AKO PRILIKOM šetnje po splitskoj Zapadnoj obali zbog efekta ljetne žege ili nečeg drugog oborite pogled u tlo, imate priliku pratiti bogatu sportsku povijest grada. Na posebno izrađenim pločama upisana su imena svih splitskih olimpijskih medaljaša, uz imena gradova u kojima su svoja odličja osvajali i godine u kojima su Igre održane.

U slučaju da krenete iz centra grada, šetnja je kronološka i započinje najranijim osvajačima olimpijskih medalja u Gradu pod Marjanom, legendarnim nogometašima Hajduka Matošićem, Broketom i Vukasom koji su 1948. u Londonu kao članovi jugoslavenske nogometne reprezentacije osvojili srebro. 

Svakim korakom imena je sve više i do današnjeg dana ovdje se okupilo oko 80 ovjenčanih olimpijaca, ali rijetki među njima su uz svoje ime uspjeli nadopisati dvije medalje. Jedini od aktivnih dvostrukih medaljaša je jedriličar Tonči Stipanović, osvajač prve hrvatske olimpijske medalje u ovome sportu. Za dvije godine na Olimpijskim igrama u Parizu imat će priliku svojim trećim odličjem, nakon dva srebra u Riju i Tokiju, nastaviti pisati hrvatsku sportsku povijest i postati jedini Splićanin kojemu je to uspjelo. 

Nakon što prođete ploču s njegovim imenom, dolazite do kraja Zapadne obale i uvale Baluni, u kojoj se ispod stijena Sustipana smjestio Jedriličarski klub Mornar, mjesto Tončijevog sportskog odrastanja, čiji je najtrofejniji član i danas. Tamo ga zatječemo nakon povratka s regate u Meksiku.

Foto: Miranda Cikotic/Pixsell

Kako je prošlo natjecanje?

Bilo je dobro, iako smo imali malo tehničkih problema. Nama je pravilo klase da brodove iznajmljujemo, tako da svi natjecatelji imaju iste uvjete. Imali su nekih problema sa carinom,  pa prva dva dana nismo jedrili jer nismo imali brodova. Dva dana smo jedrili u starima koje smo tamo našli i iznajmili, dok novi nisu pristigli. 

Bili smo tamo i 2016. jer smo imali Svjetsko prvenstvo na istom mjestu, tako da smo bili dosta upoznati s regatnim poljem, znali smo kako se organizirati i što nas čeka na moru. Bilo je opušteno što se tiče organizacije. Uvjeti na moru su bili lijepi svaki dan, trenirali smo, kao da nije bilo nikakvih problema. 

Često se zna spominjati kako velike jedriličarske nacije imaju prednost po pitanju brodova.

Na Olimpijskim igrama je isti sistem kao i na svjetskom prvenstvu, sve se dobije od organizatora. Jedino što možeš koristiti vlastiti su konopi i jedro, a na Igrama dobivaš i jedro koje je brendirano zastavom i tvojim imenom. Dok su tamo i na svjetskim prvenstvima uvjeti isti, velike jedriličarske nacije u većini natjecanja imaju bolje brodove.

Australci i Englezi uvijek imaju kvalitetnije brodove. Jedna velika firma iz Australije je i izgubila licencu jer su joj brodovi uvijek bili ispod ograničenja. Ne smiju biti teži od 57 kila, a oni su znali imati brodove i od 52. Kad idemo na svjetske kupove, europske kupove i europska prvenstva, ne dobivamo brodove od organizatora, nego koristimo svoje i tu smo uvijek bili malo iza konkurencije. 

Što se dešava s Vašom omiljenom klasom Zvijezdom? 

Zvijezda više nije olimpijska klasa. Uvijek mi je bio san i plan da ću zadnju Olimpijadu odjedriti u Zvijezdi, ali još uvijek sam aktivan u toj klasi, ove godine ću nastupiti na Europskom i Svjetskom prvenstvu. 

Zašto Vam je  baš Zvijezda najdraža?

Nekako volim tu liniju broda i jedri se u dvoje, cijeli život jedrim u optimistu i laseru, uvijek sam jedini u brodu, tako da mi je gušt kad jedrim s nekim. Posebno je jedriti u takvim brodovima. 

Vratimo se na početke. Kako ste dospjeli u ovaj sport? 

Živio sam odmah tu poviše kluba, na Mejama. Otac je kupio jedrilicu i, kad smo ju doveli u Mornara, vezali smo je i ja sam vidio te brodove optimiste, koji su namijenjeni za početnike. Odmah sutradan sam došao i učlanio se u klub i sve je krenulo kad sam imao nekih sedam i pol godina. 

Kako izgledaju stadiji odgoja vrhunskog jedriličara?

Prvo je najvažnije znati plivati, onda krećeš s optimistom i prolaziš školu jedrenja, naučiš najosnovnije, odakle vjetar puše, kako se brod kreće, kako upravljaš brodom, naučiš glavne čvorove i gropove da znaš sve vezati. Malo-pomalo dođeš u regatni tim i onda krećeš s natjecanjima

U jedrenju su česte reforme. Kako gledate na sve promjene?

Skeptičan sam. Razumijem da tehnologija ide naprijed. U jedrenju sad imamo te brodove koji maltene "lete" poviše mora, izgrađeni su od posebnih foilova pa se stvara jako malo otpora. Brzine su stvarno velike, ja isto imam jedan takav brod koji jedri u zraku.

To je sve lijepo, ali od 2008. skoro svake Olimpijske igre imamo neku novu klasu, a neka ispada, to je ono što mi se ne sviđa. U slučaju da se tako nastavi, u nekoj skoroj budućnosti jedrenje bi moglo izgubiti status olimpijskog sporta. 

U posljednje vrijeme se sve više nameću i off shore discipline. Možete li nam pojasniti što ih karakterizira?

Off shore se odvija na otvorenom moru. Jedri se tri, četiri dana, a regatno polje je 500, 600 milja. Nakon Rija 2016. išlo se u smjeru da se off shore uključi u olimpijsko jedrenje, ali neke stvari nisu bili logične jer je Zvijezda 2012. ispala s Igara kao preskupa klasa.

Brod košta 65, 70 tisuća eura, a da bi mogao normalno planirati sezonu, jedriti sve regate svjetskog kupa u Americi, Australiji i Europi, ti bi morao imati dva broda. Jedan bi ti bio u Europi, a drugi bi putovao po svijetu da bi mogao stići na sve te regate. Zbog toga su zaključili da je to preskupo, a jedan brod za off shore košta 125 tisuća eura. Tu su nekako išli kontra onoga što su promovirali

Što je s jako dugim, maratonskim disciplinama?

To postoji već jako dugo, ali to jednostavno ne ulazi u koncept olimpijskog jedrenja, to je neka druga priča koja je ekstremna, jako popularna i zanimljiva, ali to je potpuno drugo jedrenje. Pratim to i fascinantni su mi ti ljudi s tako brzim brodovima, tehnologija napreduje pa su sada i off shore brodovi na foilovima. Oni su sami u brodu, mjesecima, tako da je zanimljiva disciplina, ali teško bih se odlučio na tako nešto.

Vaš prvi izlaz na more nije bio gladak? 

Nije. Prvi put kad sam jedrio u optimistu, upao sam u more, nisam puštao timun i škotu pa se brod izvrnuo na mene, bilo je to vatreno krštenje. 

Koliko je sport opasan?

Što se tiče olimpijskog jedrenja, nije toliko opasan, iako se znaju desiti tragedije. Baš nedavno je poginula jedna jedriličarka iz Tunisa, ostala je zarobljena ispod broda. Takvi slučajevi su rijetki, ali ovaj sport svakako iziskuje sposobnost da na moru predvidiš situaciju koja se može desiti kad su ekstremni uvjeti i jak vjetar.

Zna se dogoditi da ti je u trenutku kad se izvrneš konop oko noge pa ne možeš isplivati, ali mislim da svejedno jedrenje ne možemo smatrati preopasnim sportom. 

Foto: Pixsell

Ima li susreta s morskim psima? 

Ima. Sad u Meksiku je baš bilo morskih pasa. Trener je jednog snimio i nije bio toliko malen. Oni mi nisu baš najdraži, kad pomislim na more, prva su opasnost koja mi padne na pamet. To mi je jedini strah kad sam u nekim egzotičnim vodama. 

Kakav je osjećaj visjeti iznad mora na mjestu gdje znate da ih ima? 

Jednostavno pokušaš ne razmišljati o tome. Kad smo 2011. bili na Svjetskom prvenstvu u Perthu, jako blizu regatnog polja je bilo mjesto na kojem godišnje najviše surfera strada od njih. Jedan dan smo na jutarnjem sastanku dobili upozorenje da je na mjestu regate viđena velika bijela psina. Taj dan smo također bili na moru, pokušavaš misliti na regatu i jedrenje, pa sve to nekako prođe.

Uskoro nas očekuje prvo Svjetsko prvenstvo u nacionalnom jedrenju na kojem će se nadmetati posade različitih zemalja.

Kreće u 11. mjesecu. Trenutno su kvalifikacije za nacije koje su rangirane ispod 16. mjesta. Mi smo se automatski plasirali u 1/16 finala. Jedrit će se u Bahreinu. U našoj posadi će uz mene biti braća Fantela, Josip Olujić koji je jedrio u Finnu i drugi s velikim iskustvom iz većih posada.

Koliko će vas biti u posadi i kako su podijeljene uloge? 

Bit će nas devet na brodu. Ja ću biti na kormilu, a svatko ima neku svoju ulogu. Moramo biti sinkronizirani da brod ide čim brže može. Suradnja posade je jako bitna. Uskoro krećemo s pripremama tako da na regatu dođemo dosta usklađeni, pripremljeni, da se razumije i zna tko što radi.

Što je više ljudi na brodu, to je bitnije da su sinkronizirani, da svi sudjeluju u radu, da svi osjećaju brod. U jedrenju je jako bitno da je brod uvijek namješten. Da nije previše nagnut u jednu ili drugu stranu, jer onda brzina nije dobra. Svi smo jedriličari koji jedre preko 150 dana u godini, to iskustvo je najbitnije. 

Kako izgleda komunikacija višečlane posade na moru u dinamičnom okruženju utrke?

Za vrijeme jedrenja nema velike priče, ja vozim, a Šime Fantela je taktičar. Nas dvojica najviše komuniciramo, on mi govori što se na polju dešava s vjetrom, gdje su protivnici, a ja sam koncentriran na vožnju i da brod što brže ide. Ostatak posade zna što treba raditi u kojem trenutku.

Jednostavno je malo priče. Jedan je na trimu prednjeg jedra, drugi na trimu glavnog jedra, s njima jedino komuniciramo u slučaju da fali pritiska u jedrima ili da ga je previše. Ta četvorica su jedini koji pričaju.

Koliko su kompleksna jedriličarska pravila? 

Jedrenje ima dosta pravila, ali uglavnom se svede na par glavnih. Jedno od njih je to o lijevim i desnim uzdama. Onaj tko je na desnim uzdama, tj. visi s desne strane broda, uvijek ima prednost i brod koji je na lijevima ga uvijek mora izbjegavati u slučaju da su na sudarnom kursu, to je glavno pravilo oko kojeg se sve vrti. 

Ima još par pravila vezanih uz okrete bova, za nas je sve to jednostavno, ali ima ih dosta. Na svaku oznaku moraš doći s desnim uzdama, jer ako dolaziš s lijevima, moraš raditi okret i tu se brod uvijek uspori i može doći do sudara s onim tko je na desnim uzdama, a po pravilima ga uvijek moraš izbjegavati. 

Kako se funkcionira u sportu koji je toliko ovisan o prirodnim uvjetima?

Zna se desiti da dva dana zaredom ne bude vjetra. Onda jednostavno čekaš sljedeći dan. Kad bude vjetra, pokuša se nadoknaditi jedrenja koja se nisu odradila. 

Koliko su dugovječni jedriličari na najvišoj razini? 

Granica se pomiče iz godine u godinu. Negdje od 30. godine do 36. u našem sportu radiš najbolje rezultate, nakon toga se obično osjeti lagani pad, ali sve ovisi od čovjeka do čovjeka, ima jedriličara koji su ostvarili velike rezultate pa otišli u mirovinu s 32 godine.

Meni je sada 36 i drugi sam ili treći najstariji u svojoj klasi, ali se ne osjećam tako, mislim da imam još vremena i prostora za rezultate. Jedan od najpoznatijih i najtrofejnijih jedriličara u Laseru je jedrio do prošle godine, imao je 48, to je Brazilac Robert Scheidt, ima pet ili šest olimpijskih medalja, dva zlata iz Lasera.

Ne razmišljate o oproštaju?

Ne. Davno sam imao plan da nakon Tokija, ako sve prođe dobro, odem u mirovinu, ali nekako sam osjetio da nije vrijeme. 

Vuče li Vas želja za napadom na zlato? 

Da. Uvijek će mi to biti cilj. Znam što sam u Riju izgubio i da je zlato ipak zlato, sve medalje su super, ali zlatna olimpijska medalja je ipak nešto posebno.

Foto: Sanjin Strukic/Pixsell

Osvojili ste dva srebra dosta različitog sjaja. U Riju Vam je zamalo izmaklo zlato, a u Tokiju ste u zadnji čas dohvatili drugo mjesto? 

Da, dva dosta različita srebra. U Riju sam imao tu situaciju gdje mi je gumenjak zasmetao i zbog tog gumenjaka sudaca je došlo do kontakta s Australcem i morao sam odraditi kazneni okret, ispao sam iz regate i dosta zaostao. U Tokiju sam se popeo s brončane na srebrnu, tako da su osjećaji bili različiti. 

Kada ste počeli s natjecateljskim jedrenjem u seniorskoj konkurenciji?

2004. godine sam jedrio na svom prvom svjetskom prvenstvu u klasi laser, 19 sam ih nakupio, dogodine me čeka 20. svjetsko prvenstvo. 

Je li jedrenje skup sport?

Jedrenje u Hrvatskoj je tako posloženo da, kad kreneš jedriti u optimistu i uđeš u regatni tim, klub snosi sve troškove putovanja i opreme, jedini trošak roditelja je dodatna oprema za jedrenje, odijelo, čizme pojas i takve stvari, pa troškovi nisu veliki. U Hrvatskoj je klupska infrastruktura dobra. 

Kako se živi od Vašeg sporta?

Meni je to primarni posao. U trenutku kada ostvariš medalje na europskim, svjetskim i olimpijskim natjecanjima, uđeš u programe Olimpijskog odbora i Splitskog saveza sportova te od njih imaš primanja, stipendije. To nisu neki veliki novci, ali može se živjeti. Ja imam dvoje djece, žena isto radi, ne mogu se buniti po pitanju primanja. 

U velikim jedriličarskim nacijama je isti sistem, također ih ne plaćaju klubovi, već ih podržava država stipendijama, ali sigurno imaju veća primanja, više se ulaže u sport. Hrvatska je pri dnu zemalja po ulaganju u sport.  Opet ulaže dosta, ali vani je sve na puno većoj razini. 

Ima li situacija prelaska pod drugu zastavu zbog boljih uvjeta?

Ima. Nedavno smo dobili poruku da Bahrein traži jedriličara koji bi se mogao plasirati na Olimpijske igre za njih. Ne znam o kolikom se novcu radi, ali sigurno o boljem od ovog koji imam tu. Međutim, nema novca za koji bih prihvatio promjenu državljanstva ili kluba.

U splitskim klubovima je uvijek zezancija vezana uz takve neke transfere, ali s obzirom na ono što imam ovdje i što mi je klub pružio u 28 godina, mislim da ne bi bilo u redu. 

Duga povijest splitskog Mornara

Što Vas toliko veže uz Mornar? 

Živio sam 100 metara od kluba i toliko sam vremena provodio ovdje i kad nije bilo treninga i kad su bili. Klub mi je sve dao i ne vidim se nigdje drugdje. Atmosfera je kućna, ovo je opušteni klub koji sve ulaže u sportsko jedrenje, nije nam bitno da smo ušminkani i da sjedimo u kravatama, nego da smo pravi sportski klub koji ulaže u mladost i uvijek traži novu djecu. 

Koliko je djece? Ima li interesa?

Imamo projekt Škola mora u kojem djeca uče ne samo o jedrenju nego i o ekologiji mora, ribolovu, ronjenu. Dobiju diplome i dosta njih onda ostane u klubu preko cijele godine. Tijekom zime isto imamo 10-20 djece koja nakon nekog vremena prijeđu u ozbiljnije regatne uzraste.  

Koji su minusi jedrenja? Ima li trenutaka kad pomislite da bi Vam bilo bolje u drugom sportu? 

Teško je baviti se jedrenjem zimi. Izlaziti na more po kiši i buri stvarno zna biti teško. To je jedini minus u jedrenju, jer za ostanak na vrhunskoj razini moraš jedriti cijele godine, a to znači i zimi. To nam najteže pada, ali kako su stizali rezultati i kako su se budžeti povećali, to onda iskorištavamo pa zimi znamo otputovati na Maltu da se možemo bolje pripremiti. 

Dakle, upadanje u more po splitskoj buri je najneugodnija pojava?

Ne trebaš ni upasti, čim si na moru i ima vjetra, mokar si. Nisko si u brodu i stalno te polijeva. Imamo odijela koja koristimo za zimu, koja su toplija i deblja, ali ponekad ti ne može ni to pomoći, nema te robe koja će te spasit zime. 

S druge strane, što Vam je najljepše u Vašem sportu?

Najljepše je jer si na moru, na svježem zraku i dosta putuješ. Još dok sam jedrio u optimistu, prošao sam cijeli svijet. Svake godine putuješ na egzotična mjesta. Družiš se s kolegama, dobra je zafrkancija, stekneš prijatelje. 

Ima, naravno, nekih s kojima nisi dobar, to je pogotovo vezano uz njihovo ponašanje na moru, kada ne jedre po pravilima i ponašaju se nesportski. To je ono što mi najviše smeta, pa ih u tom slučaju prekrižim. Kao u svakom sportu, postoje fer i prljavi igrači.

Gdje ste vidjeli najljepše more? 

U sjećanju će mi uvijek ostati Karibi, Martinique, tu sam bio 1999. godine, jedrio na svom prvom Svjetskom prvenstvu u optimistu. To će mi uvijek ostati u sjećanju, završio sam drugi, jako mlad na tako lijepom mjestu. 

Kako izgleda tim vrhunskog jedriličara?

Svatko ima svog trenera. Moj trener je Jozo Jakelić koji me trenira 25 godina, a stvaraju se manji timovi jedriličara. Tu smo ja i Filip Jurišić koji je sad bio treći na Svjetskom, a oko nas imamo tim internacionalaca. U Mornaru je baza i jednom Cipraninu, dvojici Mađara, Japancu, Talijanu s nama je trenirao i Rus, ali sad nije tu zbog situacije s ratom. Osam nas je i skupa putujemo i treniramo. Bitno je imati dobre jedriličare oko sebe da imaš jaku konkurenciju i na treningu.

Tko još čini stručni stožer?

Još od prije Londona imam kondicijskog trenera, fizija, nutricionista, psihologa. Da napraviš tako velike rezultate u olimpijskom sportu, moraš pokriti sve aspekte.

Kako izgleda suradnja sa psihologom?

Pomaže. Natjecanja su duga, traju šest dana, uvjeti se mijenjaju, a svatko od nas ima neke svoje koji su mu idealni, pa kada su drugačiji, onda znaš puno razmišljati o tome i trebaš imati nekoga tko te nauči kako se fokusirati, vratiti fokus na bitno i jednostavno prihvati da na uvjete na moru ne možeš utjecati, nego ih treba prihvatiti i maksimalno iskoristiti.

Ima li razlike u veličini timova kod velikih jedriličarskih nacija?

Po veličini timova smo došli blizu razine velikih nacija, ali nama je najveći problem financijska slika, znamo sve što nam treba, ali uglavnom dolazimo do financijskih problema. Ipak smo na visokoj razini, imamo i osobu koja vodi računa o meteorologiji, tako da smo dosta dobro pokriveni sa svime što nam treba za jedno natjecanje, ali trebalo je dugo vremena proći i trebalo je doći do velikih rezultata da bismo sada mogli biti u boljoj financijskoj situaciji i imati sve pokriveno. 

Je li 4. mjesto s Olimpijskih igara u Londonu najbolnija uspomena iz Vaše karijere? 

Da, to mjesto je najgore, ne samo na Olimpijadi, stvarno je grozno tu završiti, bilo da si na Prvenstvu Splita ili Olimpijadi. Period nakon Londona je bio težak, ali ja sam poznat po tome da brzo prijeđem i preko lošeg i preko dobrog rezultata, okrenem se i gledam što je sljedeće. Tada su došli i moji najveći uspjesi, kada sam osvojio četiri europska zlata.

Jedriličari su na Olimpijskim igrama često dosta odvojeni od glavnog grada, stignete li dobiti iskustvo olimpijskog sela? 

Uvijek koristimo priliku, kada završe naša natjecanja, da odemo u glavno selo i družimo se s ostalim sportašima iz naše reprezentacije. Ako stignemo pogledamo neki sport, malo osjetimo cijeli taj olimpijski štimung i šušur. Na olimpijadi iskoristim priliku i da podržim naše u vaterpolu ili rukometu. 

U kakvom je položaju žensko jedrenje?

Postoji disciplina mješovitih posada, u nekim klasama ima i više žena. U laseru žene imaju isti brod, ali malo manje jedro, jer su lakše. Imali smo Tinu Mihelić koja je bila u Riju, a i svjetska prvakinja u laseru. Otada u Hrvatskoj nema velikog rezultata, ali dosta cura jedri.

Split ima i svjetskog prvaka u jednoj prilično neobičnoj disciplini.

Da, imamo svjetskog i europskog prvaka u jedrenju na daljinsko upravljanje, Zvonka Jelačića. To se također promatra kao klasa istog sporta. U brodu su dva mala stroja na baterije. Jedan je zadužen za timun, a drugi je puštanje i natezanje jedra. 

Je li razlog niske popularnosti jedrenja možda to što televizijskim prijenosima nedostaje atraktivnosti?

Problem jedrenja je što dugo traje. Jedna regata traje između 45 i 55 minuta. Ima puno križanja brodova i gledateljima koji nisu povezani sa sportom i ne znaju pravila sigurno je sve konfuzno i ne znaju što se dešava. Zbog toga je uveden medal race u kojem se odlučuje o medaljama, kraći je i jednostavnije je polje, jedri se samo gore-dolje, dva puta, pa je ljudima jednostavnije pratiti. 

Sigurno bi se trebalo razmišljati kako to još približiti gledateljima, ali ja mislim da ljudi koji nisu u jedrenju i ne znaju što je to neće ni gledati. Preko televizije je teško prikazati cijelu sliku, regatno polje je veliko, a i najljepši aspekt sporta, sunce i more, teško je prenijeti preko ekrana. 

Kako izgledaju Vaši treninzi? Koliko su česti?

Treniramo svaki dan osim nedjeljom, imamo kondicijski trening i trening na moru. Kondicija se uglavnom odrađuje ujutro, pa oko 13 izlazimo na more i taj trening traje između dva i pol i tri i pol sata, ovisno o uvjetima na moru. U slučaju da nema vjetra, odradimo još jedan kondicijski trening. 

U brodu si zakačen nogama, a cijelim tijelom si vani. Mišići leđa, trbuha, nogu, ruku i ramena su bitni. Moraš biti jako fit i spreman, zato je kondicija bitna. Za vrijeme korone trenirao sam na balkonu. Imao sam posebnu klupicu na kojoj možeš oponašati taj viseći položaj iz broda, da zglobovi ne izgube snagu. 

Koje su Vam najljepše sportske uspomene?

Dočeci kad dođeš doma s velikog natjecanja s medaljom. Ljudi koji te dočekaju vjeruju u to što si napravio i znaju koliko si truda i vremena uložio. To je najljepše i najemotivnije, kad usrećiš ljude. Bilo je tih dočeka i ranije, ali onaj doček s bakljama nakon prve olimpijske medalje u Riju je bio stvarno famozan.

Foto: Miranda Cikotic/Pixsell

Koliko Vam znači pločica na Zapadnoj obali?

Drago mi je što imamo taj poseban detalj u Splitu. Stvarno je lijep. Bilo bi stvarno super biti prvi s tri medalje, a nadam se da će se tu uskoro naći i imena naših paraolimpijaca.

Plan za Olimpijske igre u Parizu, tj. u Marseillu, gdje će se jedriti za dvije godine, je napad na postolje?

Naravno. Kada se sve to završi, vidjet ćemo kako ću se osjećati i hoću li biti spreman za oproštaj ili ću nastaviti dalje. U ovom sportu se svakako vidim cijeli život, najvjerojatnije u trenerskim vodama.