Pismo "običnog" sportaša: "Sami plaćamo poreze da bi talentirani sinovi moćnika sjedili u upravi"
Foto: Hina
NIKAD veći nemiri u "sigurnoj kući" Zlatka Mateše. Iako je jučerašnju Skupštinu HOO-a proglasio redovnom, a bila je itekako krizna i izvanredna, iako je prostačkim lupetanjem eter opet zagušio Antun Vrdoljak, pravi problemi nisu ostali pod otiračem. Ono što ćemo s jučerašnje Skupštine više pamtiti bila su - pitanja. Nakon dugo vremena Mateša je morao odgovarati na pitanja. Odluku o SPTV-u Mateša je "na iskustvo" vođenja skupština ipak uspio odgoditi do kraja prosinca. No, Nepravilnosti u radu SPTV-a za koje se uhvatio ministar Željko Jovanović, na površinu sve češće izbacuju nezadovoljstvo sportaša, onih zbog kojih HOO postoji. No, je li to baš tako, pita se u pismu koje je poslao redakciji Indexa bivši sportaš, kolega sportski novinar i kako se želi predstaviti, sportski radnik i ljubitelj sporta. Autor ovih redaka zatražio je anonimnost jer ne želi da netko pomisli da se gura u politiku, a mi smo pismo odlučili objaviti jer održava stav pojedinca u Matešinom sustavu. Podaci su poznati redakciji.
"Poštovani, obraćam Vam se u nadi da ćete objaviti ovo pismo, a tiče se skandaloznog istupa gospodina Antuna Vrdoljaka naspram Zorana Primorca. (http://www.youtube.com/watch?
Za početak bih htio pozdraviti gospodina Zlatka Matešu, predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora i njegovog počasnog člana gospodina Antuna Vrdoljaka, ujedno i člana Međunarodnog olimpijskog odbora. Čestitke potonjem na velikom govoru i napadu na jednog olimpijca koji je bio na sedam Olimpijskih igara. Što si taj neki Primorac umišlja? Da može samo tako pitati i boriti se za prava sportaša? Tko je on? On je mali miš, kako bi rekao njihov kolega Zdravko, koji je osvojio samo jednu medalju na nekim tamo igrama gdje i nije nastupao za Hrvatsku nego Jugoslaviju. Osvojio je pola brončane medalje jer je ono srebro koje mu je dodijeljeno u Seulu davne 1988. godine nekim kemijskim procesom prešlo u neku tamo leguru i pola se polomilo. Za Hrvatsku nije htio ništa osvojiti, istu onu Hrvatsku koju je dotični gospodin s 880 dana u borbenom sektoru zdušno branio na Prisavlju iz ureda HRT-a.
Točno 20 velikih medalja s europskih i svjetskih smotri ništa ne znače, kao niti deseci drugih odličja osvojenih nastupajući za lijepu našu i naše klubove. Ništa taj nije učinio za hrvatski sport. Ništa ne znači nastupiti na sedam igara u jednom od najmnogoljudnijih pojedinačnih sportova na svijetu. Zna li naša javnost koliko je novca uloženo u Primorca i da baš ništa nije napravio. Kako li ga nije sram?
Zamislite, onda se još usudi pitati gdje ide novac za neke druge i što se radi s onom nekom Sportskom televizijom koja gomila gubitke? Ne treba ta sredstva proslijediti u prave ruke, treba samo bacati u vreću bez dna na kojoj smo do nedavno mogli gledati prijenose formule, ključnog sporta u hrvatskoj bez kojeg milijuni građana ne mogu zamisliti svakodnevicu. Zna li Zoki koliko je ljudi zaposleno na tom projektu? Kako on ne razumije da je to ključno za sve naše olimpijce i da se bez toga ne može? Što će stipendija veslačkom osmercu kada za se taj novac možda može zaposliti kadrove SDP-a i HDZ-a kao glavne tajnike pomoćnog urednika Jure Ozmeca u odjelu za reprizu formule nedjeljom ujutro? Sportašima mora biti čast nastupati za domovinu i oni bi trebali platiti za istu stvar te im valja još dodatno otkinuti iz usta da očeliče.
Zar mu nije dovoljan primjer Giovannija Cernogoraza koji je većinu priprema platio vlastitim novcem zarađenim u obiteljskom restoranu? Srđan Ivanišević je pokazao svijetu kako se uspijeva prodajom vlastite imovine, a Ante Kostelić je odgojio svoju djecu u šatoru na planinama po planu i programu HOO-a. Veslači su doveli frenda na maturalac koji ih je besplatno masirao samo da vidi malo Londona, dok je Blanka Vlašić proizvod sustavnog rada. Naravno njima idu zasluge, a hrvatski sport napreduje velikim koracima.
Dobro da nije Primorac počeo prigovarati nogometašima, košarkašima, rukometašima i vaterpolistima kao perjanicama momčadskog sporta. U to se isto ulaže. Pazi se na klubove koji su financijski u globalu stabilni kao jedan velebni most Vrdoljakovog kolege iz nekadašnje političke karijere. Poslovanje je uređeno, uvjeti su savršeni, a sportaši slušaju savjete roditelja da kao djeca napuste Hrvatsku da ne zarade novac u našoj prelijepoj zemlji nego pomognu razvoju sporta po svim dijelovima zemaljske kugle. Brojnim sportašima je pomogao sa zakonom da postaju obrtnici uzdižući ih tako u društvu kao nešto posebno. Sami će plaćati poreze iz plaća koje klubovi daju jednom godišnje jer se tako štedi za one koji dolaze u uprave, talentirane sinove i kćeri lokalnih moćnika.
Zamislite da se sada taj neki Primorac koji je s mora, ali živi u Zagrebu, Samir Barać koji se zove slično kao pijani Dinamov nogometaš, Josip Pavić koji ne zabija golove nego brani i Igor Boraska koji nastupa u bobu jer je u veslanju bio tek treći, usude pitati za novac koji treba ići sportašima. Odlično je to predsjednik Mateša diplomatski riješio, čut će se za mjesec dana kada vidi s odvjetnicima kako dalje. Bolje kupiti vrijeme i onda da se po mogućnosti netko razboli za sjednicu i ne bude odlučivanja.
I to vam je je**** Hrvatska, čudna zemlja na brdovitom Balkanu koja i dalje odolijeva svim zakonima fizike nižući nevjerojatne sportske uspjehe koji se u niti jednoj jednadžbi ne mogu izjednačiti s uvjetima. To je zemlja koja je odgojila nevjerojatne biznismene i uhljebe bez poštovanja za tuđi uspjeh koji i dalje nekim slučajem budu demokratski izabrani iako baš svi znaju tko su oni. Gospodinu Vrdoljaku želim sve najbolje i da se makne od sporta jer mislim da je dao svoje i da ga film zove. Isti onaj film koji je napustio 90-te da bi se posvetio razvoju društva u Hrvatskoj koje je na tako visokom nivou da eto, nemamo pametnijih briga pa smo odlučili malo mijenjati ustav.
S poštovanjem,
Bivši sportaš, kolega sportski novinar, aktivni član sportske zajednice i ljubitelj sporta."
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati