ISKUSTVA iz djetinjstva i odnos s roditeljima uvelike oblikuju život odrasle osobe, što potvrđuje i studija iz 2024. godine. Roditeljska toplina, emocionalna podrška, pa čak i kućne rutine i rituali tijekom formativnih godina ostavljaju dubok trag na kasniji život. To se posebno odnosi na dječake, koji su često podložni pogrešnim rodnim normama i stereotipima o "muškosti", piše YourTango.

Takva iskustva u djetinjstvu mogu dovesti do toga da u odrasloj dobi postanu emocionalno suzdržani, s lošim vještinama upravljanja osjećajima i nesigurnim stilovima vezivanja u vezama. Društvo ih je učilo da izbjegavaju ranjivost, što dovodi do niza očitih znakova da se muškarac kao dječak nikada nije osjećao sigurno i voljeno.

Stavlja odanost na kušnju

Muškarci koji se u djetinjstvu nisu osjećali sigurno i voljeno često na veze gledaju kroz prizmu razočaranja, krivnje i samoće. Očekuju da će se odnos kakav su imali s roditeljima ponoviti i u drugim romantičnim i poslovnim vezama pa ne čudi što su oprezni s povjerenjem i kontrolom.

Bilo da je riječ o emocionalnim igrama ili "testiranju" nečije odanosti, oni drugima nude prilike da ih napuste i ostave prije nego što se sami emocionalno otvore. Toliko su navikli na razočaranje da ga počinju očekivati, čak i ako to znači sabotiranje veza koje bi se mogle razviti u nešto sigurno i lijepo.

Odbija komplimente i pohvale

Mnogi ljudi koji redovito izbjegavaju pohvale i odbijaju komplimente bore se s niskim samopoštovanjem. Prema psihologu Guyu Winchu, bez obzira na to je li uzrok u neriješenoj traumi iz djetinjstva ili nedostatku roditeljske ljubavi, takvi muškarci često odbijaju pohvale jer se one izravno kose s negativnim unutarnjim glasom kojeg se drže.

Ako sami sebi govore da nisu dovoljno dobri ili vrijedni ljubavi, a netko drugi tvrdi suprotno, to može djelovati zbunjujuće i poništavajuće.

Ne želi tražiti pomoć

Iako je traženje pomoći većini ljudi neugodno, emocionalna stabilnost omogućuje da se iskoriste prilike za povezivanje i učenje koje iz toga proizlaze, navodi se u studiji sa Stanforda.

Međutim, mnogi muškarci čije potrebe u djetinjstvu nisu bile zadovoljene i koje su roditelji tjerali da zanemare vlastite potrebe u korist njihovih, sada vlastite potrebe doživljavaju kao nešto loše. Odbijaju tražiti pomoć jer to smatraju "karakternom manom" ili priznanjem da u nečemu "ne uspijevaju", dok je u stvarnosti to znak samopouzdanja i snage.

Potiskuje složene osjećaje

Čak i u domovima gdje su dječaci učeni da se s osjećajima "nose" izbjegavanjem ili kontrolom, u odrasloj dobi često upadaju u začarani krug potiskivanja složenih emocija ili pretjeranog naglašavanja određenih, poput bijesa. Kao odrasli, muškarci su skloniji svoje probleme i osjećaje "izbacivati" kroz nezdrave mehanizme, poput prepuštanja porocima i agresivnog ponašanja.

To je osobito izraženo ako su odmalena učeni da njihovi osjećaji nisu vrijedni podrške ili pozitivne pažnje. Iako se razvijanje pretjerane neovisnosti i zaštita osjećaja kontrole potiskivanjem emocija može činiti bezazlenim, dugoročno time sabotiraju svoje veze i narušavaju samopoštovanje.

Pretjerano je neovisan

Pretjerana neovisnost često je odgovor na traumu, tvrdi trenerica za odnose Annie Tanasugarn. Za djecu koja su osjećala da imaju malo kontrole nad svojim životom ili su se osjećala nevažno, razočarano i neprestano odbacivano od strane roditelja, pretjerana neovisnost u odrasloj dobi način je da se čvrsto drže novostečene autonomije i kontrole.

Naravno, određena razina samostalnosti nužna je u odrasloj dobi, no ako se takvi muškarci izoliraju, sabotiraju zdrave odnose i odbijaju kritiku radi očuvanja kontrole, to se brzo može pretvoriti u usamljenost.

Teško prihvaća kritiku

Problem s prihvaćanjem kritike često proizlazi iz duboke nesigurnosti. Ako se netko bori sa samopoštovanjem ili svoju vrijednost temelji na pohvalama i potvrdi drugih, suočavanje s konstruktivnom kritikom može doživjeti kao osobni napad.

To se posebno odnosi na muškarce koji se kao dječaci nisu osjećali sigurno voljenima, živeći s roditeljima koji su ih tjerali da dokazuju kako su vrijedni ljubavi i privrženosti. Stoga ne iznenađuje da teško prihvaćaju kritiku i postaju obrambeni kada im netko ukaže na prostor za napredak.

Izbjegava definiranje odnosa i obvezivanje

Muškarci koji sabotiraju veze kada stvari idu dobro ili izbjegavaju definiranje odnosa i obvezivanje često se boje napuštanja i odbacivanja. Njihove izbjegavajuće sklonosti i emocionalni zidovi obrambeni su mehanizmi za suočavanje s tim strahovima.

Kako objašnjava studija iz časopisa Healthcare, roditeljsko zlostavljanje i emocionalna hladnoća često potiču djecu da usvoje osjećaj krivnje i srama, što može dovesti do nezdravih mehanizama koji doživotno štete njihovoj dobrobiti i odnosima.

Takvi se muškarci bore s povjerenjem u druge ljude, osobito na ranjiv način, jer se zbog iskustava iz djetinjstva osjećaju u suštini nevrijednima ljubavi. Roditelji su ih tjerali da se srame tražiti ono što im je potrebno ili da se osjećaju krivima zbog izražavanja svojih potreba, pa u vezama očekuju sličan ishod.

Umanjuje vlastite potrebe i osjećaje

Mnogi su muškarci naučeni da "istrpe" ili "budu muško" kada se suoče sa složenim osjećajima poput srama i tuge, što dovodi do ciklusa emocionalnog potiskivanja, razdražljivosti i izolacije iz kojeg se teško izvući. Međutim, prava snaga dolazi iz prepoznavanja traume, otvaranja povjerljivim osobama i prihvaćanja vlastitih osjećaja, umjesto da ih se odmah potisne.

Muškarci koji se kao dječaci nisu osjećali sigurno voljenima izbjegavaju ranjivost i emocionalno se zatvaraju pred partnericama kada stvari postanu teške jer nikad nisu imali priliku naučiti kako prihvatiti i izraziti sebe bez straha od osude.

Izbjegava sukobe

Psihologinja Jonice Webb smatra da nezadovoljene potrebe i emocionalno odsutni roditelji često stvaraju emocionalno nezrele odrasle muškarce. Oni možda imaju dobre namjere, ali kada je riječ o inherentno emocionalnim situacijama, poput rješavanja sukoba s partnericom ili izražavanja vlastitih osjećaja u razgovoru, teško im je prihvatiti da su vrijedni podrške i pažnje.

Zatvaranje tijekom sukoba i bježanje od teških razgovora očiti su znakovi da se muškarac kao dječak nije osjećao sigurno voljenim. Brine se da će izgubiti kontrolu ili čak biti napušten jer se njegova ranjivost uvijek smatrala "slabošću" ili nečim što treba sakriti.

Pretjerano reagira na sitnice

Muškarci su odmalena često pod pritiskom da potiskuju svoje osjećaje, s iznimkom bijesa. Te norme pogrešno tumače bijes kao oblik kontrole, čineći ga "prihvatljivim" za razliku od istinski zdravih oblika ranjivosti i otvorenosti. Međutim, potiskivanje osjećaja često uzrokuje emocionalne ispade zbog sitnica i svakodnevnih svađa.

Što više potiskuju osjećaje, to su ti muškarci izloženiji riziku od emocionalnih ispada jer ti osjećaji ne nestaju samo zato što ih se ignorira. Takve su sklonosti ukorijenjene u traženju trenutačnog olakšanja i mogu pružiti privremeni osjećaj ugode muškarcima koji su u djetinjstvu naučeni umanjivati i odbacivati svoje osjećaje. No, na kraju to samo stvara više emocionalne reaktivnosti i stresa.

Drži se uloge zaštitnika i hranitelja

Dok su tradicionalne rodne uloge poticale muškarce da budu "zaštitnici" i "hranitelji" za svoje partnerice i obitelji, one često mogu dovesti do ogorčenosti, pritiska i iscrpljenosti ako u vezama nisu uravnotežene toplinom i podrškom. Prema psihoterapeutu Avrumu Weissu, muškarci odgojeni u tim ulogama često preuzimaju golemu odgovornost za sreću svojih partnerica.

To se posebno odnosi na muškarce koji se kao dječaci nikada nisu osjećali sigurno voljenima, osim ako nisu imali što ponuditi u zamjenu za uvjetovanu toplinu i privrženost. Takvi percipirani "neuspjesi" mogu ih natjerati da se emocionalno zatvore kako bi se zaštitili od straha od odbijanja i napuštanja.

Zayda Slabbekoorn je viša urednica i strateginja, diplomirala je društvene odnose i politiku te rodne studije. U svom radu bavi se psihologijom, međuljudskim odnosima, samopomoći i temama od općeg ljudskog interesa.