je iz kluba na kraju sezone. Htjeli su tu promjenu pametno odraditi, a meni se njihova priča i ideja svidjela. Potpisao sam ugovor na dvije i pol godine, trebao sam biti par mjeseci pomoćnik da se upoznam s klubom i dali su mi ozbiljan proračun za pojačanja kako bismo probali s vrha skinuti Qarabag, koji je stalno bio prvak.
Cijela poanta je bila da tih par mjeseci iskoristim kako bih upoznao ligu, provjerio neke igrače i napravio pripremu za iduću sezonu, kad sam trebao preuzeti ekipu. Bio je to pametno osmišljen projekt, a meni je to bio izazov da probamo biti prvaci i napravimo iskorak u Europi. Sve je bilo jako dobro isplanirano, ali naravno da se nešto moralo dogoditi (smijeh).
Klub, ali i cijela država upali su u financijsku krizu. Valuta im je devaluirala, pale su cijene nafte i svašta nešto. Da skratim priču, jednostavno to više nije bilo ono što mi je prezentirano, proračun je srezan drastično i nije bilo smisla da se upuštam u nešto što je realno bilo osuđeno na propast u tim okolnostima. Zahvalio sam im na suradnji i otišao. Klub se kasnije i ugasio i preimenovao. Bio je dobro zamišljen projekt, ali nije se dogodilo i tko zna zašto je to na kraju možda za mene bilo i dobro. Ne živim u prošlosti, živim za danas.
Nakon Azerbajdžana dolazite u Twente u ljeto 2015. i u tom klubu ostajete četiri godine. Bili ste asistent, ali ste sjedali na klupu više puta kao prijelazno rješenje, a na kraju ste dobili ekipu u ruke kad je bilo jasno da će klub ispasti iz lige. Ostali ste na klupi i sljedeću sezonu te ih vratili u elitno društvo. Što su Vam rekli da je Vaš zadatak u trenutku kad je bilo izvjesno da se ispada?
Zvučat će smiješno, ali su mi doslovno rekli da ja jedini u klubu imam kredibilitet da ispadnem (smijeh). Kad sam dolazio u Twente te 2015. godine, ja sam bio pred potpisom za Fortunu Sittard, gdje bih bio glavni trener. Međutim, neki ljudi iz Twentea su me znali. Njihova klupska situacija se naglo promijenila od toga da imaju šampionske ambicije do toga da su već tada bili u dubokim financijskim i svim ostalim problemima koji idu uz to.
Odlučio sam tada doći tamo iz jednostavnog razloga što je to veliki klub, četvrti u Nizozemskoj po brojnosti navijača sigurno. Velika tradicija. Privuklo me je i što je situacija bila baš tako loša da sam imao osjećaj da mogu puno pridonijeti, ali i puno toga naučiti. Ne uči se u komfornoj zoni, nego kad izađete duboko iz nje.
Nisam tip koji pati od svog ega pa da imam potrebu biti glavni gdje god dođem. Mene zanima samo ima li okolina, u kojoj radim ili u koju dolazim raditi, potencijal da se razvije i da bude uspješna, ali i potencijal da se igra gledljiv nogomet. Zašto se uopće dolazi na stadione? Da bi gledao nešto lijepo, nešto interesantno, nešto što ti kao gledatelj ne možeš ili ne znaš, nešto uzbudljivo. Ne dolazi se sigurno da bi se gledalo neku tvrdu igru ni neku divlju utakmicu. Iako, dogode se i takve utakmice, nogomet je to, ali možeš napraviti sve uvjete da se to ne dogodi. Ja želim uživati kao trener i biti uspješan istovremeno.
Twente je baš bio u dubokim problemima, došli su od faze da se bore za prvaka do toga da su predzadnji na tablici. Meni je to bio baš pravi izazov. U prvoj fazi smo uspjeli jer smo nadoknadili veliki zaostatak i završili na sredini tablice, što je bio velik uspjeh s obzirom na okolnosti. To je bila prva sezona kad smo imali nekoliko vrlo dobrih i talentiranih igrača, poput Hakima Ziyecha. Međutim, unatoč nekoliko dobrih igrača u ekipi, klub nije bio na pravim temeljima i srozao se to razine na kojoj je bio po mom dolasku.
Bilo je to vrlo turbulentno razdoblje. Mijenjali su stalno trenere, pa onda bi mene pitali da sjednem na klupu, pa opet nešto mijenjali… Pogubili su se u toj situaciji. U tom klubu sam najviše spoznao koliko je u nogometu bitna stabilnost, pogotovo uprave. Jer ako toga nema onda lutate iz vizije u viziju pa potpuno zalutate.
Ispali smo iz lige u mojoj trećoj sezoni tamo, a odmah na početku sam im rekao da ako se stvari nastave razvijati u klubu u smjeru kojem idu da je to početak ispadanja iz lige, ali nisu me ozbiljno shvatili. Puno se griješilo i bilo je puno stvari koje nisu mogle pružiti kvalitetan temelj da se uspije. Kad uđete loše u sezonu i to ne zbog nedostatka sportske sreće onda je to jako teško ispravljati u tijeku sezone. Kad potoneš toliko kao Twente tada, onda te samo slučajnost i neko čudo mogu spasiti.
Još jednom sam svima na zimskoj pauzi rekao da moramo nešto hitno probati mijenjati inače ćemo ispasti iz lige. Jako me razočaralo da ljudi u klubu nisu reagirali na vrijeme na određene stvari na koje sam upozoravao. Reagirali su nekako tek šest kola do kraja kad smo već duboko zagazili prema drugoj ligi. Pristao sam tada preuzeti ekipu ne zato što me uprava to pitala nego igrači. Bili smo svjesni da imamo jedan posto šanse da ostanemo, ali probali smo. Nisam htio to odmah prihvatiti jer sam bio potpuno svjestan da ćemo ispasti.
Doslovno smo morali dobiti sve utakmice do kraja i nadati se da će protivnici stalno gubiti. Uz to, svi naši protivnici u zadnjih par kola su se borili za nešto, pa nismo mogli računati da će možda igrati s nekim kombiniranim sastavom. Bilo je to beznadno, cijelu sezonu nismo dvije pobjede povezali i sad bi kao trebali poletjeti kad je najveći pritisak koji se može zamisliti. To je nemoguće, ne ide to tako.
Sam sebi govorim da nisam ispao s tom ekipom nego da nisam imao vremena spasiti ih. U tih šest utakmica smo imali prosjek bodova bolji nego sva tri moja prethodnika. Imali smo neki ritam od 1.1 bodova po utakmici što bi na razini sezone bilo sasvim dovoljno za ostanak u ligi. Jednostavno nismo imali vremena da spasimo stvar. Zanimljiva se situacija dogodila u zadnjem kolu. Mi smo već bili ispali i trebali smo igrati kod kuće zadnju utakmicu. Stadion je bio rasprodan, a 35.000 ljudi je plakalo cijelu utakmicu.
Tradicija je da nakon utakmice igrači obiđu krug po terenu i pozdrave navijače, a nakon te utakmice do mene je došao predsjednik kluba i molio me da se na mikrofon obratim publici. Obično se na kraju sezone netko iz uprave obrati publici, ali nitko nije imao kredibilitet da to napravi, jedino ja. Predsjednik me molio da se obratim i smirim publiku jer su vani već počeli neredi, skidali su dresove igračima, baš kaos u nastajanju. Ja sam to odradio, rekao sam publici istinu i obećao im da ćemo se vratiti u ligu još bolji i još jači. Iako u tom trenutku nisam imao pojma da ću biti trener i iduće sezone.
Kako je došlo do toga da ostanete glavni trener iako ste ispali iz lige? Jasno je da niste odgovorni jer ste vodili samo nekoliko utakmica, ali klubovi obično sve pozicije mijenjaju kad se tako nešto dogodi.
U Twenteu je u tom trenutku bio totalni kaos, a ja sam bio u dubokim pregovorima s dva druga kluba oko preuzimanja pozicije glavnog trenera. Kad kažem kaos, onda baš to mislim. Svi su otišli, sve se raspalo, a ostalo je možda deset igrača, i to oni koji nisu igrali puno. Totalni kolaps na svim poljima.
Tada mi se opet obratio predsjednik i rekao mi da je kraj sezone za njih indikacija da sam jedini čovjek za taj posao i da poznajem klub iznutra, što je njima bilo važno u tom trenutku. Rekao mi je da vjeruje da ih mogu vratiti u ligu, ali mi je odmah izložio ogroman problem. Ako se ne uspijemo vratiti u prvoj godini, u drugoj će nam proračun biti duplo manji i to bi onda bila nemoguća misija. Doslovno mi je rečeno da se moramo odmah vratiti ili će klub propasti.
Meni je to bio velik sportski izazov, ali nosio sam i velik teret da moram nekako spasiti taj klub. Međutim, ja nisam pristao ostati na klupi zbog uprave, nego su me slomili navijači. Poslali su mi pismo preko jedne osobe u klubu. U tom pismu su me molili da ostanem, da vodim ekipu, ali mi i objasnili zašto žele da baš ja nastavim dalje. To pismo je presudilo da se prihvatim tog izazova. Baš me jako dirnulo. Znam koliko ti ljude vole klub, koliko žive za njega i nisam mogao odbiti.
Uspjeli ste ih ekspresno vratiti, imali ste odličnu sezonu, u kojoj ste u jednom trenutku imali najveći niz pobjeda u Europi i sve je izgledalo dobro. Međutim, niste ostali u klubu sljedeću sezonu da ih vodite u prvoj ligi, nego su Vas smijenili na kraju sezone. Što se tu dogodilo?
A gledajte, čovjek može biti smijenjen ili željeno smijenjen (smijeh). Razlog za odlazak je bio jednostavan. Nisam se slagao s tehničkim direktorom niti sam vidio nekakvu perspektivu za daljnji projekt. Odlučio sam da odlazim iz kluba još tijekom zimskog prijelaznog roka, šest mjeseci prije kraja sezone. Bez obzira na rezultat, bilo mi je jasno da nismo na istim valnim duljinama, da su razlike među nama prevelike i da se ne trebamo više mučiti skupa.
Bez obzira na te stvari, dao sam maksimum da se klub vrati u prvu ligu i uspio sam. Bilo je lijepo oprostiti se od Twentea nakon četiri godine s jednim pravim uspjehom. Kasnije se dogodilo sve ono na što sam ih upozoravao i zbog čega nisam želi ostati. Da se nije dogodila korona, oni bi opet ispali. To ih je spasilo. Meni je to sve skupa bilo ogromno iskustvo, a na kraju sam nagrađen posebnom nagradom Rinus Michels za doprinos sportu. To je bila kruna moje karijere u tom trenutku.
Nakon tog uspjeha opet se vraćate na mjesto asistenta 2019. godine, ovaj put u AZ-u. Jesu li spomenute obiteljske okolnosti bile jedini razlog zbog kojeg niste preuzeli mjesto glavnog trenera u nekom klubu?
Bila je kombinacija razloga. Obiteljske okolnosti su se zapravo i dogodile kad sam već bio u AZ-u, a sam dolazak na mjesto asistenta je opet bio svjestan izbor. Dugo sam pričao s nekim drugim klubovima, ali prvo me zvao Arne Slot, koji je bio nekoliko godina tamo pomoćnik i sad je postao glavni trener. Mi se nismo tada poznavali, tj. pričali smo samo jednom nekih 10-15 minuta, naravno o nogometu i viziji igre, kao što to treneri stalno rade. Iskreno sam mislio da me čovjek zove radi mišljenja o nekom igraču ili tako nešto, ali on mi je ponudio da mu budem asistent.
Tad sam bio na odmoru u Mostaru, a moj agent je već toliko duboko bio u razgovorima s dva kluba da sam tu večer trebao odlučiti hoću li preuzeti klub A ili klub B kao glavni trener. Mene je jako iznenadilo da mi je Slot to ponudio. Rekao mi je da je razgovarao s dva glavna direktora u klubu i da su oni oduševljeni tom idejom jer su znali za moj rad. Naravno, rekao sam da moram razmisliti.
Sve se brzo odigralo, a ja sam doslovno sjedio na terasi s roditeljima i svi skupa smo se čudili toj ponudi. Nije prošlo ni pet minuta kad me zvao jedan od direktora kluba i rekao mi da će oni napraviti sve da me dovedu. Pitao me mogu li doći kod mene, a ja sam rekao da mogu, ali da sam u Mostaru na odmoru i da im je to malo daleko.
Međutim, oni su se sutradan pojavili i ostali cijeli vikend da mi prezentiraju viziju kluba i zašto bih trebao doći kod njih raditi. Naravno da me to osvojilo, to je bio sjajan signal da je taj klub dobar izbor. AZ je uvijek bio jako inovativan klub, i što se tiče omladinske škole i što se tiče skautinga. Oni s manjim proračunom moraju konkurirati velikoj trojci u Nizozemskoj, što je isto bio jedan lijep izazov za mene. Na sve što sam ih ja pitao taj vikend u Mostaru, oni su imali perfektan odgovor.
Ponudili su mi ulogu koja je bila puno šira od one koja je uobičajena za asistenta, koja je njima jako bitna. Klubovi između kojih sam birao nisu bile neke perfektne lokacije za mene, iako to zapravo i ne postoji, ali sam u AZ-u vidio puno veću mogućnost daljnjeg razvoja kao profesionalnog trenera. Izbor da opet budem asistent nije došao iz straha od samostalnog preuzimanja nekog kluba, nego iz znatiželje. Htio sam vidjeti što mogu dati takvom klubu u ulozi koju su mi namijenili.
Proveli ste tamo godinu i pol dana, a kad je Arne Slot otišao u Feyenoord, Vi ste otišli s njim. Znači da ste uspostavili odnos koji je nadilazio klub u kojem ste radili?
Puno toga se tu izdogađalo. Mi smo već u prvoj sezoni bili izrazito uspješni. Bili smo vodeći u prvenstvu, ali se sezona zbog korone odlukom saveza nije odigrala do kraja. Ukrali su nam titulu. Bili smo dobri i u Europa ligi te smo ušli među 32 najbolje ekipe, što je za AZ bio velik uspjeh. Sve je išlo kako samo zamislili. Još sam bio zadužen da radim dodatno s našim top talentima koji dolaze iz akademije. Sve je bilo perfektno, a barem 7-8 igrača s kojima sam radio individualno su bili dio ekipe juniora koja je pobijedila Hajduk u finalu Lige prvaka mladih. Uglavnom, bili smo svi zadovoljni. I ja s klubom, i oni sa mnom.
Iduće sezone, još u prvom dijelu, u jednom trenutku mene je žestoko pogodila korona i ležao sam doma bolestan. Baš mi je bilo loše, bio sam na rubu odlaska u bolnicu, što sam odbijao. Bilo je to nekoliko dana nakon što smo odigrali remi s Napolijem u Europa ligi. Uglavnom, jedan dan dok sam tako bolovao odvukao sam se nekako do WC-a i kad sam se vratio, vidio sam propušten poziv od Arnea. Zvao sam ga nazad, ali se nije se javljao. I onda sam opet morao na WC, a kad je korona, onda taj odlazak poprilično traje (smijeh). Doslovno sam četveronoške išao i kad sam se opet vratio, vidim dva nova propuštena poziva. Zvali me glavni i tehnički direktor kluba. Bio sam čak iznerviran što me zovu bezveze kad znaju da sam bolestan.
Uglavnom, stupio sam u kontakt s jednim od njih i čovjek mi kaže da su Slotu dali otkaz. Ostao sam šokiran jer bili smo uspješni i nisam vidio nikakav razlog za to. Čovjek mi tad kaže da su mu dali otkaz jer je Arne pričao s Feyenoordom oko toga da potencijalno preuzme klub. Meni je to bio smiješan razlog za otkaz, ali oni imaju neku svoju filozofiju. Njemu je doslovno istjecao ugovor, imao je pravo pričati s kim hoće, a oni su kalkulirali i nisu mu ponudili novi. Slot je njih zapravo obavijestio o tome da ide u Feyenoord na kraju sezone, a oni su mu odmah dali otkaz jer su mislili da se trener ne može fokusirati na svoj klub ako odlazi na kraju sezone. Glupost. U biti su bili samo uvrijeđeni jer je izabrao nekog drugog.
Klub je tu upao u kaos, ja bolestan, ovaj otpušten, uprava ljuta. Katastrofa. Oni su meni nešto objašnjavali da su mu morali dati otkaz, a nisu imali pojma što da sad rade. Ja sam bio bolestan i oni su klupu ponudili drugom treneru koji je trebao ostati do zime pa ćemo kao onda razgovarati. Međutim, u meni se tu nešto već slomilo bilo. Mislio sam da to sve skupa nije bila dobra odluka i nije mi se sviđao taj smjer.
Nekako smo još malo skupa izgurali do određenog trenutka par mjeseci kasnije, kad sam im rekao da to sve skupa nema smisla jer u tom trenutku i moj ugovor istječe te imam puno ponuda. U krajnjoj liniji, već sam i ja razmišljao da odem u Feyenoord jer su mi dali ponudu, a iskustvo me naučilo da ako im to kažem, da će mi ionako odmah dati otkaz. Da budem iskren, skoro da sam htio da se to dogodi (smijeh).
Mene zbog bolesti nije bilo mjesec dana i u tom razdoblju se sve promijenilo. Doslovno je i moja uloga postala skroz drugačija i to nije bilo ono zbog čega sam došao u klub. Druga važna stvar je bila što sam morao donijeti odluku o ponudama koje sam imao, uključujući i onu od AZ-a, koji mi je nudio produljenje na još pet godina.
Sve ostale ponude su bile za glavnog trenera, osim one iz Feyenoorda, gdje je Arne napravio sve da dođem s njim i to im je na neki način postavio kao uvjet. To je veliki klub i osjetio sam u razgovoru s ljudima iz kluba da je to dobra priča i prihvatio sam ponudu da odem opet raditi sa Slotom. Na kraju sam lijepo otišao iz AZ-a. Sporazumno smo raskinuli ugovor, izljubili se i izgrlili, oni su razumjeli moju odluku, a i ja sam razumio njih. I danas smo u dobrim odnosima, ali okolnosti su tada bile takve da sam odlučio otići u Feyenoord.
Epizoda u Feyenoordu bila je iznimno uspješna. Proveli ste tamo preko dvije godine prije nego što ste u listopadu prošle godine preuzeli Šahtar, a u tom razdoblju osvojili ste prvenstvo i kup. Prije nego što ste otišli, prošlog ljeta je u klub došao Luka Ivanušec. Koliko ste imali utjecaja na njegovo dovođenje i što mislite općenito o njegovoj situaciji u Feyenoordu?
Imao sam takvu poziciju u klubu da sam i oko tih stvari savjetovao ljude. Bio sam aktivno uključen u skauting, a više ljudi je odlučivalo uz moj dobar utjecaj na krajnju odluku. Feyenoord je klub koji mora kreativno razmišljati, ne može od svake prodaje odmah sve investirati natrag u momčad, nego mora živjeti od toga.
Mi smo bili tražili krilo koje je polivalentno, tj. igrača koji može odigrati krilo i koji može igrati između linija poput desetke. Morao je biti kreativan u zadnjoj fazi napada, što nam je nedostajalo jer nije lako igrati protiv ekipa koje se povuku i brane s dva parkirana autobusa ispred gola. Ja sam u Luki vidio sve to što nam treba. Pratio sam ga dugo, ali i cijeli SHNL nekih četiri-pet godina tražeći igrače.
U Luki sam vidio kvalitete koje nama trebaju, jako sam zagrizao za njega pa smo slali skaute da ga gledaju uživo i stupili u kontakt s Dinamom. Po meni je nama bio neophodan, a povjerenje je na početku odmah opravdao. Onda je, nažalost, pred kraj utakmice Lige prvaka ozlijedio zglob. To ga je malo bacilo unazad nakon odličnog starta. Kad se vratio na teren, ja sam već bio na odlasku. On je igrač koji se ne ozljeđuje često pa mu je jedna ovakva ozljeda na samom početku u novom klubu bila mentalni udarac. Trebalo mu je vremena da se oporavi i fizički i mentalno.
On je veliki profesionalac željan rada i strahovito je puno radio da se vrati što prije i što bolji. No Feyenoord je veliki klub i konkurencija je strašna. Dok njega nije bilo, drugi su se nametnuli i prirodno je da mu treba vremena da dođe opet na svoje. Znam da mu je bilo teško dok nije opet počeo igrati na način zbog kojeg je doveden, a to je kreativnost u zadnjoj fazi, golovi, šutevi, asistencije itd. Vidim da se sad vratio na pravi nivo i nemam sumnje da će biti odličan za klub.
Ima tu jedna zamka koja se ne tiče samo njega. Igrači kad dolaze iz SHNL-a van u neki jači klub odjednom shvate da na njihovoj poziciji uvijek postoji konkurencija te da općenito nisu više toliko važni i dominantni kao što su bili u npr. Dinamu. Igrač mora proći kroz proces prilagodbe da mu to legne, a općenito se mora naviknuti na bržu i dinamičniju igru te na veće zahtjeve u samoj igri. Dosta toga je drugačije u SHNL-u. Na kraju mislim da je Ivanušec opravdao očekivanja i bit će samo još bolji.
Dugo ste bili strpljivi i čekali pravu situaciju i pravi projekt u kojem biste mogli preuzeti neku momčad. Odbijali ste ponude iz različitih država, kako ste se onda odlučili prihvatiti posao u Šahtaru pod ovakvim okolnostima? Radi se o iznimno velikom, europski relevantnom klubu, ali kako to da Vas nije odbilo to što je u Ukrajini rat?
Istina je da sam imao brojne mogućnosti da preuzmem klubove još otkad sam radio u Twenteu. I kad sam odlazio od tamo, svjesno sam odabrao biti pomoćnik u AZ-u umjesto da negdje budem glavni trener. Tamo su mi dali puno više ovlasti nego što je to uobičajeno za ulogu asistenta i bio sam vrlo zadovoljan s tim, ali odluka da ne preuzmem neku momčad potencijalno daleko od kuće je prvenstveno i svjesno donesena zbog privatnih obiteljskih okolnosti.
Tek kad su se te okolnosti popravile, počeo sam ozbiljno razmatrati ponude, ali ništa me nije posebno privuklo. Posao koji sam radio bio je izazovan i osjećao sam da se razvijam kao trener pa sam pažljivo vagao kad ću napraviti taj korak da preuzmem neku momčad. Da sam htio, mogao sam dosad imati deset klubova iza sebe.
Sve ponude u karijeri prihvatio sam jer mi je to intuicija rekla, naravno, uz dobre okolnosti. Takav sam čovjek, slušam taj unutarnji osjećaj. Naravno da nije idealno što su u Šahtaru ratne okolnosti, ali jednostavno me nije spriječilo. Odluku o ponudi donesem tako da prvo sam sa sobom riješim želim li ja to i dozvoljavaju li mi moje okolnosti da ponudu prihvatim. Drugo što gledam je kakvi ljudi rade u klubu i postoji li perspektiva razvoja i napredovanja ekipe te jesmo li na istim valnim duljinama što se tiče nogometne vizije. Je li to klub koji skače s jednog trenera na drugog, a sve su različiti tipovi trenera? To bi značilo da klub nema viziju.
Sve te faktore uzmem u obzir, racionalno ih razradim i na kraju presudi moj osjećaj. Tako sam uvijek donosio odluke u karijeri. Ja nisam tip koji planira i koji čeka. Mislim da sam racionalan, ali sam jako intuitivan i to me nosi. Živim iz dana u dan bez velikih planova i jedini cilj je sljedeći dan biti bolja verzija sebe, svaki dan.
Zašto baš Ukrajina? Na prvom mjestu je način na koji me, prije svih, Darijo Srna kontaktirao i objasnio mi zbog čega me žele. Naveo me na to da dobro razmislim, a nakon toga se sve jako brzo odigralo. U dan-dva sam prelomio da je to dobra odluka bez obzira na ratne okolnosti. Znao sam kakve su okolnosti, da je to velika avantura i prije svega velik izazov.
Isto tako sam znao da Šahtar ima mladu i perspektivnu ekipu koja, eto, igra u teškim uvjetima i koju čeka težak raspored. Sve su to bili dobri izazovi i to mi je bilo uzbudljivo. Nitko nije očekivao da ću ići u Ukrajinu niti mi je to itko savjetovao jer mi je u Feyenoordu bilo strahovito dobro i nije bilo posebnog razloga da napustim klub. No proradila je ta zrela ambicija, obiteljske okolnosti su bile dobre i to je to. Tu sam sada šest mjeseci i ne žalim ni sekunde što sam došao.
Koji su ciljevi postavljeni pred Vas prilikom dolaska? Šahtar je u posljednjih 20 i više godina postao europski klub s maksimalnim ambicijama kod kuće i u europskim natjecanjima, ali u ratnim okolnostima to je jako teško očekivati. Koliko se filozofija kluba promijenila zbog svih okolnosti?
Vrlo je teško voditi klub pod ovim okolnostima, ali uzevši sve u obzir, Šahtar funkcionira jako dobro. Klub funkcionira kao velika obitelj. Kad sam dolazio, pitao sam ih "a zbog čega ja?" jer to mi je važno u preuzimanju bilo kojeg posla. Ako mi na to daju u mojoj glavi kvalitetan odgovor, onda znam da su se pripremili, da su me skautirali i da znaju koju vrstu nogometa želim igrati te iza kojih nogometnih principa stojim. Poanta svega je da su mi rekli da žele da klub igra atraktivan napadački nogomet te da se mladi igrači razvijaju, to su ciljevi.
Gdje se trenutno nalazite? Koliko je komplicirano uopće doći na utakmice prvenstva?
Trenutno sam u Kijevu, bila je baš burna noć. Domaće utakmice igramo u Lavovu, gdje je relativno mirno, europske smo igrali u Hamburgu kao domaćini, ali za gostujuće u prvenstvu većinom putujemo u Kijev i oko Kijeva. Treba nam 6-7 sati autobusom iz Lavova do Kijeva tako da uvijek dolazimo dan prije utakmice inače bi to na dan utakmice bilo previše.
U Lavovu, prema dostupnim podacima, dolazi 400-500 ljudi na utakmice. Jesu li utakmice u Kijevu zatvorene za gledatelje?
Do prije malo manje od dva mjeseca sve su se utakmice na svim stadionima igrale bez gledatelja, zapravo cijeli prvi dio prvenstva, a onda su dozvolili da može prisustvovati jedan vrlo ograničen broj ljudi. I to je neki napredak.
Kakva je trenutna razina talenta u Šahtaru kad stranci baš ne dolaze? Ističe se 21-godišnji Georgiy Sudakov, o kojem su se engleski mediji raspisali i, naravno, uspoređuju ga s Mihajlom Mudrikom.
Imamo jako puno potencijala. Naglašavam da se radi o razvojnom potencijalu, mora se puno raditi. Što se tiče Sudakova, njegov potencijal je fantastičan i on je sjajan karakter. Igrač koji je jako željan znanja i razvoja, koji sve upija kao spužva. Na svakom treningu daje maksimum, što je jako bitno.
Puno smo razgovarali o sljedećim koracima za njega, ne što se tiče kluba i kamo će otići, nego o stvarima na kojima treba raditi da bi dosegnuo plafon za koji mislim da može dosegnuti. Najbitniji preduvjet za svakog mladog igrača da bi mogao napraviti iskorak na višu razinu je upravo želja da se uči ili da igrač shvaća da ima još jako puno za učiti. Imamo dosta takvih igrača u Šahtaru i mogu samo biti sretan.
Je li Šahtar u ovim okolnostima promijenio način na koji traži igrače? Prije su jako puno kupovali na južnoameričkom tržištu.
Naravno da se sve promijenilo. Ako pogledate naš sastav u europskim utakmicama koje smo igrali, lako je primijetiti da imamo devet Ukrajinaca u početnom sastavu. S tim sam sve odgovorio. To je sasvim logično u ovoj situaciji. Klub je još uvijek u stanju da dovede igrače, ali mlađe igrače koje onda ja trebam razvijati sa svojim stožerom. Treba vremena da ih dovedemo na nivo da za nas rade razliku.
Naravno da je razlika hoćete li kupovati igrača od 5-10 milijuna eura ili nekoga za 40 milijuna, što klub sad ne može. Klub je sada okrenut mlađem tržištu i traži igrače koji imaju razvojnu perspektivu. Kao klub možemo biti ponosni, a i cijela Ukrajina može biti ponosna na nas kako smo odigrali u Ligi prvaka i kasnije Europa ligi. Postignut je po meni maksimum, a pobijedili smo Barcelonu, što se ne događa baš svaki dan, a to smo ostvarili većinom s Ukrajincima.
Predsjednik kluba Rinat Ahmetov možda je najvažnija osoba u nogometu na istoku Europe u zadnjih 30 godina. Koliko je on prisutan u klubu kada govorimo o nekim dnevnim događanjima i kakav je dojam ostavio na Vas?
Nije toliko prisutan u tim dnevnim operacijama, ali to je nevjerojatna ličnost. Skraćeno, on je Šahtar. Imao sam čast da ga upoznam i moram reći da sam bio impresioniran njegovom ličnošću i nogometnim znanjem. Prati sve utakmice, ma prati sve živo. Ne miješa se u sportski sektor, nego daje samo apsolutnu podršku i zaleđe. Svi u klubu imaju autonomiju rada. Naravno da je on glavni, ali zna prepustiti stvari drugima i imati povjerenje.
Mi smo kliknuli na prvu. Osjećam potporu od njega, što mi je jako bitno. Primio me kod sebe u kući, što su mi rekli u klubu da nije baš uobičajeno, pa sam eto imao i tu čast da budem jedan od rijetkih trenera koje je tako primio. Godinama je gradio ovaj klub i strašno pridonosi. Ja nisam tip kojeg je lako impresionirati, a nisam ni netko tko bi ovo govorio iz kurtoazije. Jednostavno je fantastičan karakter i sretni smo da ga imamo.
Ako je Ahmetov Šahtar, onda je Darijo Srna prvi do njega. Bio je legendarni kapetan kluba, a danas je sportski direktor. Je li on bio važan razlog za Vaš dolazak u klub? Jeste li se znali prije? S Vama sad radi i Mario Stanić, koji je dio Vašeg stožera. Kako je do toga došlo?
Dobro ste to rekli. Ako je predsjednik Šahtar, onda je to i Darijo. On je bio glavni pokretač mog dolaska i za mene jedini razlog da uđem uopće u proces razgovora o preuzimanju klupe. On je taj koji me doveo. Da njega nije bilo, ne znam baš da bih se odlučio na taj korak. Znali smo se nešto od prije, igrali smo jedni protiv drugih u Europa ligi. Nismo se znali kao što se danas znamo, naravno, ali dovoljno da uđemo u razgovore.
Iznenadio me bio pozivom, no brzo smo našli zajednički jezik. On je sjajan čovjek, odličan karakter i ima dobar pogled na nogomet. U suštini je naša vizija slična i tako je posložen i klub tako da je to bila ljubav na prvi pogled ili razgovor (smijeh). Klub funkcionira odlično, a sve je to njegova zasluga. Jasno je da je predsjednik glavni, ali Darijo je alfa i omega sportskog sektora kluba. Jako dobro surađujemo, puno mi je pomogao i baš sam sretan da zajedno radimo i da će to dugo potrajati. Sve samo u superlativima mogu pričati.
Što se tiče Marija Stanića, mi se poznajemo od 14. godine. Odrasli smo zajedno kroz mlade reprezentacije. Naš kontakt se kroz vrijeme izgubio, pogotovo kad je bio rat, pa smo se kasnije ponovno sreli preko nekih zajedničkih prijatelja. I kad nekoga ponovno sretnete nakon dugo godina, a govorimo o 25 ili 30 godina, i na tom sastanku imate osjećaj kao kad ste bili djeca i kao da nikakvo vrijeme nije prošlo, onda govorimo o podudaranju karaktera. Imamo mnogo sličnosti i sličnih pogleda na određene stvari. Stvarno je nevjerojatno da smo mi samo nastavili razgovarati na način kao prije 30 godina.
Nakon toga smo bili stalno u kontaktu dok je on radio u Hajduku, pa kasnije na televiziji i tako. On ima određene specifične kompetencije. Kad sam slagao svoj stožer u Šahtaru, htio sam imati različitost oko sebe koja se zasniva na karakteru, znanju i iskustvu. U njemu sam vidio nešto što ne nalazite često u nogometu, a to je određena socijalna i emotivna inteligencija te pogled na određene stvari koji mu daje iskustvo velikog igrača.
On je takav karakter da je stalna potpora treneru i stožeru, a ja sam baš sretan što je došao i ispunio je očekivanja u svakom pogledu te sve funkcionira jako dobro. Ima znanje, a imao je hrabrost da odmah sa mnom dođe u Šahtar i zato sam mu zahvalan.
Je li napadački nogomet Vaša općenita trenerska filozofija? Jeste li trener koji svoju ideju gura po svaku cijenu ili ste spremni na kompromise ovisno o kadru kojim raspolažete?
Trener ne smije biti rob vlastitih principa i nogometne filozofije. Svoju nogometnu viziju ja uvijek nazivam dinamičnom jer ona nije ista danas kao što je bila jučer. Ona se konstantno mijenja i razvija. Trener mora imati jasnu viziju igre, ali ta vizija mora biti opširna i fleksibilna.
Dakle, vizija može biti da želiš napadati, ali u toj viziji moraš imati shvaćanje da se napadati može na različite načine i kroz različite formacije. Ja sam ljubitelj nogometa i želim vidjeti nešto na terenu, želim da se igra atraktivno, ali istovremeno želim pobijediti. Tu se onda traži pravi balans i to je čar trenerskog posla.
Rezultat je kralj svega, a ja pokušavam do njega doći na jedan način koji smatram ispravnim. Prilagođavam se svojim igračima, ali ne u smislu da odustanem od svojih principa igre, nego uzimam u obzir kulturološke i sve ostale razlike, njihove specifične kvalitete i pokušam ih najbolje uklopiti unutar svojih principa. Dakle, uvijek imam viziju i principe koji me vode, ali sam fleksibilan ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo i kadru kojim raspolažem. Moraš pronaći put da pobijediš utakmicu, to je cijela poanta ovog posla.
Vi ste odrasli u našem regionalnom nogometnom okruženju, ali ste se kao igrač i trener razvili pod nizozemskim utjecajem. Možete li usporediti nogometna razmišljanja s ta dva područja i mislite li da mi pristupamo nogometu previše ziheraški, odnosno da ne riskiramo u taktičkom smislu?
Ponekad da. Svojim igračima uvijek govorim nešto što može zvučati banalno, ali nije ni blizu. Treba imati hrabrosti da se utakmica pobijedi. A često se prije svega gleda da se utakmica ne izgubi. To su dvije vrlo različite filozofije. Igrate li utakmicu da je ne izgubite ili igrate da biste pobijedili?
Ljudi s našeg područja su fizički talentirani, ali danas u svim dijelovima svijeta ima talenta. Razlika nastaje u mentalnom dijelu, tehničko-taktičkom dijelu i procesnom dijelu, tj. načinu rada. Jednostavno moraš imati muda da dobiješ utakmicu. Strah je loš motivator i kreira statični nerazvojni način razmišljanja. Ništa ne garantira rezultat, ali progresivni način razmišljanja o nogometnoj igri povećava šansu za dobar rezultat.
Rekli ste da ste aktivno pratili SHNL pa me zanima kakvo je Vaše mišljenje o razini nogometa koji se igra u Hrvatskoj i koliki je to skok za igrače kad odu negdje van.
Svaka liga ima svoju posebnu energiju i zahtjevnost, pa tako i SHNL. To je baš jako zahtjevna liga koja ima jednu specifičnu tvrdoću. Nije nimalo lako igrati. Primijetio sam da Lokomotiva daje više prilike mladim igračima te ih brže i bolje razvija. To su stvari koje su me najviše zanimale, odnosno koji klubovi najbolje rade s mladima. Jer SHNL je zahtjevna, ali razvojna liga. U krajnjoj liniji klubovi žive od prodaje igrača. Ulaganje u mlade igrače je dobra stvar za hrvatski nogomet u cijelosti, ne samo za ligu.
U ligi ima dosta ekipa koje su iskusne i koje ne gube tako lako utakmice, ali isto tako lako ne pobjeđuju. Igra se često da se ne izgubi umjesto da se igra na to da se pobijedi. To nije moja vizija nogometa, ali svatko bira za sebe. Logično je da ima i takvih ekipa u ligi, to postoji svugdje. No ako postoji previše takvih ekipa, onda je cijela liga jako tvrda, što smanjuje faktor zabave i zadovoljstva za gledatelje.
Smatram da velik broj igrača u SHNL-u ima fizičke predispozicije i potencijal da napravi iskorak prema inozemstvu. Nekad je čak lakše za talentiranog igrača da prije ode tamo gdje ne postoji pritisak poznate sredine i okruženja. Često sam komentirao da bi dosta igrača iz SHNL-a u drugačijoj ligi bilo barem 20 posto bolje. Jako puno potencijala i kvalitete ima u ligi, ona je zahtjevna i interesantna, a jedino je pitanje je li baš uvijek gledljiva. Međutim, iako je nogomet u ligi često tvrd i negledljiv, jako je uzbudljiv. Da još samo malo klubovi puste kočnice i igraju više napadački, liga bi došla na još jednu razinu iznad.
Što mislite o šansama Hrvatske na predstojećem Euru u Njemačkoj? Kakvu Hrvatsku očekujete?
Hrvatska je već pokazala da je to fantastična turnirska ekipa. Ništa nije slučajno, a sigurno nisu ni medalje sa Svjetskih prvenstava. Hrvatska zna igrati takve utakmice. Reprezentacija je blagoslovljena da ima nekoliko vrhunskih igrača koji je nose, ali prije svega ima zajedništvo koje se osjeti i od nas koji nismo unutra. Uvijek postoji neki pozitivan naboj, a kad je najviše potrebno, tada igrači najviše i daju. To je vrlina top ekipa i top kulture. Teško je predviđati kako će netko proći na nekom natjecanju. Neke šanse po postocima su besmislene. To je nogomet, svašta se može dogoditi. No Hrvatska radi sve dobro da bi imala veću šansu, a vidjet ćemo što će se dogoditi na kraju.
Koliko sam shvatio, nekim igračima će ovo biti zadnji veliki turnir i doći će do promjene generacije. Po meni to može biti i jako dobro jer bi se mogla pronaći ekstra snaga i motivacija da se napravi jedan vrhunski rezultat na Euru. Očekujem da će proći grupnu fazu, a onda slijedi dio gdje je Hrvatska pokazala da je među najjačim ekipama na svijetu. Znaju kvalitetno igrati utakmice na ispadanje. Nije to slučajno da na zadnjih par velikih natjecanja Hrvatska stalno prolazi u tim utakmicama. Kombinacija iskustva, mentaliteta i kvalitete može Hrvatskoj donijeti odličan rezultat u Njemačkoj. Volio bih da ova generacija koja je donijela toliko lijepoga stavi neku konačnu krunu na svoj rad.
Nije normalno da tako mala zemlja radi takve uspjehe. Malo smo se razmazili svi skupa. Moramo biti svjesni da su to velike, ma zapravo nevjerojatne stvari koje su napravljene. Treba uvijek težiti boljem, logično je da želiš nešto osvojiti, ali moramo biti realni i svjesni da ovo nisu normalni uspjesi. Bit će u budućnosti uspona i padova, ali mislim da će uvijek biti dovoljno talenta da se dosegne određeni nivo.
Koliko ste bili blizu tome da preuzmete neki hrvatski klub u posljednjim godinama? Je li istina da Vas je Hajduk kontaktirao prije nešto više od godinu dana kad je u klub na kraju došao Ivan Leko?
Istina je da je bilo razgovora s Hajdukom, ali nije se realiziralo na kraju. Razmišljao sam dosta o tome da dođem raditi u Hrvatsku, a čim sam razmišljao, znači da je bilo blizu (smijeh). Komentirao sam već par puta obiteljske okolnosti zbog kojih se možda nije ništa realiziralo u tom smjeru. Nisam čovjek koji unaprijed otpisuje neke lige ili nivoe. Mora me priča kluba pogoditi, moram vidjeti perspektivu ekipe i onda se sve može gdje god to bilo. Nikad se ne zna u budućnosti, ali u ovom trenutku sam jako sretan u Šahtaru.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati