"DORAMAD - radioaktivna zubna pasta. Biološki djelotvorna. Čisti. Ubija bacile. Osvježava", pisalo je na tubi proizvoda kojega se pravilo i prodavalo u Njemačkoj od 1920. godine pa sve do kraja rata. Ponosni proizvođač bila je ugledna tvrtka AG (Auergesellschaft, AG) iz Berlina, nazvana po svom osnivaču, znamenitom austrijskom kemičaru Carlu Aueru. Proizvodili su uglavnom rasvjetna tijela, žarulje OSRAM njihov su najpoznatiji proizvod, ali su imali i kemijski odjel gdje su načinili i zubnu pastu.

Torija nam dajte

Na poleđini tube stajalo je detaljnije objašnjenje što sve postiže zubna pasta Doramad: ukratko, svojim radioaktivnim zračenjem ojačava obrambenu snagu zubiju i zubnog mesa, donosi stanicama novu životnu energiju, obuzdava razorno djelovanje bakterija, polira zubnu caklinu do najljepše bjeline. Uz to je pjenušava, ugodnog okusa i osvježavajuća.

Tajna ovakve učinkovitosti bila je u oksidiranom toriju (tzv. torij X), radioaktivnom elementu čije je vrijeme poluraspada zamašnih 14 milijardi godina (taman koliko je prošlo od nastanka svemira).

U Oranienburgu, gradu tridesetak kilometara od Berlina, AG je imao svoj pogon za korištenje torija i uranija, radioaktivnih elemenata kojih u prirodi ima u priličnim količinama. Između ostalog su se proizvodile takozvane Auerove mrežice koje su se koristile za ulično osvjetljenje, a nusproizvod tog procesa bio je torij-X.

I kuda s tolikim torijem? Pa, recimo, u zubnu pastu.

Radioaktivnost je u modi

Bilo je to vrijeme kad je znanost otkrivala radioaktivnost i vjerovala da je to tehnologija budućnosti u svim oblastima, uključujući medicinu. Najdalje su u tom optimizmu otišli Amerikanci s Radithorom, bočicom destilirane vode s dva izotopa radija.

Taj "čudotvorni lijek" prestao se proizvoditi 1928. kad se utvrdilo da je bogati industrijalist Eben Byers umro od nekoliko vrsta karcinoma kao posljedice svog petogodišnjeg ispijanja Radothora. Možete se kladiti da Byers, koji je popio preko tisuću doza, nije bio jedina žrtva. Ovakvi primjeri bili su već dovoljno upozorenje svima koji su se igrali radioaktivnim elementima, ali se tada to većinom ili prešutilo ili podcijenilo. 

Radijacija je, dakako, ubijala bakterije, a proizvođači Doramada smatrali su da to ujedno znači i pomlađivanje tkiva te otuda sva ona ničim potvrđena samohvala na poleđini tube. Bio je to vrlo opasan prijelaz iz znanosti u šarlatanstvo, a sve poradi dobre prodaje.

Reklama je upalila: iako nemamo podataka o tržišnoj prodaji, veliki broj tuba saveznički su vojnici nalazili kod njemačkih zarobljenika na kraju rata. Neke od ovih primjeraka na kojima se vide i tragovi uporabe i danas možete naći po raznim muzejima. AG je ulagao dosta novaca u reklame i sama činjenica da je proizvodnja trajala četvrt stoljeća govori dovoljno.

Umrli perući zube?

Za razliku od zloglasnog Radithora, Doramad je imao torij u tragovima, za čije je detektiranje potreban osjetljiviji instrument. Nema, međutim, podataka o pojavama oboljenja bilo kod radnika u proizvodnji, bilo kod potrošača zubne paste. To ne znači da se nitko nije razbolio, samo što se tada nisu vodila posebna epedimiološka istraživanja.

Radioaktivnost je obećavala je brojne prednosti i nitko nije htio malo stišati taj entuzijazam koji je donosio lijepe novce. Ono što se definitvno zna jest da stalno unošenje čak i sasvim malih količina torija povećava rizik od anemije, oštećenja kostiju i karcinoma. No, u tim vremenima nije se znalo ni za kancerogenost cigareta.

Kraj proizvodnje

Nakon što je vodeći znanstvenik AG-a Nikolaus Riehl shvatio upotrebljivost uranija za vojne svrhe, pogoni u Oranienburgu počeli su pred sam rat obilnije proizvoditi uranijev oksid visoke čistoće. Naravno da je to privuklo pozornost Saveznika.

Znajući da će Rusi prije njih stići do pogona, Amerikanci su zasuli Oranienburg bombama u tolikoj količini da mu je to priskrbilo titulu "najopasnijeg grada u Njemačkoj", u kojemu se pod zemljom i dalje nalazi nekih 400-ak neeksplodiranih avionskih bombi.

Premda je pogon AG-a, koji je bio glavni cilj napada, potpuno razoren, Rusi su tamo našli stotinjak tona uranijevog oksida, sve to odnijeli u Sovjetski Savez i time sebi skratili put do pronalaska atomske bombe za cijelu godinu. Odveli su sa sobom i Riehla, vraćen je u Njemačku tek 1955. godine.

U AG-u je okončana sva proizvodnja, od uranija do zubne paste. Kad je Njemačka uspjela obnoviti svoju kemijsku industriju, nikome više nije padalo na pamet proizvoditi radioaktivne paste za zube. Posebno ne nakon Hiroshime i Nagasakija.

Uhvaćeni u krađi

I kad je Doramad već otišao u ropotarnicu povijesti, američko-nizozemski fizičar Samuel Goudsmit u svojoj je knjizi iz 1947. upravo o njemu iznio vrlo uzbudljivu priču. Čini se da je inženjerima u Oranienburgu usfalilo torija, pa su se dosjetili uzeti ga iz rezervi u okupiranoj Francuskoj.

Uz to, kako tumači Goudsmit, njemački su znanstvenici shvatili da bi radioaktivna kozmetika, uključujući i zubne paste, mogla biti temelj njemačke poslijeratne proizvodnje. Istini za volju, Goudsmit ne spominje izrijekom Doramad, ali to je bila jedina radioaktivna zubna pasta u Njemačkoj. 

Neobičnu zainteresiranost Nijemaca za torij otkrili su američki obavještajci i odmah, naravno, digli uzbunu, jer ih je brinulo što će on Nijemcima. Torij nije najbolji materijal za proizvodnju atomske bombe, od njega se može postupnim procesom dobiti uranij 233, ali je za to potreban nuklearni reaktor kakvoga Nijemci nisu imali.

No, u strahu da bi upravo oni, čiji su znanstvenici prvi shvatili tehnologiju stvaranja atomske bombe, mogli doći do strahovitog oružja, Amerikanci su pojačali napore u svom projektu Manhattan. 

I tako možda činjenicu da smo kraj rata dočekali s atomskom bombom možemo, između ostalog, zahvaliti i jednoj zubnoj pasti.

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.