KAISER FRANZ. Dovoljne su samo te dvije riječi da bi svaki, pa i usputni, poznavatelj nogometa znao o kome je riječ. Postoje ti nogometaši, bolje reći sportaši, kod kojih je dovoljan nadimak ili prvo ime da bi svi znali o kome je riječ - nitko se nikada neće zabuniti tko je Michael, Roger, LeBron ili Diego.

Isto tako i Franz. Pogotovo ako mu se doda njegova simbolična, ali sasvim prilična titula - Kaiser. Kako je to Boris Becker jednom prilično rekao: "On simbolizira sam nogomet, ali i pobjednički duh. Pritom nam je i donio kao igrač naslov svjetskog prvaka pred našom publikom, a kasnije i vratio Svjetsko prvenstvo na naše stadione. Mi kao narod smo ponosni na njega."

Veliki njemački kapetan, a kasnije izbornik, koji je obnašajući obje funkcije postao svjetskim prvakom (1974. i 1990.), napustio je naš svijet sa 78 godina, kako bi vjerojatno negdje gore mogao igrati na dva mala protiv svog starog rivala i prijatelja Johana Cruijffa.

Međutim, njegova elegancija, mekoća kretanja i lakoća igre ostaju i danas ideal, a u njegovo su doba bili simbol nade, avangarde i bolje budućnosti, nagovještaj neke nove i potencijalno drugačije Njemačke. Ta će Njemačka svom željeznom industrijskom mentalitetu dodati dašak Francuske uz neizbježni joie du vivre i unijeti toliko potrebnu talijansku eleganciju.

Sve je to u svojoj personi objedinio Der Kaiser, a pritom je i nosio sa stilom.

Sve je promijenila jedna tučnjava

Franz Beckenbauer odrastao je kao navijač minhenskih Zehcigera, tada vrlo uspješnog kolektiva Munchen 1860, gdje je trebao nastaviti svoju juniorsku karijeru nakon početka u lokalnom klubu SC Munichu 06. Međutim, kako je sudbina očito htjela, budući kapetan i nogometni njemački talisman 1959. ipak je izabrao Bayern nakon što su on i njegovi suigrači ušli u seriju svađa i navodno fizičkih nasrtaja s mladim igračima Zehcigera na nekom omladinskom U-14 turniru, gdje su upravo te dvije momčadi dogurale do finala.

Ništa manje nego baš hegelijansko lukavstvo uma - slučajnost koja određuje tijek povijesti - bilo je potrebno kako bi nastala najveća legenda Bayerna i Njemačke.

Nakon koprcanja u nižim ligama pod vodstvom Zlatka Čika Čajkovskog, s kojim je Beckenbauer uvijek imao poseban odnos, Bayern je brzo izrastao u europskog giganta. Prvo su 1967. osvojili njemački kup, a odmah poslije toga i Kup pobjednika kupova. Na nacionalnu titulu nije se dugo čekalo, koju su nekoliko godina kasnije osvojili pod vodstvom drugog hrvatskog trenera, Branka Zebeca. Kasnije su postali i trostruki europski prvaci 1974., 1975. i 1976. godine, a Franz Beckenbauer dvaput je osvojio Zlatnu loptu (1972. i 1976.), koja se tada dodjeljivala najboljem europskom igraču.

Upravo je Zebec bio onaj s kojim je Kaiser Franz često diskutirao o nogometu, te onda i domislio svoju novu ulogu na terenu, te tako patentirao ulogu libera, središnjeg čovjeka obrane, koji iz pozadine upravlja svima drugima, ali i korigira njihove postupke i greške.

Lakoća igre i postojanja

Iako je igrao na mjestu gotovo pa desetke kada je debitirao za njemačku reprezentaciju i prvi put se predstavio na velikoj pozornici tijekom Svjetskog prvenstva 1966., Kaiser Franz će ostati upamćen prije svega kao libero, svojevrsni dirigent iz pozadine.

Međutim, već je u rano doba gotovo patentirao ne samo drugačiji stil igre nego i potpuno drugačije shvaćanje nogometa te kompletan izgled na terenu. Dovoljno je samo pogledati njegov legendarni pogodak Lavu Jašinu u polufinalu protiv Sovjetskog Saveza kako bi se spoznala punoća njegovog elegantnog slaloma i vitke nezaustavljivosti. Upravo će to biti osobine kojima će, 50 godina prije nego što će to postati uobičajeno, iz zadnje linije iznositi lopte sve do protivničkih 16 metara.

Njegov klupski rival i kolega u reprezentaciji, Gunter Netzer, ovako je opisao njegov nogometni put: "On je junak naše nacije. Međutim, do svog statusa nije došao slučajno niti lako. Sve to zaradio je teškim i napornim radom."

Međutim, koliko god je Beckenbauer morao trenirati i truditi se, Netzer je zapravo u krivu. Jer, Kaiser nije postao ikona nogometne povijesti i njemačke nacije kroz težak, zapravo industrijski - tako tipično njemački - rad i upornost. Njegovo mjesto na pijedestalu zasluženo je potpuno drugim karakteristikama, koje su često osobine koje vežemo uz Francusku ili Italiju. 

Uvijek uspravan, uz gotovo aristokratsku, baletansku posturu, kako na terenu u svojim kretanjima tako i kasnije u odabiru svojih odijela, uvijek se ogledala jedna te ista karakteristika - elegancija. Sve je zapravo bilo suprotno od onoga što je stereotipno za Nijemce i njemački nogomet. Beckenbauer je tako doista bio utjelovljenje nogometne estetike, toliko potrebne Njemačkoj i Europi u doba kada je nogomet polako počeo srastati sa svojom globalnom popularnosti.

Franz in Gluck

Njemačka je, bolje rečeno pruska, umjetnička povijest puna sivih, mračnih slika i dubokih tonova, gotovo pa neovisno o tome radi li se o Wagnerovim operama, Rilkeovoj poeziji ili pričama braće Grimm. Upravo u jednoj od tih priča naslova Hans in Gluck, sreća se poima na ironijski način, kao tek nagovještaj nesreće i loše kobi. Međutim, kod Kaisera Franza nije bilo tako.

Odlično je to sročeno u njegovoj osmrtnici u lokalnim novinama Taz: "Na potpuno antinjemački način, Franz je rođen pod sretnom zvijezdom, kao netko kome su uspjesi dolazili gotovo prirodno i nesputano. Za razliku od svih drugih koji su se morali pošteno oznojiti, njemu sve kao da je palo u krilo."

Život Franza Beckenbauera doista je, sve do samog kraja, bio priča o nevjerojatnim postignućima uz jednako tako nevjerojatan dojam lakoće, bilo da se radilo o lakoći igre, pri kojoj je osvajao teren kao da protivnici nisu na njemu ili o lakoći trenerskog posla, na koji je prionuo bez ikakvog iskustva. Na prva dva svjetska prvenstva oba puta došao je do finala uz jedan poraz i pobjedu protiv Argentine.

Kasnije je jednakom lakoćom za zelenim stolom uspio isposlovati povratak Svjetskog prvenstva na njemačko tlo 2006. godine, kao glavni čovjek spomenute kampanje.

Čak i kasnije, kada je nekoliko puta bio optužen za korupciju i razne prevare baš oko kandidature za Svjetsko prvenstvo, nikad zapravo nije optužen, iako se po kuloarima pričalo da je zbog poreznih problema morao iseliti iz Njemačke. 

S Njemačkom je napravio neponovljivo

Neovisno o tome, bio je i ostao nogometna ikona koja je, s kopačkama na nogama, ali i s trenerskom palicom u ruci, uspjela prije svega za njemačku reprezentaciju napraviti nešto neponovljivo. Ne samo rezultatski nego i simbolički. Jer nema tog političara koji je više utjelovio njemačku poslijeratnu renesansu, a kasnije i ujedinjenje s Istokom, kao što je to - s nogometom kao oruđem - napravio Kaiser Franz.

Iako se mnoga pravila - kako porezna, tako i društvena - na njega nisu odnosila, to i nije bitno. Jer, Kaiser Franz rođen je pod sretnom zvijezdom zbog koje je u punom smislu bio pobjednik genetske, ali i svake druge lutrije. Zato do danas ostaje utjelovljenje svega onoga što Njemačkoj često nedostaje, ali toliko treba.