Foto: Beach Bunny

OSIM u teglu s egzotičnim biljem, tu noć i sljedeće jutro povraćala sam još tisuću puta. U jednom trenutku sam ozbiljno razmišljala o tome da se jednostavno upucam u glavu i skratim si muke. Naravno, odlučila sam da više nikad neću ni primirisati alkohol. T. je shvatio kakva je situacija već oko pola 5 ujutro kod mog bezuspješnog pokušavanja da budem tiho dok se spremam za krevet. Srušila sam sve što se dalo srušiti na putu od kupaonice do sobe, raskrvarila mali prst na nozi kad sam se po treći put digla iz kreveta jer mi se u ležećem položaju soba vrtjela nevjerojatnom brzinom. Na kraju sam sjela na kauč i buljila u nekog debeljucu na TV-u koji budalama proriče budućnost iz karata. T. se probudio i sjeo kraj mene. "Nešto sam krivo pojela". "Aha, vidim". To je zadnje čega se sjećam.

Ujutro sam se probudila u krevetu s groznom glavoboljom. T. je kuhao juhicu, očistio cijeli stan, donio mi hranu u krevet. Sve je radio baš kako treba, ali nisam si mogla pomoći. Svaki njegov pokret, rečenica, sve me užasno živciralo. I shvatila sam da je tako već neko vrijeme. Stalno sam mu nešto prigovarala i u rijetkim trenucima kad bi jadan i pokušavao, ja sam samo bila još ljuća. Užas. Ne znam odakle je taj bijes dolazio, možda iz činjenice što znam da su svi ti pokušaji zapravo samo bili neka vrsta flastera koji na kraju ipak neće zaliječiti ranu. Je li fer od mene očekivati od njega nešto što on nije iako bi to nešto drugo zapravo bilo ispravno? I je li fer potkopati svaki njegov pokušaj već u startu? Nisam bila u stanju skoro ni disati, a kamoli razmišljati. Taj dan muka mi je bila izgovor za sve, čak i za T.-a kad se popodne uvukao u krevet i počeo me ljubiti. Iako sam bila malo bolje, pravila sam se da nisam. U tom trenutku, njegovi dodiri i poljupci su mi bili jedno tonu preteški.

Šef me u ponedjeljak poslao kući i rekao da se ne vraćam na posao dok se ne dovedem u red. "Nadam se i za tvoje i za moje dobro da nisi trudna", izjavio je kad je skužio da sam opet povraćala. Da nisam mislila isto što i on, vjerujem da bih ga nakon takve izjave poslala u k. Ovako sam se samo skupila i otišla, radni tjedan proveden kući bio je ispunjenje svih snova. Dok nisam došla kući. Htjela sam samo mir, a doma me dočekao T.  baš raspoložen za sve. Nisam imala živaca, rekla sam samo da mi je i dalje loše i da idem u krevet. Kad sam se probudila, on je već bio na nogometu s dečkima. Blažena tišina. Dok nije zazvonio mobitel. Mail od Luke M. "Vidio sam te iz auta jutros u Vukovarskoj, nestala si prije nego sam se snašao. Stvarno bih volio da se vidimo mala. Kava usred dana, prometno mjesto, tvoj ured, gdje god. Pristajem na sve. L."

Nazvala sam Evu. "Idete Maja i ti ovaj vikend u vikendicu? Ja bih s vama ili sama ako vi ne idete." Tri dana Gorskog kotara usred ljeta je bilo točno ono što sam trebala. Pripizdina u kojoj nikoga ne poznajem i u kojoj nitko ne poznaje mene. Znala sam da to neće riješiti moje probleme, ali sam isto tako znala da se moram maknuti malo od svega i shvatiti, ili barem pokušati shvatiti, u čemu je problem. Kako da se maknem s mrtve točke na kojoj kampiram već duže vrijeme. Zašto i kako sam se uopće dovela tu? I kako je moguće da vučem za sobom toliko repova, a da pri tome ništa ne rješavam nego samo gomilam nova sranja. I kad sam točno postala takva plačipizda? To je ono što me najviše živcira od svega. Kad se pogledam u ogledalo i kad vidim sve one sarmice i celulit, e to je ništa prema tome koliko idem sama sebi na živce kad se uhvatim kako kukam,  žalim se i kako sam konstantno nadrkana na svijet. A zapravo bih trebala bit ljuta samo na sebe i reći si: "OK Petra, ljudi imaju stvarne probleme, saberi se i riješi svoje pizdarije." Za početak idem sama malo u divljinu, daleko od T.-a, mobitela, poruka i prijatelja. Sad još samo trebam objasniti T.-u zašto idem sama na vikend i to baš taj kad smo oboje slobodni.

 Za divno čudo, nije radio frku. "Idi sa curama i lijepo se provedi , vidim da si napeta u zadnje vrijeme." Hm. Da mi nije toliko stalo do tog vikenda, možda bih se malo i zapitala kako to da tako dobro podnosi sve moje mušice u zadnje vrijeme. Kopkalo me to pune tri minute dok nisam sjela u auto i krenula po Evu i Maju. Znala sam da ništa neće biti lakše kad se vratim i da je bježanje u divljinu, ma koliko ona bila lijepa, dosta kukavički način nošenja s problemima, ali što da radim? "Korak po korak Petra", tješila sam sebe. Prvi je bio da sam nazvala Vedrana još dok sam bila u autu i rekla mu da od ponedjeljka krećem s njim u teretanu i da me goni kako zna i umije. Tko zna, možda me divljina ipak nevjerojatno prosvijetli.