Reprezentacija ove Hrvatske je "ležala" pod talijanskom. Kao i tadašnja hrvatska "država".

HRVATSKA nikad nije izgubila od Italije i nadamo se da neće ni u četvrtak, ali kakve veze s utakmicom koja se treba igrati 2012., imaju one iz 1994. i 2002.? Ili pak ona iz 1942.?

Osim što je besmisleno izvlačiti "zakonitosti" u odnosu reprezentacija ove dvije zemlje na osnovu par utakmica od prije desetak-petnaestak godina, podsjećamo i kako je to Hrvatska došla do pobjeda nakon koje smo Talijane proglasili za protivnika koji nam "leži".

"Uvijek ih pobjeđujemo!" slavodobitno će hrvatski navijači prisnažiti šuplju frazu sportskih novinara da nam "Talijani leže", ali jedni i drugi zaboravljaju ili ne znaju, da je to možda zato što je im je sudac Graham Poll protiv Hrvatske na SP 2002., poništio dva "čista" gola, kao i da je Bilić na izborničkoj premijeri 2006. u kolovozu, "pobijedio svjetske prvake" za koje je tada u Livornu nastupio jedan jedini "svjetski prvak" - Marco Amelia, treći golman Lippijeve pobjedničke momčadi od dva mjeseca ranije!

Na SP 2002 smo ih pobijedili jer im je Poll poništio dva gola, od kojih je barem "jedan i pol" bio regularan

Sjećate se prvog hrvatskog trijumfa nad Trapattonijevom reprezentacijom. Mi ga pamtimo po Mikijevim i Olinim golovima, Talijani po jednom od dva suca koji ih je unakazio na tom prvenstvu. Ali, dok je Byrona Morena pravda stigla "sporo ali zasluženo", Graham Poll je svoju naklonjenost Hrvatima stigao pokazati i na sljedećem SP-u, kada je Šimunića isključio tek nakon što mu je pokazao treći žuti karton na istoj utakmici.

Tog 8. lipnja 2002. u Ibarakiju, prvo je zbog nepostojećeg ofsajda poništio gol Cristianu Vieriju u 50. minuti, nakon čega je popularni Bobo morao pet minuta poslije još jednom zatresti mrežu da bi mu se priznao gol. Međutim, Olić iz blizine i Rapaićev odbijanac donose Hrvatskoj prednost. Na samom kraju utakmice proklinjali smo lešinara Pipa, koji je nakon što je par minuta ranije ušao u igru, na svoj tipičan način zatresao mrežu u sudačkoj nadoknadi. Ali, dok je Inzaghi slavio, pomoćni sudac mu je poništio gol zbog povlačenja u napadu. Ako ga je i bilo, bilo je obostrano

Bilić 2006 u izborničkoj premijeri nije pobijedio "svjetske prvake", nego rezervnu Italiju u kojoj je sa SP-a bio samo treći golman

Druga opjevana pobjeda nad Italijom je iz kolovoza 2006. Na Bilićevoj izborničkoj premijeri, Hrvatska je na prijateljskom susretu u Livornu slavila golovima Eduarda i Modrića, a da se Biliću da prijeko potrebni medijski vjetar u leđa, tada se često ponavljalo, pa se samim tim u narodu i upamtilo, kako smo na početku nove ere hrvatske reprezentacije pobijedili friške svjetske prvake.

Talijani su doista bili aktualni svjetski prvaci, nakon što su do titule došli tek dva mjeseca ranije u Njemačkoj, ali dok je Bilić svoju prvu utakmicu igrao s najjačom momčadi, Roberto Donadoni, nasljednik pobjedničkog izbornika Marcela Lippija, na stadion Armando Picchi izveo je sljedeću postavu: Amelia - Zenoni, Falcone, Terlizzi, Chiellini - Delvecchio, Liverani, Ambrosini, Esposito - Lucarelli, Rocchi

Poznavatelji nogometa ovdje neće dugo tražiti one koji su dva ranije u Berlinu podigli kip Boginje Nike, jer ih tamo (osim Marca Amelije, trećeg golmana sa SP-a) uopće nema. Jasno je da su zaslužne zvijezde dobile poštedu od prijateljske utakmice nakon SP-a, ali i kako je u našoj nogometnoj mitomaniji pobjeda najjače Hrvatske nad B Italijom (u kojoj je čak bio i igrač iz Serie B), postala još jedan "dokaz" kako "Talijani ne znaju protiv Hrvatske".

Talijani su ipak pobijedili Hrvatsku! Ali "Nezavisnu" i "Državu" "Hrvatsku"

Ili ipak znaju. Doduše, da bi pronašli dokaz koji ruši jednu od najvećih dogmi hrvatskog nogometa, moramo posegnuti duboko u prošlost, dalju i puno mračniju od one iz '99, kada smo u Zagrebu s Talijanima igrali 0:0, Palerma '94 (2:1 za Hrvatsku) i Splita '95 (1:1).

Pet dana prije prvog rođendana zločinačke i kvislinške NDH, na đenovskom stadionu Luigi Ferraris, Duceova Italija je nakon Rimskih ugovora, postigla još jednu pobjedu nad savezničkom, Poglavnikovom Hrvatskom.

Golovima Gabetta, Ferrarisa, Biavattija i Grezera, Italija je razbila Hrvatsku 4:0, a za endehaziju izbornika Hitreca su igrali: Urcha, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Pleše.

Za NDH kojoj skandirate ne bi mogao igrati Modrić, jer bi igrao za Italiju

Reprezentaciju "zagrebačkog pašaluka" (jer bez obzira na megalomaniju na kartama, na to se više-manje svodila vlast NDH u Drugom svjetskom ratu), pobijedila je moćna Italija Vittorija Pozza, koja je bila dvostruki uzastopni svjetski prvak.

Kada smo se uvjerili da Talijani ipak znaju s Hrvatima, mnogi će reći kako nas ovom prigodom jesu pobijedili, ali smo taj put mi bili oslabljeni neigranjem Dalmatinaca. A oni su, kao što znamo najbrojniji u aktualnoj hrvatskoj reprezentaciji. U "Hrvatskoj" izbornika Hitreca ne bi nikako, kao u ovoj, moglo biti mjesta za devet igrača iz tog dijela Hrvatske, jer je Pavelić ogroman dio Dalmacije prepustio Talijanima. Luka Modrić bi primjerice tada igrao za Italiju. Tako da se sjetite toga kada drugi put na tribinama, kao nekidan u Poznanju, zaurlate "Ajde ustaše!"

Tko kome "leži" ostavite sportskim novinarima

Ponovimo na kraju; moguće je i poželjno da Hrvatska i u Poznanju pobjedi Italiju ili da ne izgubi, ali ako tako bude, to neće biti zato što nam "Talijani leže", nego jer će tog dana Modrić, Pletikosa i Mandžukić, biti bolji od Buffona, Pirla i Di Natalea.

Tradicija, povijest, Šuker, Baggio, Rapaić, Vieri, Liverani i Ivan Leko, neće s tim imati baš nikakve veze.

Uostalom, pitajte to "naše dečke" koji su u Genovi '42. himni salutirali s ispruženom desnicom.