POVIJEST nogometa obilježena je klincima koji su iz dječjih tenisica uskočili u kopačke za odrasle, debitirali na velikoj nogometnoj sceni i u trenutku osvojili svijet.

 

Pele i Garrincha kao dječaci došli su na Svjetsko prvenstvo u Švedsku 1958. Spletom okolnosti dobili su šansu koju ne samo da su iskoristili, nego su iz temelja promijenili paradigmu nogometne igre i ušli su u povijest najvažnije sporedne stvari na svijetu.

 

Premda je bio nešto stariji od dvojice Brazilaca kad je debitirao na velikom natjecanju, sličan je put imao i Marco van Basten.

 

Legendarni Labud iz Utrechta nije ni trebao igrati na Euru u Njemačkoj 1988. Ozljede kojima je od malena bio sklon, a koje su mu na koncu i okončale veličanstvenu karijeru u 28. godini, cijelu su ga sezonu držale izvan terena. Michels ga nije namjeravao pozvati na Euro, ali na nagovor Johana Cruyffa, svog najboljeg učenika, veliki trener je popustio, a Van Basten je nastupio na prvenstvu i gotovo ga sam osvojio.

 

Kopajući po nogometnoj baštini sigurno je da bismo pronašli još sličnih primjera, klinaca koji su puno obećavali, koji su prvim nogometnim koracima bili predodređeni za najveće stvari i koji su već svojim debijem na velikim natjecanjima postali legende.

 

Međutim, pravi junaci ove naše priče dolaze iz jednog sasvim drugog miljea. Kroz karijeru su morali gutati puno govana, trpjeli su podcjenjivanja i omalovažavanja. Njihov nogometni put nije bio posut konfetima. Nikad nisu bili miljenici nacije ni idoli tribina. Igrali su za druge, za tuđu slavu, a nitko nije igrao za njih. Ipak, kako je nogomet ponekad poštena igra, a kozmička pravda očito postoji, univerzum je ova tri junaka nagradio i po ''stare'' dane im je dopustio da i oni dobiju svojih 15 minuta slave.

 

Dieter Eilts, Fabio Grosso i Marcos Senna u nacionalnom dresu debitirali su na velikim natjecanjima u 30-im godinama života, kad se igrači polako opraštaju od aktivne igračke karijere.

 

U svojim premijernim nastupima osvojili su naslove europskih/svjetskih prvaka, bili su ključni igrači svojih reprezentacija u pohodima na titule i u dobroj su mjeri revolucionirali samu igru. Za njih vrijedi izreka ''došli su tiho i ušli su u legendu''.

 

Ovaj tekst je oda o trojici slučajnih heroja.

 

 

Mathias Sammer bio je najbolji igrač Eura u Engleskoj, ali ključ treće kontinentalne krune Elfa bio je Dieter Eilts.

 

Cijeli turnir stajao je sam na vjetrometini ispred njemačke obrane i čuvao leđa Häßleru, Mölleru, Klinsmannu i Bierhoffu. Osovina Elfa ležala je u polivalentnosti Mathiasa Sammera. Crvenokosi Borussijin genijalac bio je takozvani ''leteći libero'' koji bi često iz obrane odlazio naprijed, radio kaos u protivničkoj zadnjoj liniji i nerijetko zabijao ključne golove (Rusija, Hrvatska).

 

Ipak, tajno oružje izbornika Bertija Vogtsa bio je tihi, proćelavi Švabo, prototip igrača kakvog je svaka generacija Elfa imala – onog zaduženog za prljave poslove.

 

 

Međutim, Eilts nije bio jedan od onih kloniranih teutonskih kiborga, germanskih robota-nogometaša čija imena više ni ne pamtimo jer su svi izgledali isto, igrali po jednakoj špranci i bili važni, ali zamjenjivi kotačići u dobro podmazanim njemačkim timovima. Nikako. Eilts je imao dimenziju više. Poziciju defenzivnog veznog igrača toliko je mnogo unaprijedio da se može reći kako je redefinirao ulogu halfa i bio pionir igre kakvu danas poznajemo. Eilts je bio igrač kakav je trebao biti Ivan Gudelj da se nije razbolio.

 

Svaku utakmicu na turniru u Engleskoj igrao je u istom ritmu. Držao je svoju poziciju, presijecao je protivničke i započinjao je svoje napade. Iz utakmice u utakmicu bio je sve bolji. Odigrao je sve minute, osvojio je naslov prvaka, a izabran je u idealnu momčad prvenstva.

 

''Nikad u životu nisam vidio tako fenomenalnog igrača. Sudjelovao je u 100 duela, sve ih je dobio, a pritom nije napravio nijedan prekršaj'', oduševljen Eiltsom bio je legendarni Ruud Gullit, dok je slavni Kaiser Franz u intervju za Bild rekao ovo:

 

''Svaka čast Sammeru, ali Dieter Eilts bez ikakve dvojbe najbolji je igrač turnira.''

 

Čelična pluća, čelična disciplina. Dribling, prolaz, pas, šut, sve je imao. Razbijač, ali i arhitekt. Destruktivac, ali i kreativac. Njegova silovitost i sposobnost igranja u oba smjera – box to box – u to vrijeme činili su ga savršenim zadnjim veznim. Eilts je bio podjednako impresivan i defenzivno i ofenzivno.

 

 

Nevjerojatno čvrst, fizički i mentalno, Eilts je lopte gubio teško, a svojom taktičkom potkovanošću davao je sigurnost suigračima. U 32. godini života, praktički debitant u nacionalnom dresu, Euro je odigrao savršeno pa nisu bile slučajne riječi najvećeg hrvatskog trenera Tomislava Ivića:

 

''Eilts je najbolji defenzivni vezni igrač na svijetu. On je budućnost svjetskog nogometa jer danas će svaka momčad morati imati jednog takvog nogometaša.''

 

Ikona Werdera za klub iz Bremena od 1985. do 2002. odigrao je 390 utakmica, osvojio je dva naslova prvaka, tri kupa i Kup pobjednika kupova (1991.). Sjajni brojevi u tih 18 godina u Werderu sugeriraju da je Eilts bio odličan igrač, no to nije točno – bio je veličanstven.

 

Tehnički nespektakularan, ali taktički impozantan, postao je jedan od simbola momčadi koja je harala Bundesligom krajem 80-ih i početkom 90-ih.

 

Werder je tih godina imao strašnu momčad. Oliver Reck na vratima, Rune Bratseth i Urlich Borowka u obrani, Mirko Votava i Mario Basler u sredini, Frank Neubarth i Wynton Rufer u napadu - bili su pravi Wunderteam. Mario Basler bio je prva zvijezda ekipe, njen fantasista, ali duša momčadi bio je Eilts.

 

 

Ipak, koliko god da je bio dobar, kao tih i nenametljiv čovjek nikako nije mogao zaigrati za reprezentaciju. Sve do Eura 1996. Nakon debakla na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. (četvrtfinale je za Elf rezultat ravan katastrofi), Vogts je odlučio promijeniti momčad i priliku je dao Eiltsu, a ovaj mu je povjerenje uzvratio na najbolji mogući način.

 

Njemački tisak nakon turnira prozvao ga je Lordom Eiltsom, Gullit je bio oduševljen, Beckenbauer je ''pojeo trenersku diplomu'' i javno se pokajao što ga je tijekom svog izborničkog mandata ignorirao, a suigrač iz reprezentacije Mehmet Scholl odmah nakon što je podigao trofej, izjavio je:

 

''Ovo je Dieterov trofej. Jednostavno, bio je naš najbolji igrač.''

 

Nakon Eura, Eilts je vraćen tamo gdje je tijekom svoje karijere ionako navikao stajati- na marginu. U reprezentaciji je dobivao sve manju minutažu, a zadnju utakmicu za Njemačku odigrao je u kvalifikacijama za SP u Francuskoj 7. srpnja 1997. protiv Ukrajine. Srećom po Hrvatsku.

 

Brazil je u Njemačkoj 2006. imao najbolju momčad. Po imenima. No, "zabavljački" tim Carlosa Alberta Parreire predvođen Ronaldom, Ronaldinhom, Kakom i Robinhom i ostalim super zvijezdama igrao se nogometa, pretpostavljajući rezultat zabavi. Protiv Hrvatske, Australije i Gane takav nogomet je bio dovoljan. Protiv Zidanea nije.

 

S druge strane, Italija nije igrala pretjerano lijepo, ali pragmatizam i nogometni cinizam ekipe koju je vodio Marcelo Lippi oduševljavali su javnost. Italija je od početka turnira igrala najzrelije i najkonkretnije, točno onako kako najbolje i zna – na rezultat.

 

Lippi je u Njemačku poveo zaista impresivan sastav, možda i najjači koji je Italija ikad imala. Titula prvaka bila je zaslužena jer nitko u Njemačkoj nije igrao toliko dominantno kao Azzuri. Zaslužnih za četvrti svjetski naslov bilo je puno.

 

Totti i Pirlo su to svjetsko prvenstvo odigrali fantastično. Gigi Buffon branio je čudesno, a za najboljeg igrača Mundijala izabran je senzacionalno dobri Fabio Cannavaro.

 

 

Međutim, ako samo načas zatvorimo oči i pokušamo se prisjetiti ključnih detalja talijanskog pohoda na naslov, onda je odabir heroja poprilično jednostavan. Fabio Grosso bio je čovjek kojem se Apenini najviše moraju zahvaliti na tituli prvaka svijeta. U samo mjesec dana 29-godišnji igrač Palerma prošao je čudnovati put od relativno anonimnog lijevog beka i zamjene Cristianu Zaccardu do statusa nacionalnog junaka.

 

 

Grosso na kraju nije izabran u idealnu momčad prvenstva, što je bila potpuno pogrešna odluka jer baš je on bio taj koji je odigrao ključne role kad je bilo najvažnije.

 

Italija je sigurno prošla skupinu, a prvi problemi nastupili su u osmini finala protiv žilave Australije, s kojom je u grupi i Hrvatska imala teškoća. Problemi su se pretvorili u paniku početkom drugog poluvremena, kad je Marco Materazzi nakon faula nad Marcom Brescianom dobio crveni karton. Igrala se sudačka nadoknada i Italija je bila na rubu poraza, no tada se u kazneni prostor sjurio Grosso. Nakon spornog kontakta s Lucasom Neillom, sudac Luis Medina Cantalejo pokazao je bijelu točku.

 

Bio je to jedan od najkontroverznijih detalja turnira u Njemačkoj jer klasičnog prekršaja nije bilo. Četiri godina kasnije čak je i Grosso priznao kako je pao jer je bio iscrpljen.

 

''Osjetio sam lagani kontakt i samo sam se srušio. Sad kad gledam snimku, priznajem da prekršaja nije bilo'', otkrio je Grosso. Ali Totti je postigao pogodak i Italija se na jedvite jade izvukla te je ušla u četvrtfinale.

 

 

 

Ukrajina je Azzurima bila lagan protivnik, a u polufinalu su Italiju čekali Nijemci. Do tada (Njemačka je prvi put u povijesti izbacila Italiju na velikom natjecanju na Euru u Francuskoj ovog ljeta nakon izvođenja jedanaesteraca) desetljećima goropadna i nepobjediva Njemačka nikad, ali baš nikad, na velikim natjecanjima nije svladala Italiju.

 

Pobjeđivali su Švabe Talijane nekoliko puta, ali samo u prijateljskim utakmicama, a na svjetskim i europskim prvenstvima uvijek su gubili, posebno na svjetskim, iako su imali dva remija na svjetskim prvenstvima u Čileu 1962. i Argentini 1978. Ali porazi u polufinalu 1970. u Meksiku i finalu 1982. u Španjolskoj Nijemci ne mogu prežaliti. Ti porazi su postali mitski i Nijemcima su napravili ono što su oni učinili ostatku svijeta, ponajviše Englezima – nabijali su im komplekse. Njemačka je tako desetljećima bolovala od kompleksa koji su joj nametnuli talijanski nogometni kicoši.

 

 

Tako se Njemačka napokon ponadala da je došao dan kad će i ta, za njih bolna tradicija, napokon biti srušena. Taj dan se trebao dogoditi 4. srpnja 2006. u polufinalu Svjetskog prvenstva u Njemačkoj. Nijemci su imali sve preduvjete za uspjeh: 65 tisuća ljudi na prepunom dortmundskom Westfalenu i sjajnu i moćnu generaciju koja je željela ponoviti ono što je 1974. napravila Beckenbauerova generacija – da na svome terenu osvoji naslov svjetskih prvaka.

Ipak, nisu računali na to da su u igri Talijani. Obje momčadi u meč su ušle bez kalkulacija i pune ambicija. Prigoda nije nedostajalo, ali prvih 90 minuta završilo je bez golova. U produžetke su obje momčadi ušle kao da nisu odigrale teških i napornih 90 minuta. Obje momčadi imale su nekoliko izvrsnih prigoda za pogodak. Talijani su preko Gilardina i Zambrotte dvaput pogađali okvir gola, a isto je napravio i Podolski.

 

I kad se očekivao kraj utakmice i "rulet" s bijele točke, uslijedilo je rješenje utakmice. Dirigent talijanske igre Pirlo dugo je čuvao loptu i onda sjajnim dodavanjem uposlio Grossa koji je prekrasnim udarcem pogodio Lehmannov kut.

 

Šok i nevjerica prepunog Westfalena u 119. minuti bila je tolika da Nijemci nisu ni primijetili da su primili još jedan gol u gotovo posljednjoj sekundi. Krasnu kontru Talijana završio je na savršen način Del Piero, zabivši najkasniji gol u povijesti Mundijala.

 

 

Grosso je tu utakmicu odigrao maestralno. Bilo ga je po cijelom terenu, a pobjednički gol bio je kruna veličanstvene igre. Njegovo slavlje nakon gola bio je klasičan prikaz čiste radosti i uzbuđenja, ekstaze koju samo nogomet može proizvesti. Ako je slavlje Marca Tardellija nakon trećeg gola Zapadnoj Njemačkoj u finalu Svjetskog prvenstva 1982. bilo razglednica turnira u Španjolskoj, onda je euforija Fabija Grossa obilježila Mundijal u Njemačkoj.

 

Nakon pogotka kao u transu trčao je vrišteći ''Non ci credo'', što bi u prijevodu glasilo ''Ne mogu vjerovati'', a snimka njegove neobuzdane sreće godinama se prikazivala kao dio uvodnih špica sportskih emisija širom svijeta. Ta je sreća bila simbol talijanskog trijumfa u Njemačkoj.

 

U finalu protiv Francuske Grosso nije odigrao onako autoritativno kao protiv Nijemaca, no u kontroverznom finalu koje su obilježili Zinedine Zidane i Marco Materazzi, Lippi je baš njemu povjerio da izvede posljednji jedanaesterac za naslov.

 

 

Španjolski Brazilac odigrao je ključnu ulogu u stvaranju velike španjolske generacije koja se osvajanjem naslova prvaka nakon 44 godine napokon lišila etikete vječnih luzera, a onda napravila nešto što nikad nitko u povijesti nije učinio – spojila tri velika naslova zaredom.

Senna je bio duša momčadi koja je uspjela prevladati svoje komplekse i dojmljivo osvojiti naslov prvaka. Zadnji vezni Villarreala bio je nevidljivi radnik nevjerojatne nogometne inteligencije. Nije bio razvikan poput Inieste, Xavija, Torresa ili Ville, ali za prave znalce nije bilo dvojbe – Senna je bio MVP Eura 2008.

 

 

Španjolski nogomet desetljećima je imao sjajne generacije nogometaša koji su na klupskom planu osvajali sve što se moglo osvojiti, ali u reprezentaciji uvijek je bilo brojnih nesreća.

Godinama su Španjolci na sve velike svjetske i europske smotre dolazili kao jedni od glavnih favorita za naslov. Godinama su imali igračke veličine kao što su bili Camacho, Gordillo, Gallego, Mitchel, Butragueño, Zubizarreta, Raul, Hierro, Morientes i godinama su svaki sljedeći veliki turnir najavljivali kao da je to baš taj na kojem će skinuti stigmu gubitnika i na kojem će španjolski nogomet napokon pokazati da mu je mjesto na vrhu. Ali godinama su to bile prazne priče, nerealizirana obećanja i silna razočaranja.

 

Sve dok trener nije postao Luis Aragones. "Mudri čovjek iz Hortaleze" preuzeo je posrnulu španjolsku reprezentaciju nakon debakla na EP-u u Portugalu 2004., kad nisu uspjeli proći ni grupu. I odmah je uveo značajne promjene, i u sustav igre, i u način vođenja momčadi. Ukomponirao je u ekipu ono što je desetljećima nedostajalo španjolskoj reprezentaciji – ratničkom mentalitetu, sastavnom dijelu tradicije španjolskog nogometa, pridodao je maštovitost, kreativnost, imaginaciju i lepršavost. Ukratko, stvorio je savršenu koheziju u momčadi.

Već na prvom velikom turniru na kojem je vodio Španjolsku, a to je bio SP u Njemačkoj 2006., napredak je bio vidljiv, ali teško bi Španjolska postala najuspješnija reprezentacija u povijesti nogometa da Aragones momčadi nije priključio čovjeka koji je španjolsko državljanstvo dobio 2006.

 

Sennina nogometna inteligencija bila je ono nešto što je Aragonesu neophodno trebalo dok ne ''odrastu'' i do kraja sazru Xavi, Iniesta i Xabi Alonso.

 

 

Sa svojih 177 centimetara nije bio gorostas, ali nisko težište i snaga u nogama omogućavali su mu nestvarno veliki postotak dobivenih duela. Možda i najvažnija kvaliteta Sennine igre bila je odgovornost i jednostavnost u igri. Kao vezni igrač, nerijetko je igrao i posljednjeg čovjeka obrane, suigračima je duplirao poziciju i pokrivao bi ju kad bi bekovi ili stoperi otišli naprijed. U tehničko-taktičkom smislu bio je besprijekoran. Posjedovao je izuzetnu eksplozivnost i startnu brzinu, što mu je uz sjajnu kontrolu lopte omogućavalo da se bez većih problema oslobodi presinga protivnika i tako stvori višak koji bi onda Villa ili Torres često pretvorili u pogodak.

Suigrači su ga obožavali, svjesni kvalitete koju je implementirao u ionako moćnu momčad, ali i svjesni činjenice da bi bez njega teško skinuli kletvu staru 44 godine.

 

Noć uoči finalne utakmice svi svjetski novinari raspravljali su o tome tko bi trebao biti izabran za najboljeg igrača turnira. Iker Casillas bio je jasan:

 

''Nadam se da će to biti Senna jer to znači da smo osvojili naslov. Na njemu nema puno pritiska jer je novo lice u reprezentaciji, došao je sa strane. Međutim, njegova uloga je dragocjena, radi fantastičan posao i genijalan je tip. Za mene, Senna je najbolji igrač Eura.''

 

Slično je pričao i David Silva, krilni igrač čija je igra ovisila o inspiraciji Marcosa Senne:

''Užitak je gledati ga kako dominira terenom. Nije pretjerano visok ni mišićav, ali svaki duel je njegov. Protivniku oduzima lopte, pokriva cijelu sredinu, a onda hitro prelazi u napad i hrani nas loptama. Daje nam ravnotežu koja nam je potrebna i za nas obavlja prljavi posao.''

 

Nakon pobjede 3:0 protiv Rusije u polufinalu, Senna je objasnio nogometne postulate kojih se slijepo držao.

 

''Nema tu neke velike tajne. Stil igre kojem težim leži u objektivnosti i jednostavnosti. Ne volim kada igrači žele jednostavne stvari napraviti na kompliciran način.''

 

U Brazilu je igrao za Rio Branco, Américu, Corinthians, Juventude, a sjajne igre i finale Cupa Libertadores sa São Caetanom 2002. omogućili su mu transfer u Villarreal.

 

Dolaskom trenera Manuela Pellegrinija započeo je uspon Villarreala. Žuta podmornica sa Sennom i Riquelmeom bila je europski hit tih godina. Drugo i treće mjesto u Primeri i polufinale Lige prvaka bili su senzacionalni rezultati za maleni klub bez uspjeha i tradicije.

 

Unatoč nogometnoj "magiji" koju je isporučivao Riquelme, duša momčadi bio je Senna, a koliko je bio dobar govori i podatak da ga je legendarni Alex Ferguson žarko želio dovesti u United.

 

 

''Alex Ferguson me želio, ali sponzori su zahtijevali Engleza pa su doveli Owena Hargreavesa'', pričao je Senna.

 

Senna te 2006. nije otišao u Englesku, ostao je na El Madrigalu, dobio je državljanstvo, a zahvaljujući budalastim sponzorima Manchester Uniteda, španjolski nogomet zagospodario je europskim i svjetskim nogometom.

 

Marcos Senna izabran je idealnu momčad Eura, a iste godine proglašen je za najboljeg nogometaša Španjolske. Usred kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici teško se ozlijedio i više nije zaigrao za reprezentaciju. Zamijenio ga je Barcin Sergio Busquets, no temelji reprezentacije već su bili postavljeni.

 

Busquets je samo nastavio ono što je započeo Senna.