Foto: Louis Vuitton

PROŠLA su tri dana od kada sam T.-a potjerala iz ureda i nisam se osjećala ništa bolje. Nije me zvao, poštivao je moju odluku i skupio se iz stana. Skužila sam da svojima ništa nije rekao jer su me redovito zvali oko priprema za vjenčanje. Marko je također šutio, skoro ga uopće nisam ni viđala. Luka M. se javio da je na putu par dana i da bi volio da se vidimo kad se vrati. Dakle, bila sam na miru. Potpuno lažan mir, ali nećemo cjepidlačiti. Imala sam toliko sranja nad glavom da sam odlučila par dana praviti se kao da to nisu moja posla i moji problemi. Pa su u nekom trenu morali doći na naplatu. Prvi na redu je bio T. Ipak je on zaručnik. Prevarantski gad od zaručnika, ali još uvijek zaručnik. Iskreno, nisam znala što bih mu rekla nakon svega. Nisam bila sigurna niti da želim slušati njegova objašnjenja, a jasno mi je bilo da priču nekako moramo završiti. Pa sam ga nakon tri dana i nazvala. Došao je navečer u stan. Izgledao je loše. Grižnja savjesti je prokleta stvar.

"Petra, nisam te varao, majke mi, moraš mi vjerovati. Ne znači mi to ništa, samo smo razgovarali, glupost. Nisam joj se više javio od tada.", objašnjavao je T. "Vjeruj mi da to jesi li spavao s njom više i nije važno. Jebote, kako smo došli do ovoga? Ležao si u našem krevetu i dopisivao se s nekim tko za tebe ima i nadimak, dok sam ja bila na poslu. Kako bih se ja trebala osjećati? Kako da ti ikad više išta vjerujem?". Iako bi u tom trenutku bilo iskrenije da sam rekla kako stvari među nama nisu ok već duže vrijeme (ako su ikad i bile) i kako zapravo nije ni čudno da se takvo nešto dogodilo, nisam mogla. Željela sam da se osjeća krivo. Ipak me prevario, ovako ili onako. I ta spoznaja me ubijala.
 
Koliko god stvari nisu valjale, vjerovala sam mu. Vjerovala sam da će uvijek poštivati naš odnos i mene. Pričao je o tome kako sam se udaljila od njega, kako sam stalno bila nervozna i da sam se smijala samo kad sam bila sa svojim prijateljima. Kako ne pamti kad sam mu zadnji put rekla ili pokazala da ga volim i da je jednostavno trebao nekoga tko će ga saslušati i doživjeti ono o čemu priča i što ga muči. Drugim riječima, nisam titrala oko njega 24 sata na dan pa se osjetio uvrijeđenim. Znala sam uvijek da smo dva svijeta i napokon sam osvijestila da dva toliko različita svijeta potpuno različito vide stvari i nikad neće doći do istog zaključka. Samim time, svaka daljnja rasprava je bila suvišna. Kako bi završila cijelu tu muku, odlučila sam po prvi put biti iskrena do kraja: "Spavala sam s nekim, onu noć kad sam uhvatila tvoje poruke." Bila sam uvjerena da će poludjeti. "Nema veze, eto, neka bude da smo sad kvit i idemo dalje. Ja želim tebe, želim da se oženimo. Volim te. Znam da sam zajebo s ovim, ali eto, zajebala si i ti. Petra, ajmo sve ovo zaboravit i nastavit gdje smo stali." Nisam mogla vjerovati šta čujem. Za njega je sve bilo tako jednostavno, toliko jednostavno da je bio spreman preči preko činjenice da sam legla s nekim drugim u krevet. Bila sam u šoku. "T., ne mogu ja tako, nije ovo dobro. Niti se tvoja nevjera može poništiti mojom, niti ja mogu zaboravit sve ovo što smo jedno drugom napravili. Prešli smo granicu nakon koje više nema natrag. Žao mi je, ali gotovo je.". Ništa više nije rekao, samo se skupio i otišao. U tom trenutku sam osjetila ogromno olakšanje i ogromnu tugu u isto vrijeme. Željela sam ga zvati da se vrati iako sam znala da to nema smisla. Zapravo ga više nisam ni voljela i ovako je bilo bolje za sve. Ne znam samo zašto je onda bilo tako prokleto teško?

Jer, kad je T. jednom zauvijek zalupio vrata stana, po prvi put sam nakon toliko godina ostala sama. Užasavala me ta tišina. Pogled mi je pao na plakat koji mi je napravio Luka M. Gledala sam svoje fotke i pitala se kako sam uspjela postati tako sjebana. Imam 30 godina, trebala sam se udati za manje od mjesec dana, upregnula sam sve žive u organizaciju, uvjerila sebe i druge da je baš to ono što želim, u isto vrijeme se dopisivala s bivšim i legla u krevet s frajerom s posla koji mi je zapravo uvijek bio totalno odbojan. Šta sam baš morala napraviti takav nered da bih nešto shvatila?

I baš kad sam krenula kriviti sebe za sve, zazvonio je telefon. Svekrvica. "Dobro mala, što si ti umišljaš, ha? Nitko ne otkazuje vjenčanje u zadnji trenutak, pa tako ni ti. Kakve su to gluposti? Lijepo se saberi, uhvatila te nervoza, proći će. Nisi valjda nikome rekla, pa šta će ljudi misliti?" "Znate šta teta Ana, ajde lijepo odjebite.", iznenađujuće sam mirno rekla i poklopila slušalicu. Kreten je otišao plakati mamici, a ja sam kreten nekad vjerovala da se to može promijeniti. Instant sam se osjećala bolje. Zanimljivo je kako ti život ipak nekad servira pravu stvar u pravo vrijeme.

Prethodne kolumne Petre L. pogledajte ovdje.