Foto: Privatna arhiva

SJEDIM na klupi pored dječjeg parkića. Bubi je unutra i ne izlazi van jer je u pješčaniku s još nekoliko djece. Uživa. Smije se. Svi se zajedno igraju s pijeskom. S lopatama, grabljicama, bagerima i kamionima. Bos je. Sunce sja. Bubica i ja smo vani jer je Pesek s nama, a on ne smije u park. U Barceloni smo. I u Zagrebu je Pesek uvijek zavezan na ulasku u park. Ili nije zavezan, ali je pored kolic aod Bubice. Često dođu druga djeca pa ga maze. Ili roditelji druge djece. Ja se uvijek šalim pa kažem kako je to njegov dio dana za SPA tretman. Gleda mdjecu i roditelje.  Gledam mamu i tatu koji su bijeli i imaju crnu curicu i bijelog dečka. Curica je sigurno usvojena, za dečka neznam. To mi je super. Ja bih rado usvojila. Uvijek sam govorila kako želim imati četvoro djece – dvoje svoje i dvoje posvojene. Druga mama ima dvoje djece koja imaju kose oči, dakle tata im je negdje iz Azije. Ostali ne odudaraju od većine, ali po jeziku čujem da su također iz miješanih obitelji. I svi su nekako prosječni – prosječnir oditelj s djetetom. Osim jedne mame i njenog sina. Sin teže hoda, drži savinute rukice i lovi golubove. Može imati oko 8 godina.  Njegova majka cijelo vrijeme ide za njim, smije se s njim, ohrabruje ga i zajedno se vesele. Pretpostavila sam da dječak ima autizam.

U Zagrebu sam jednom šećući upoznala divnu djevojčicu. Čim je vidjela Peseka, odmah je došla k njemu, zajedno sa svojom igračkom. Ja nisamo dmah skužila da ima autizam, ali sam skužila da mi ne odgovara na pitanja i da jedinu interakciju koju ima, iako sam ja pored nje, je ona s Pesekom. Približila nam se njena majka i počela je pričati s njom, tj. pričati njoj. Na to sam ja pitala da li kasni s govorom (jer Bubi kasni i to mi je skroz normalno). Njena mama mi je rekla da ona ne priča jer je autist. I meni su krenule suze na oči. Ispričala sam se njenoj mami i rekla da je to jednostavno jače od mene i da ne mogu zaustaviti suze. Ostala sam s njima, curica se igrala s Pesekom, a ja sam pričala s njenom mamom. Rekla mi je da autistična djeca jako vole pse i da ih oni smiruju.

Sjetila sam se djevojčice iz Zagreba. Ovog sam puta prepoznala neke znakove kod dječaka i prišla sam im te pitala njegovu majku da li voli pse i da li bi želio pomaziti Peseka. Njegova majka je bila tako sretna da mu je oduševljeno krenula pokazivati Peseka i zvala ga da dođe k njemu. Dok je on mazio Peseka, ona i ja smo pričale. Dječak ima 8 godina. Ona je sama s njim, tate nema, otišao je jer se nije mogao nositi s dijagnozom. Ne radi jer njemu treba cjelodnevna njega i ne može ga nikome ostaviti. Jednom tjedno idu na sastanke autista. Pitam ju da kako joj je, je li jojteško? I ona mi kaže da je, ali da je ona sretna. Da je sretna jer je on sretan i ona zna da je on sretan. Da su djeca autisti sretna djeca i da su toliko puna ljubavi da to tko ne doživi, ne može znati. Vjerovala samo joj jer sam vidjela njenu sreću, vidjela sam njen osmijeh. Ona je bila jedina od svih mama taj dan u parku koja se smijala sa svojim dječakom. Jedina koja je zračila neopisivom pozitivom.