PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete čitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

''GODINE prolaze, ali Bosut i dalje ne žuri. Polako će on. A moja sjećanja na Vinkovce ne blijede. Ipak je tu jedan period mog života bio. Lijep. Uspješan. I nakon toliko godina znam 11 u sekundi. Matko, Rade, Župara, Lujo, Ruga, Mazi, Jura, Šlajfo, Brane, Bartol i Kres. Plus mlade snage Pulja, Kole, Šima, Prgi... Top ekipa, top karakter. Danas je, nažalost, Ciba nisko pala, ali sjećanja vrijede tak kad s tobom osijede. To je to.''

Ovom dirljivom posvetom prije točno dvije godine legenda HNL-a i jedan od najomiljenijih ljudi hrvatskog nogometa Samir Toplak prisjetio se svog boravka u Vinkovcima kad je prije točno 10 godina vodio Cibaliju.

Kultni klub danas je na marginama; zaboravljen, upropašten, uništen. Izdan. I to od onih koji su ga trebali čuvati - lokalnih vlasti, vinkovačkih političkih moćnika, čak i legendi kluba te bivših igrača. Naravno, ne generaliziramo, ne spadaju svi u isti koš, ali bolna je činjenica da su gotovo svi digli ruke od Cibalije, osim Ultrasa.

Oni i dalje naivno, ali prkosno i tvrdoglavo napadaju vjetrenjače i zaista vjeruju da njihova Vinkulja jednom može biti i prvak.

Cibalia danas tavori na dnu Druge HNL s prilično dobrim izgledima da ispadne u treću ligu. Ondje gdje je već jednom i bila kad je prije četiri godine administrativnim putem iz prve izbačena u treću ligu.

Klub je, tužne li simbolike, baš na pragu 100. rođendana (osnovan je 1919.) bio na korak od stečaja i gašenja. Ostao je bez igrača, otišao je i trener Rupnik, ali navijači su ostali. Nisu dali da se klub i formalno ugasi.

Cibalia se tada ekspresno popela u viši rang, ali ostavljenoj i zapuštenoj to joj je bio maksimum. Dani ponosa i slave odavno su prošli, ostala je samo tužna slavonska realnost o klubu koji je nekoć bio netko i nešto.

Po čemu je tragedija Cibalije ipak drukčija od sličnih priča nekih drugih uništenih hrvatskih klubova

Tragedija Cibalije na prvi se pogled ne čini toliko drukčijom od sudbine nekih drugih hrvatskih klubova, koji su u proteklih 30 godina s više ili manje uspjeha nakratko prodefilirali hrvatskim nogometnim travnjacima, a potom su, uništeni dugovima i političkim spletkama, nestali kao da ih nikad nije ni bilo.

Ipak, postoji značajna razlika između Cibalije i svih ostalih klubova koje je zadesila slična sudbina. Cibalia ima tradiciju, Cibalia ima povijest. Cibalia u hrvatski nogomet nije ušla političkim dekretima (kao pola lige 1992.) ni pokradenim novcem lokalnih šerifa. Ona je uvijek bila tu, a uz nju su uvijek bili i njeni vjerni Ultrasi.

Za one mlađe koji to možda ne znaju, Dinamo Vinkovci (kako se Cibalia zvala za vrijeme bivše države) u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bio je stabilan i dobar prvoligaš, koji je itekako znao zagorčati život i onim najjačima iz Velike četvorke. Dvojica igrača Dinama su noseći dres vinkovačkog ponosa bili najbolji strijelci ondašnje lige.

Sulejman i Čop bili su svjetska čuda

Sulejman Halilović to je uspio 1983., a Davor Čop tri godine poslije. Trebamo li spominjati u kakvoj konkurenciji su to postigli? Halilović je tada bio i europski fenomen jer je upao u reprezentaciju Jugoslavije kao igrač druge lige, a 1984. nastupio je i na Euru u Francuskoj. Ponavljamo, kao igrač Dinama iz Vinkovaca.

Cibaliju ili Dinamo, kako vam drago, vodila su tri buduća hrvatska izbornika (Dražan Jerković, Otto Barić i Igor Štimac, koji je s Nikolom Jerkanom i Zlatkom Dalićem 1986. poslan iz Hajduka na posudbu u Vinkovce), klub je u samostalnoj Hrvatskoj tri puta nastupio u Europi, igrao je finale Kupa, a u svojim vitrinama ima i nekoliko drugoligaških naslova, na što su u Vinkovcima također ponosni. Naposljetku, ta je Cibalia srušila u Europi i klub jednog četničkog ratnog zločinca.

Pet godina je klub iz malih Vinkovaca igrao jednu od najjačih europskih liga, a onda se odigralo zadnje kolo sezone 1986./87. U jednom od najsramotnijih događaja u povijesti nogometa na ovim prostorima, 12 od 18 klubova uhvaćeno je u namještanju rezultata. Jedan od šest klubova koji nisu varali bio je Dinamo iz Vinkovaca.

Pošten uvijek najebe 

Zbog nečasnih radnji varalicama je najprije šest bodova oduzeto, a potom kad je prvenstvo već bilo završeno - i vraćeno. S tih šest bodova umjesto Vardara prvak je bio Partizan, a umjesto Sarajeva u drugu ligu je ispao vinkovački Dinamo.

Ni u blago rečeno kontroverznom finalu Kupa 1999. godine između Cibalije i Osijeka nebeskoplavi nisu imali pošten tretman. Svjedoci kažu da se tijekom tog finala u režiji Rene Sinovčića sjedeći u loži maksimirskog stadiona čudnim događajima na travnjaku čudio i sam Franjo Tuđman. ''Znaju li ovi suci da ja gledam utakmicu'', rekao je bivši predsjednik nekom od svojih suradnika.

Tko zna, možda baš zato što nikad nije bio miljenik elita i što je na svojoj koži itekako znao osjetiti što znači biti malen, pošten, ali i prkosan, klub iz Vinkovaca je i danas, kad je do grla zakopan u mulju poluamaterizma, drag svim neutralnim ljubiteljima nogometa u Hrvatskoj.

''Kao najmlađi, bio sam član te zlatne generacije vinkovačkog nogometa kad smo izborili nastup u ondašnjoj prvoj jugoslavenskoj ligi, koja je tada bila četvrta po snazi u Europi. Ne možete ni zamisliti kakva je tada euforija vladala u Vinkovcima.

Tada je izgrađen i stadion koji je svako kolo bio krcat. Grad je tada zaista živio za klub, a od tih dana traje nevjerojatna privrženost Ultrasa i Cibalije'', rekao nam je Srećko Lušić, čovjek koji je svaki put bio u prvom planu kad je klub iz Vinkovaca ispisivao najslavnije stranice svoje povijesti.

Kao igrač bio je dio generacije koja se 1982. plasirala u elitni razred jugoslavenskog nogometa, a kao trener sjedio je na klupi u finalu Kupa 1999. i vodio Cibaliju do pobjeda u Europi, među ostalima, i protiv Arkanovog Obilića u Intertoto kupu te sezone.

''Činjenica da su Sulejman Halilović i Davor Čop kao igrači Cibalije bili najbolji strijelci ondašnje prve lige ravna je svjetskom čudu. A tek to što je Čop iz Vinkovaca 1987. prodan u Italiju koja je tada bila nogometni NBA? Nevjerojatne stvari su to bile. Cibalia je imala strašan status, nažalost, sve je to nestalo. Klub su uništili oni koji su upravljali njime. Tko? Pa to je valjda svima jasno.

Grad je većinski vlasnik, Grad je postavljao predsjednike, direktore i sve ostale ljude na rukovodećim pozicijama, a oni su ga doveli do situacije da se danas grčevito bori za ostanak u drugoj ligi. Cibalia ovo nije zaslužila'', rekao nam je Lušić pa se prisjetio epskog dvoboja protiv srpskog Obilića u lipnju 2000., čiji je gazda Željko Ražnatović Arkan pola godine ranije bio ubijen u Beogradu.

Kako je Cibalia razbila Arkanovu igračku

''Takav naboj, ja vam to ne mogu opisati. Cijeli je grad živio za tu utakmicu. Mogli smo izgubiti svaku drugu utakmicu, ali ovu nismo. A utakmice koje ne smiješ izgubiti je najteže i igrati. Obilić je bio dobra ekipa, ali taj dan nisu imali šanse. Čak bih rekao da su se i prepali atmosfere na stadionu. Pobijedili smo 3:1 i otišli smo na uzvrat.

Sjećam se da su rumunjski suci od prve do posljednje minute navlačili za njih, dva su mi igrača zaradila potres mozga, ali prošli smo nekako, na mišiće. Nije nam bilo svejedno. U jednom trenutku, kad su shvatili da neće proći, navijači Obilića pokušali su probiti ogradu i ući u teren. Već smo se bili pripremili na bijeg, ali, srećom, zaštitari su smirili situaciju.

Moram biti iskren i priznati da su trener Obilića Krmpotić i sportski direktor Šekularac bili izrazito korektni, ali problem su bili navijači. Posebno je nelagodno bilo kad smo došli na stadion i shvatili da nema policije, nego da bi nas trebali čuvati samo zaštitari. Srećom, sve je dobro prošlo'', rekao nam je Lušić.

Cibalia je četiri godine poslije drugi put ispala u Drugu HNL (prvi puta 1997.), ali u tom trenutku taj neuspjeh nije tretiran kao nešto poražavajuće ni posebno problematično. Jednostavno, dogodila se kriza rezultata, momčad nije bila najbolja i klub je sportski priznao poraz, ali već se iduće godine kao prvak Druge lige vratio u elitu.

Najbolji rezultat u povijesti, a onda krah

Pet je godina klub više-manje solidno gurao, da bi u sezoni 2009./10. pod vodstvom Stanka Mršića napravio najbolji ligaški rezultat u svojoj povijesti. Dinamo je bio prvak sa 62 boda, Hajduk je bio drugi s 58, a samo bod manje imala je Cibalia.

Taj rezultat nije bio anomalija ni slučajnost jer Vinkulja je iduće sezone osvojila sjajno četvrto mjesto, a godinu potom sa Samirom Toplakom na klupi odlično peto. No već je tada bilo jasno da bajka ne može trajati još dugo. Toplak je otišao, momčad se raspala i vratila se u drugu ligu, u kojoj je igrala tri sezone.

Nekako se više zbog poluregularnih uvjeta u drugoj ligi nego zbog svoje snage vratila u prvi razred, ali bilo je samo pitanje trenutka kad će se dogoditi neizbježno. Krah je uslijedio kad je HNS 2018. Cibaliju izbacio u treću ligu i ostavio je da ondje trune bez realnih izgleda za povratak u društvo ekipa među kojima joj je po svemu mjesto.

''Ne tako davno, nekim klubovima u HNL-u preko noći su opraštani višemilijunski dugovi. Svita iz HNS-a danima je uoči finala Kupa između Dinama i Hajduka 2018. boravila u gradu na Bosutu. Uz slavonsku gostoljubivost, redom su sve uvjeravali kako će za Cibaliju biti sve u redu. No čim su se poslije utakmice dokopali autoceste, objavljeno je da Cibalia ispada u treći rang hrvatskog nogometa'', rekao nam je Ivica Aničić, dugogodišnji istaknuti navijač Cibalije, autor knjige Najvjerniji, koja govori o vjernosti navijača prema Cibaliji.

Cibaliju je uništio vinkovački HDZ

Ipak, Aničić i svi navijači Cibalije najmanje zamjeraju HNS-u, a krivca za upropaštavanje omiljenog kluba vide isključivo u vlastitom dvorištu. Preciznije, u vinkovačkom HDZ-u koji je klub doveo do propasti.

''U Cibaliji je pogubno bilo preveliko miješanje politike. S druge strane, bez podrške politike klub možda nikad ne bi ni doživio velike 103 godine. Dakle, politika je oduvijek vodila klub, pomagala mu, pronalazila poduzetnike i firme da ga sponzoriraju, no ista ta politika nerijetko je donosila pogrešne odluke ili popuštala interesima koji nisu odgovarali klubu. Žmirilo se na dugogodišnje neplaćanje najma prostora koji su u vlasništvu kluba ili na preko noći oduzete vrijedne prostore ispod istočne tribine.''

Aničić nam je rekao da se miješanjem politike u sportski dio šteta za klub samo pojačavala. Odobravala su se ogromna sredstva za dovođenje polovnih igrača, a dodao je kako se ne jednom dogodilo da su neki igrači koji su iz ovog ili onog razloga bili miljenici vodećih struktura bili preplaćeni.

Slučaj Mladena Bartolovića je za rubriku vjerovali ili ne

''Usprkos besparici, igrače se puštalo da iz kluba odlaze bez odštete, a kad bi se i odradio korektan transfer, nerijetko bi novac ili nestao ili bi se dok bi sjeo na klupski račun prepolovio. Podatak za rubriku vjerovali ili ne je transfer Mladena Bartolovića u njemački Saarbrücken, od čije prodaje klub ne samo da nikad nije vidio novac već je zbog kojekakvih muljaža Saarbrückenu morao i platiti određenu odštetu.

Uz to, Cibaliju je zbog toga UEFA kaznila s minus šest bodova za sljedeću sezonu. I iza transfera Marka Dabre u Fiorentinu, inače najmlađeg debitanta u Prvoj HNL, također su ostali veliki repovi. Najgore je što su u klupske strukture dolazile nestručne ili lijene osobe, a nerijetko i ljudi koji su samo gledali vlastiti interes.

Nakon domaćinstva finala Kupa između Dinama i Hajduka 2018., Cibalia je kao domaćin završila u minusu. Pa gdje to ima? HNS je financijski podržao obnovu svlačionica i tribina, trebao je stići i novi semafor, no domaći izvođač radova obnovio je možda tek četvrtinu ugovorenog iako je HNS sve uredno platio'', dodao je Aničić.

Cibalia se desetljećima dičila nogometnom školom Mravunac-Fegeli. Ona je danas u potpunosti zapostavljena i marginalizirana. Aničić nam priča kako su u klub dolazili loši i nestručni treneri po tko zna kojem ključu i da su oni krivi što je danas devastirana škola koja je nekad svake godine u reprezentativnim selekcijama imala po sedam-osam reprezentativaca.

''U Hajduku su sebi uzimali ozbiljan novac, kod nas se kokošarilo''

''Za sav taj nered i štetu prema Cibaliji nikad nitko nije odgovarao i to je odvraćalo potencijalne ulagače. Kad su se gradski poduzetnici jedan za drugim počeli povlačiti, Grad i Županija sve su teže mogli pratiti troškove koji su postajali sve veći. Trošilo se neodgovorno, više nego što se imalo, i dugovi su se gomilali. Nikako nije pomoglo ni to što se oko Cibalije stalno vrtjelo nekoliko struja raznih ekipa. Nešto kao u Hajduku, ali u deset puta manjem obujmu. Drugim riječima, u Hajduku su sebi uzimali ozbiljan novac, a u Cibaliji se kokošarilo'', razočarano nam priča čovjek kojem je Cibalia puno više od samog kluba. 

Prvi put u povijesti kluba raspisan je i natječaj za direktora kluba na koji se također nitko nije javio. Grad je prije dvije godine uspio smanjiti dug za tri milijuna kuna racionalnom potrošnjom i planiranjem svih troškova, ali to nije bilo dovoljno. I dalje ostaje misterij kako je klub povećao dugove ispadanjem u treću ligu.

U trećoj ligi ostali su i bez novca koji prvoligaši dobiju od TV prava (iako je to mizeran iznos, u ovakvoj situaciji itekako je potreban), kao i bez sredstava koja su se dijelila u HNL-u na temelju uspjeha hrvatskih klubova u europskim natjecanjima, ponajviše Dinama. To je pomoglo gomilanju dugova.

Kad se Grad želio riješiti Cibalije, nastupila je Hrvatska

Zainteresiranih ulagača je bilo, a Grad se itekako želio riješiti vrućeg krumpira u svojim rukama i muku prebaciti na nekog drugog. No tada je zapelo na jednoj drugoj stvari, toliko specifičnoj za Hrvatsku. Kad su se ljudi koji su željeli investirati u Cibaliju upoznali s čarima birokracije u Hrvatskoj, jako brzo su odustali.

Nekadašnji hrvatski nogometaš, a sada nogometni menadžer Miroslav Bičanić i društvo stranih investitora s fondom iz Švicarske imali su u planu Cibaliju spasiti od propasti. Trebalo je prvo podmiriti milijune kuna dugova, a onda uložiti milijune eura u infrastrukturu i uređenje stadiona.

Podsjetimo, klub je u dugove dospio 2013. i 2014. godine, kad je pokrenut predstečajni postupak. Tada je prijavljen dug od gotovo 11 milijuna kuna. Šest godina kasnije, uz otpisanu gotovo polovicu prijavljenog duga u predstečajnom postupku, uspjelo se nagomilati još toliko.

"Nažalost, nakon višemjesečnih pregovora posao je propao i definitivno smo odustali od preuzimanja Cibalije", rekao nam je prije dvije godine Miroslav Bičanić, inače bivši agent hrvatskog reprezentativca Marcela Brozovića, te dodao:

"Zaista želim zahvaliti Gradu Vinkovcima, koji je profesionalno pripremio natječaj i napravio reviziju poslovanja Cibalije. Izradili su dugoročni plan razvoja kluba i pozicionirali se kao mogući manjinski partner budućim ulagačima te sanirali dio dugova. Grad nam je pružio priliku, odradio je posao od godine i više dana u nekoliko mjeseci, ali ispriječili su nam se zakoni Republike Hrvatske i mi nismo mogli ući u taj posao."

Problem je bio u tome što su investitori htjeli vlasništvo nad zemljištem na kojem su imali velike planove za izgradnju. Koliko velike, svjedoči podatak o tome da su bili spremni uložiti i do 45 milijuna eura u ponovnu izgradnju cijele infrastrukture, novog stadiona čiji bi kapacitet iznosio i do 12 tisuća mjesta, hotela s pet zvjezdica, autobusnog terminala, nogometnog kampa i internata za 400 djece te sedam pomoćnih terena. U planu im je bila i izgradnja kino-kompleksa jer Vinkovci nemaju ni to.

"Nama nikakva koncesija nije bila zanimljiva, već vlasništvo nad zemljištem na kojem se nalazi stadion i na kojem smo planirali graditi nove objekte. Ljudi iz sporta često na stadion gledaju kao na nešto što se izgradi i to je to, ali s financijske strane, to je poslovna zgrada koju treba ispuniti sadržajem kako bi bila isplativa.

Za to nam je potreban vlasnički list, a mi ga nismo mogli dobiti jer u zakonu Republike Hrvatske ne postoji da netko može biti vlasnik takvog zemljišta, odnosno stadiona. To je pitanje hrvatske vlade više nego nogometa i sporta. No iako priča nije završila kako smo htjeli, moram još jednom naglasiti da je Grad Vinkovci učinio sve i više od toga da nam olakša posao", objasnio je Bičanić, koji je tada dignuo ruke, a klub bi se ugasio da nije bilo navijača.

Foto: Goran Ferbezar/Pixell

Ultrasi su nakon izdaje jedini ostali vjerni Vinkulji

Ultrasi su danas raritet u svijetu modernog nogometa, ne samo u Hrvatskoj. Funkcioniraju po modelu tradicionalnog, otočkog percipiranja lojalnosti i pripadnosti – moj kvart, moj grad, moj klub. Naravno, i među njima ima onih koji simpatiziraju Hajduk ili Dinamo, ali u srcu im je jedino Cibalia, igrala ona u Europi ili u trećoj ligi.

Svojim pritiskom u nekoliko su navrata spašavali klub od gašenja. Postoji snimka Ultrasa kako u pošti uplaćuju takse koje su organizirano skupili i koje su uplatili u zadnji dan roka, u zadnjem satu radnog vremena i tako spasili klub od konačne eutanazije.

Njih dvjestotinjak je u lipnju 2019. upalo na svečanu večer povodom stotog rođendana Cibalije. Usred govora gradonačelnika na pozornicu su se popeli Ultrasi s velikim transparentom na kojem je pisalo ''HDZ grobari, Vinkulju ste ubili''.

Nekoliko dana kasnije okupili su se u centru grada s istom porukom. Prolaznici su ih podržali trubljenjem, a Ultrasi su u novoj objavi istaknuli da se prosvjed ne odnosi samo na nogomet:

''Za istinu – prijave, za kriminal, lopovluk i uništavanje – zahvalnice" pisalo je na transparentu.

Također, upali su i 2016. na županijsku skupštinu HDZ-a, na kojoj su prozvali okupljene i tražili spas za Cibaliju.

''Za razliku od Ultrasa, mnoge u gradu, od političara do poduzetnika, treba biti sramota što Cibaliji danas okreću leđa, a ti isti su je iskoristili za vlastitu promociju u javnosti. Neshvatljivo je kako cijele generacije klupskih veterana kojima su vrata Cibalije širom otvorena, nisu imali niti imaju želju da se bilo kako uključe u rad kluba. Olako su zaboravili da je Cibalia stvorila njih, a ne obratno'', zaključio je Aničić.  

Bili su ponos Slavonije, stvarali su ozbiljne probleme Velikoj četvorki, a i neka su se prvenstva rješavala u Vinkovcima, za njih su igrale ikone i legende jugolige i HNL-a, slomili su Arkanovu igračku, a cijela je Hrvatska gledala kako im se besramno otima zasluženi trofej.

Danas su prisiljeni, baš kao u nekoj filmskoj parodiji, prodavati igrače rivalu iz druge lige za par aluminijskih golova.

Sve zbog izdaje.