Nakon onih nesretnih kvalifikacija za EP u Belgiji i Nizozemskoj 2002., kad je Hrvatsku ne odlaska na prvenstvo koštao remi 2:2 na Maksimiru protiv reprezentacije SRJ, kvalifikacije za svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji 2002. počele su jednako turbulentno.

 

Hrvatska je igrala u kvalifikacijskoj skupini zajedno sa reprezentacijama Belgije, Škotske, Latvije i San Marina i nakon šoka zbog propuštanja svog prvog velikog takmičenja, hrvatska javnost je očekivala siguran plasman na svjetsko prvenstvo.

 

 

Trener svih trenera, kako je tepao sam sebi, Ćiro Blažević nekako je preživio neuspjeh kvalifikacija za EP i još se nalazio na čelu reprezentacije, no njegova pozicija bila je i više nego nezahvalna. Gotovo da se čekao samo i prvi kiks pa da Ćiro ode. Jasno je bilo da je nužna smjena generacije jer je većina Vatrenih iz Francuske polako razmišljala o prestanku karijere, a mnogi od tih igrača u svojim klubovima nisu igrali glavne uloge kao prije. Kapetan reprezentacije Zvone Boban, zatim Aljoša Asanović, Slaven Bilić i Dražen Ladić već su odigrali svoje zadnje utakmice u kockastom dresu, a premda su se u momčadi pojavili i ''neki novi klinci'' poput braće Kovač, Vugrineca, Bišćana, Živkovića i Babića, Ćiro je oklijevao napraviti radikalan rez i posve pomladiti reprezentaciju.

 

Nakon prve utakmice u Bruxellesu protiv Belgije koja je završila 0:0, u hrvatskom taboru mnogi su bili zadovoljni, štoviše, tvrdili su da smjena generacija protječe bezbolno, no već prvi sljedeći dvoboj na površinu je izbacio sav mulj koji se gomilao u hrvatskoj reprezentaciji.

 

Utakmica sa Škotima imala je i svoju političku predigru: Ćiro je odveo igrače na potpisivanje peticije za generale, koje je predsjednik države Mesić tada umirovio, a Ćiro pozvao na utakmicu. I zbog toga, ali i zbog zasićenosti Ćirinim ekstravagantnim eskapadama, na stadionu je vladala mučna atmosfera, a Maksimir je bio poluprazan. Šokantni remi 1:1 bio je konačan okidač i Ćiri je javnost pokazala palac dolje. Kuriozitet je da je baš Robi Prosinečki u smiraju utakmice mogao produžiti Ćirin ostanak na klupi, ali je njegov udarac završio na vratnici.

 

 

Nakon Ćirinog odlaska na klupu je pomalo neočekivano sjeo Mirko Jozić, trener koji je bio prvak Europe sa mladom jugoslavenskom vrstom 1979 te prvak svijeta sa juniorima u Čileu 1987., a također je s uspjehom vodio i neke južnoameričke klubove (s čileanskim Colo-Colo je osvojio Copa Libertadores). Ipak, bila je to pomalo neočekivana, stihijska odluka jer po vlastitom priznanju ni sam Jozić nije želio sjesti na klupu Vatrenih.

 

''Ma otvoreno kažem ,to je sve bilo napravljeno na jednu silinu. Ja niti sam planirao niti sam želio preuzetu prvu momčad, niti sam smatrao da je to trenutak za mene. Prihvatio sam biti direktor mladih reprezentacija, želio sam stvarati bazu hrvatskog nogometa. Imao sam nekoliko ponuda, između ostalih i onu tri puta 'težu' u Saudijskoj Arabiji, u Al Hilalu, njihovom kraljevskom klubu. Ali prihvatio sam ponudu Hrvatske jer sam želio raditi s mladima, ali i iz privatnih razloga vezanih najviše za školovanje moje kćeri. I onda se dogodilo da je Ćiro bio u situaciji u kojoj je bio, podnio je ostavku, u Savezu su prihvatili ostavku i htjeli su da ja preuzmem klupu. Sjećam se da sam bio u kampu mlade reprezentacije i da su me do tri, četiri sata ujutro nagovarali da preuzmem funkciju, jer to je doslovno sve bilo preko noći. Dugo sam govorio – ne, ne, ne, a negdje u zoru sam pristao. Međutim, odmah sam najavio da ću otići nakon Svjetskog prvenstva u Japanu. Na kraju smo se plasirali i to je ono kad pitate koji je uspjeh veći – ovdje se ipak radi o plasmanu na Svjetsko prvenstvo. Ali znate, nije to bila prava Hrvatska, to je bila momčad u jednom rapidnom padu, generacija 1998. se počela osipati, pet, šest igrača je otišlo, ovi koji su ostali, to su bili igrači koji su imali 34 godine i tako'', poslije je pričao Jozić.

 

 

No, bilo kako bilo, Jozić je nekako Vatrene dovukao do Azije, no tek tamo je slijedio hod po trnju. Atmosfera je bila jako loša, ni blizu one euforije uoči Francuske, a neposredno prije početka prvenstva dogodio se i ''slučaj Tudor''. Naime, Igor Tudor, tada igrač Juventusa bio je najveća zvijezda reprezentacije i na njemu se gradila obrana, no posve neočekivano, samo dva tjedna prije početka turnira, Tudor se na nagovor stručnog stožera torinskog kluba odlučio na operaciju koljena i to ga je automatski skinulo sa popisa putnika za Japan. 

 

Hrvatska reprezentacija  bila je smještena u skupinu zajedno sa Italijom, Meksikom i Ekvadorom, a s obzirom da je izbornik Jozić svoje iskustvo stekao upravo trenirajući momčadi iz Južne Amerike smatrali smo da nam se posrećilo, no pokazalo se da je procjena bila pogrešna i reprezentacija se vratila doma već nakon prve tri utakmice.

 

Index je razgovarao s Borisom Živkovićem, tadašnjim reprezentativcem koji se prisjetio nekih događaja sa tog prvenstva.

 

 

A ništa, ništa posebno. Odigrali smo jako loše, izgubili dvije utakmice koje nismo nikako smjeli izgubiti i vratili se doma. Gledajte, prošlo je 12 godina od tada i zaista se ne mogu svega ni sjetiti, ali znam da je problem nastao već nakon prve utakmice sa Meksikom. Primili smo gol nakon glupog penala kojeg sam ja napravio i poslije se bilo teško vaditi. 

 

 

 

Da, Mirko je u pravu. Otišli smo ranije nego što smo trebali i to je sigurno jedan od razloga zbog čega smo podbacili. Ja sam na prvenstvo došao praktički bez dana odmora. Naime, ja sam te godine sa Bayerom igrao i finale Lige prvaka i finale njemačkog kupa, bio sam i pomalo ozlijeđen, ali i umoran. Naravno, to nije alibi, ali činjenice su činjenice. A kad smo došli u Japan, izgubili smo pet dana za trening zbog vremenske razlike, ali najviše zbog klimatskih uvjeta, ogromne vlage i vrućine koja nas je iscrpila. Tamo apsolutno nismo mogli kvalitetno trenirati. Ma, možeš ti trenirati koliko hoćeš, ali trening je jedno, a utakmica je nešto posve drugo. Čini mi se da smo u Japanu čak i izgubili ono što smo stekli na pripremama u Austriji.

 

 

Je, tu utakmicu smo igrali zaista sa sedam obrambenih igrača, no to je pitanje koje trebate postaviti izborniku Joziću. Ja čak tu utakmicu nisam ni igrao jer sam bio kažnjen zbog crvenog kartona protiv Meksika, ali ono što mogu reći sa potpunom sigurnošću, izbornik Jozić je tada mislio zaista sve najbolje. Smatrao je da ta jedanaestorica mogu pokazati najviše i da će pobijediti Ekvador. Eto, nismo uspjeli i otišli smo doma. Vjerujte, nama igračima je bilo najgore. Jedva smo čekali da odemo kući, da se vratimo obiteljima i da što prije zaboravimo i taj Japan i to svjetsko prvenstvo. A što se tiče te priče o Bokšiću, zaista se ne sjećam. Bilo je to davno i ja također dobro znam što se sve pisao i govorilo. No to ne treba čuditi. Mi smo takav narod, imamo takav mentalitet. Da smo nekim slučajem pobijedili i prošli dalje, slavilo bi nas kao heroje, a ovako su nas pljuvali i širile su se izmišljene priče. Zaista ne znam da je Bokšić napao izbornika, a poznavajući Boku, u tako nešto ne vjerujem.