POVODOM današnjeg Svjetskog dana autizma donosimo nekoliko važnih činjenica kojima ćemo, nadamo se, pobliže objasniti što taj pojam znači, kakvi su simptomi, kakav je život autističnih ljudi, što sve roditelj može učiniti ukoliko pretpostavlja da bi njegovo dijete možda moglo imati tu dijagnozu te kako se ponašati prema autistima. 
 

Taj je pojam danas postao nekako jako moderan, svakodnevan. Čini se kao da je autizam postao razlog koji se olako pripisuje svakom djetetu koji kaska u razvoju, posebno govoru, no da bismo malo rasvjetlili taj trend lako bismo mogli reći da smo svi mi zapravo pomalo autistični. Stručnjaci koji se bave ovim pitanjima medicine, neuropedijatri i drugi, često ističu - ne da svi imamo autizam, ali da svaki čovjek na neki svoj način kaska u tom drugom pojmu autizma, njegovom blažem obliku autističnog spektra. Svi mi imamo neku odliku zbog koje se ponekad činimo asocijalni, drugačiji, zbunjujemo okolinu koja se ponekad ne zna postaviti prema nama takvima. A baš je to odlika i autizma i ljudi koji žive s autističnim članom obitelji. 
 

Simptomi i rani znaci autizma 
 

Važno je znati na vrijeme prepoznati znakove autizma, stručnjaci kažu najbolje je tamo negdje do 18 mjeseci, jer rana dijagnoza znači i ranije terapeutsko liječenje, no čak i ako se ne uoče na vrijeme dijetu se uz pomoć radnih terapija i kvalitetnog pristupa može itekako pomoći da se lakše integrira u društvo i lakše pomogne u razvoju i učenju. 
 

Autizam je biološki složen razvojni poremećaj u mozgu. Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija,ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja i po tim se karakteristikama autizam razlikuje od ostalih poremećaja iz grupe poremećaja autističnog spektra.   Spektar poremećaja autizma javlja se kod dojenčadi i u ranom djetinjstvu, te uzrokuje kašnjenja u razvoju i učenju mnogih osnova kao što je govor, igra i interakcija s drugima.
 

Kao i u spektru i sam autizam ima od vrlo blagih do jakih poremećaja i oni su uvijek vezani uz komunikaciju (verbalnu i neverbalnu), odnosima s drugima (ignoriranje, nerazumijevanje) te malo drugačijem načinu razmišljanja i ponašanja. To je nešto u čemu se slažu svi, kao i s činjenicom da je rana dijagnoza najbolji lijek za uspješniju pomoć djetetu, s obzirom da lijeka zapravo i nema. No, sve drugo vezano uz autizam - poput famoznog krivca zvanog cjepivo, nitko danas još uvijek ne može sto posto tvrditi niti znanstveno povezati. 
 

Iako je autizam teško uočiti kod djece mlađe od 24 mjeseca, neki od simptoma počinju biti vidljivi ranije, iako ih mnogi ne primijete, ili ne žele primijetiti, zbog one famozne da je svako dijete individualno i da se svako dijete razvija drugačije. No, ako vjerujete svojim instinktima, a oni su suprotni od onoga što vam možda kaže vaš pedijatar, obratite veću pozornost ili se jednostavno posavjetujte sa stručnjacima jer ukoliko se znakovi primijete prije starosti od 18 mjeseci, intenzivni tretman može povezati mozak i preokrenuti simptome.
 

Najraniji znakovi: ako beba nema kontakt s vašim očima, ne uzvraća osmjeh, ne reagira na maženje, ako ne pravi nikakvu buku da bi skrenuli vašu pozornost na njih, ako pogledom ne slijede niti vas niti predmete koje im pokazujete, ako ignoriraju svoje ime dok ih zovete, ako ne imitiraju vašu mimiku lica, ne pokazuju interes za ništa što se događa oko njih. 
 

To su često i znaci koje u narodu znamo reći - jako dobro, nezahtjevno dijete, no priznajmo - to su jako uočljivi simptomi jer bebe obično nisu takve. 
 

Nakon te početne beba faze, kada bi dijete već trebalo početi komunicirati, izostanak komunikacije opet je jasan znak da se nešto možda događa. 
 

Što se pak tiče govora i tu postoje određene šablone po kojima bi se trebalo brinuti ili ne, a prvenstveno su vezani uz gestikulacije, ne toliko uz same riječi, no ako dijete do 12 mjeseci ne izgovara onaj tipičan bebi bla bla govor, ako do 16. mjeseca još uvijek nema niti jedne riječi, ili do 24 mjeseca nema fraza s dvije ili više riječi s povezanim značenjem, to su svakako znaci za brigu. Isto tako, alarmantan je i znak kada dijete počne komunicirati prvim riječima te nakon toga stane i "zatvori se" te više uopće ne pokazuje zanimanje za komunikaciju, znak je za uzbunu. 

Teško je biti roditelj koji će u ranoj fazi djetetovog život biti spreman suočiti se s činjenicom da njegovo dijete boluje od ove bolesti. Međutim, ako na bilo koji način sumnjate, radije vjerujte svojim instinktima, otvorite oči i nemojte pustiti da vrijeme možda pokaže da ste u pravu ili u krivu. Opet napominjemo, što ranija dijagnoza veće su šanse da će vaše dijete, posebno ako se utvrde blaži oblici autizma, biti bolje pripremljeno za život. 

Ukoliko u mlađoj, spomenutoj dobi vaše dijete kaska, no tome ne pridodajete veliku važnost, a možda ste trebali, sigurno će nastupiti dodatni simptomi koji s rastom djeteta postaju sve različitiji. Postoji mnogo upozoravajućih znakova, ali se oni najčešće vrte oko slabijih socijalnih vještina, poteškoća u komunikaciji i nefleksibilnog ponašanja. Kaže se da takva djeca više preferiraju živjeti u svom svijetu, što je točno jer takva djeca djeluju nezainteresirano za sve što se događa oko njih, ne vole da ih se dira i mazi, ne znaju kako pristupiti drugom djetetu (kada to u rijetkim trenucima požele), ne dijele s nikim svoje igre, čak se i ne znaju kreativno igrati s igračkama. 

Simptomi u starije djece 

Puno je znakova koji su uočljivi i u dobi kada dijete već govori, ili se simptomi pojavljuju tek u toj dobi, a obično se mogu prepoznati iz načina njihovog govora. Ritam njihovih riječi drugačiji je, jako često ponavljaju što su već rekli, o sebi govore u trećem licu, ponavljaju pitanja umjesto da daju odgovor na njih, teško razumiju dane im smjernice, nemaju smisao za humor jer ga jednostavno ne razumiju. 

Problemi se uočavaju i u neverbalnoj komunikacija pa tako djeca s autizmom, kao i bebe, potpuno izbjegavaju kontakt očima, ne gestikuliraju i ne shvaćaju gestakulacije na drugima, posebno su osjetljivi na glasne zvukove te imaju neki oblik nenormalnog držanja tijela (svoj hod, mlohavost i slično). 

Od ostalih znakova svakako su to oni vezani uz nefleksibilnost u ponašanju pa tako uvijek inzistiraju na nekom svom obliku ponašanja, rasporeda, rutine. Ukoliko im netko želi poremetiti njihovu rutinu (premjestiti sobu, odvesti ih drugim putem, uzeti im igračku koja često nije igračka, ali je nešto čemu pokazuju veliku privrženost), tada obično reagiraju bijesom. Nečim što kod djece nazivamom trantrumom. Isto su tako skloni sustavno ponavljati radnje - pokrete, slaganje jedno te istih igračaka, čitanja jedno te istih brojeva i slično. 
 

Posebno je karakteristično i njihovo inzistiranje na pokretima koji ih dokazano smiruju, što se naziva samostimulirajućim ponašanjem pa se tako često ljuljaju naprijed - nazad, plješću rukama, pucketaju prstima, vrte se u krug, lupaju glavom, gledaju u svijetlo, kuckaju, okreću neki predmet (kotače), pale-gase svijetlo... 

Ovo je teška tema jer se čak ni stručnjaci ne mogu do kraja složiti koji su to zapravo uzorci. Nekada se autizam isključivo vezao uz genetsko naslijeđe, no danas je ta teza olabavljena mnogim novim dokazima,  a oni su najčešće vezani, ne uz cjepiva kako to javnost danas često misli, već uz trudnoću. No, iako ni to nije do kraja dokazano, postoje teze da autizam kod djeteta može potaknuti: uzimanje antidepresiva u trudnoći (kod nas je i dalje uobičajeno trudnicama propisivati Normabele), zatim manjak vitamina, posebno folne kiseline, infekcija tijekom trudnoće, problemi na porođaju, starija dob - ne toliko majke koliko očeva te izloženost teškim metalima i pesticidima za vrijeme trudnoće (aluminij i živa iz cjepiva zato su toliko na tapeti kada se govori o posljedicama cjepljenja djece). 
 

O ovoj se temi, posebno ako joj pridružimo i temu autističnog spektra ima ustvari još toliko toga za reći, jer to je stanje koje i dalje u velikoj mjeri zbunjuje i stručnjake i roditelje, puno toga još je neistraženog, a opet svakoga dana na vidjelo izlaze i neka nova saznanja. 


 

No, činjenica je da se autizam nekada smatrao jednim teškim, neizlječivim stanjem dok danas... danas se sve više smatra kako autistične osobe imaju šansu prevladati, kompenzirati i nositi se sa svojim karakteristikama te čak biti dovoljno produktivni i dovoljno sposobni samostalno živjeti. 

Ali da bi osobe s autizmom, djeca koja izrastu u osobe, mogle biti bolje shvaćene i bolje prihvaćene, društvo je to koje mora biti upoznato barem s ovakvim šturim činjenicama jer dok roditelj razumije potrebe svog autističnog djeteta i ima lijep suživot sa svojim djetetom, uvijek ostaje ta stigma društva, ta potreba za opravdavanjem ponašanja autističnog djeteta. 

Zato ako se ikada nađete u društvu roditelja s autističnim djetetom, znate li nekog u svojoj blizini ili ste, nažalost, jedan od roditelja koji se upravo bori s prihvaćanjem dijagnoze kod svog djeteta - shvatite sljedeće. 
 

Autizam jest bolest, ali ona ne određuje ničiji karakter. Osobe s ovom dijagnozom daleko su više od nje jer unatoč društvu ne pretjerano prihvatljivom načinu ponašanja takvih osoba, iza tog vela žive duše koje su ljudi kao i svi drugi. Za neke stvari jako, za neke slabo sposobni. Baš kao i svi mi. 
 

Oni ne razumiju dvosmislenost, a iako vam se čini da vas ignoriraju, da su u svom svijetu, moguće je s njima imati sasvim normalnu komunikaciju. No, ona mora biti konkretna, jasna, kratka, razumljiva. Šale, fraze, žargon, dvosmislene rečenice - to je ono što oni ne jednostavno ne razumiju. Međutim, postoje osobe s ovom dijagnozom koje ća vam ponekad izrecitirati čitavu knjigu citata, dat će vam velik i dugačak odgovor, no to zapravo ne znači da oni doista razumiju sve što su vam rekli. Neki jednostavno imaju tu nadnaravnu sposobnost pamćenja kojom zapravo kompenziraju vlastitu nemogućnost razumijevanja. To se inače zove eholalija, i moramo napomenuti kako ona nije karakteristična za sve autistične osobe, jer kako smo već nekoliko puta napomenuli, pojam autizma vrlo je šarolik i gotovo da nema osobe s ovom dijagnozom koja ima skroz identične karakteristike. Sve ovisi o stupnju poremećaja, odnosno točki u dugačkom autističnom spektru. 
 

I nije to sve što možete znati i tako pomoći lakšoj integraciji autističnih osoba u društvu, no zaključit ćemo još jednim zaključkom: s ovakvom djecom, osobama, treba jako puno strpljenja i jako puno ponavljanja, no ako se svi mi potrudimo fokusirati na stvari koje oni mogu, a svaki od njih ima čitav spektar toga što mogu i znaju, manje bi se stvarala intencija da su osobe s autizmom ljudi s kojima se ne može. 
 

I oni su sposobni, pametni, društveni - dakle sposobni, ali na svoj način. Za razliku od društva koje je često nesposobno to shvatiti.