Foto: Cropix / Drago Sopta 

NA SVE moguće načine hrvatski su nam paraolimpijci nakon povratka iz Londona pokušavali objasniti ono što su tamo doživjeli. Plivač Mihovil Španja koji se nakon svog četvrtog ciklusa, s brončanom medaljom oko vrata, oprostio od aktivne karijere, s Otoka je čak ponio sve relevantne tiskovine kako bi nam pokazao njihove naslovnice. Bez iznimke, na svakoj je impozantna fotografija svečanog zatvaranja najbolje organiziranih paraolimpijskih igara u povijesti. Na Olimpijskom stadionu u Statfordu bilo je 80 tisuća ljudi. Slika koja se ne zaboravlja.

To je ujedno i jedina želja naših paraolimpijaca - samo da ih se ne zaboravi. Na svečani doček stigla je svita visokih dužnosnika: od ministra Željka Jovanovića koji je u Londonu objesio medalju oko vrata Darku Kralju, predsjednika zagrebačke Gradske skupštine Davora Bernardića, preko gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, sve do Jadranke Kosor. Njihovi su govori bili puni obećanja. Jovanović je najavio više novca iz državnog proračuna paraolimpijskom odboru, Bernardić će, pak, obećao da će jednu sjednicu Gradske skupštine posvetiti raspravi "o jednakim mogućnostima" s naglaskom na osobe s invaliditetom. Našim paraolimpijcima, u ovo je trenutku najveća radost što ih se u Hrvatskoj konačno doživljava kao vrhunske sportaše.

"Kad bismo ujutro upalili tv i vidjeli naše sportaše u programu, bili smo izvan sebe", priznao je predsjednik HPO-a Ratko Kovačić.

Želimo vas približiti naše probleme

"Borimo se za pažnju koju zaslužujemo. Želimo ljudima približiti probleme s kojima se susreću paraolimpijci.  Naš uspjeh u Londonu dobar je početak. Nadam se da sam i svojom karijerom, koju završavam nakon četiri olimpijska ciklusa, otvorio put mladima", rekao je Španja, podsjećajući da je otvaranje Igara u Londonu uživo pratilo tri milijarde ljudi, te da je u Londonu prodano više od tri milijuna ulaznica.

Nikada prije paraolimpijci nisu imali prilike nastupati pred tolikom publikom. Hrvatska se vratila s pet medalja, što je najveći uspjeh našeg paraolimpizma u povijesti. Darko Kralj, Branimir Budetić i Mihovil Španja već su se penjali na olimpijska postolja, a ove godine pridružili su im se i Mikela Ristoski te Zoran Talić.

Nasmijani i ponosni donijeli su medalje kući. Pokazali su svijetu ono što mogu, a ne ono što ne mogu. Neki već razmišljaju o Riju, Mikela kaže da već 1.10 starta s treninzima skoka u dalj, a Kralj se veseli što se vratio na vrijeme da vozi djecu u školu.

Branimir Budetić, nakon bronce u bacanju koplja za slabovidne atletičare, sprema se za povratak na fakultet.

"Treću godinu kineziologije sam stavio u mirovanje i sada se vraćam obvezama redovnog studenta", priča nam ovaj simpatični 22-godišnjak.

Vid je zbog bolesti počeo gubiti s devet godina. Nastavio je s rukometom, ali kada se problem pojavio i na lijevom oku, okrenuo se individualnom sportu.

"Da sam ostao zdrav, bio bih rukometaš. Ovako sam se odlučio za petoboj, osvojio sam srebro i zlato na svjetskim prvenstvima. U Londonu te discipline nije bilo, pa sam uzeo koplje. Slično je rukometu. Izgleda graciozno, atletski. Što je zahtjev veći, i moj je motiv veći", kaže Branimir koji je uoči Igara na osam mjeseci preselio u Češku i trenirao s Rudolfom Černyjem, čovjekom koji vodi brigu o karijeri svjetske rekorderke i zlatne iz Londona Barbore Špotakove.

Tko sve to financira?

"Sam sebe sam financirao što se tiče češke avanture. Inače sam stipendist Grada Zagreba, a posljednja tri mjeseca dobili smo i nova od paraolimpijskog saveza. Ljudi mi prilaze i govore da sam sigurno u plusu sad kad imam medalju. Ja sam na pozitivnoj nuli jer su se moj trud i odricanja isplatili"

Tehnika se vježba napamet

Kako izgleda trening jednog paraolimpijca i kakav je osjećaj dok bacaš koplje, a praktički ne vidiš gdje leti?

"U principu jako slabo vidim, da", nasmijao se.

"Na lijevo oko ne vidim uopće, na desno 40 posto uz pomagala. Morate tehniku znati napamet, snalaziti se u prostoru, paziti na zalet, korake, izbačaj. Sve su to automatizirani potezi, kretnje koje stalno morate ponavljati. Jedino uz silan trud možete uspjeti" 

Budetić ne skriva da je organizacija Igara u Londonu dala veliki zalet paraolimpijskom pokretu.

"Osjetili smo tu podršku medija i javnosti. To je jednostavno digne, adrenalin raste. Konačno ljudi počinju shvaćati da se ovdje radi o vrhunskom sportu. To nije više samo lagano treniranje, jer uključili su se vrhunski treneri. U nekim disciplinama gotovo da i ne postoji razlika između normalnih olimpijaca i paraolimpijaca. Sportašima s invaliditetom najdraže je kada ih usporedite s pravim sportašima, to je najveći kompliment. Svi težimo vrhunskom rezultatu da pokažemo da možemo više s našim disfunkcijama"

Baš kao što kaže i londonsko geslo: svijetu su pokazali ono što mogu, a ne ono što ne mogu.