POPODNEVNO spavanje u vrtiću za neke je roditelje spas, dok drugima stvara probleme jer dijete navečer više ne može zaspati. No što kada dijete jednostavno više ne želi spavati tijekom dana? Treba li svejedno ležati nekoliko sati i može li vrtić inzistirati na spavanju?

Upravo je to pitanje ponovno privuklo pažnju nakon slučaja iz jednog splitskog vrtića. Majka djeteta koje pohađa podružnicu Latica Dječjeg vrtića Radost požalila se da je na oglasnoj ploči objavljena obavijest prema kojoj djeca koja ne odmaraju odnosno ne spavaju trebaju otići iz vrtića do 13 sati. Problem je, tvrdi, što roditelji imaju ugovoren cjelodnevni program, a zbog posla ne mogu doći po dijete usred dana, piše Slobodna Dalmacija.

Ravnatelj vrtića Dubravko Vukovac odgovorio je da Kućni red ne propisuje odlazak djece zato što ne spavaju. Tvrdi da odgojitelji potrebe za odmorom procjenjuju individualno te da se djecu koja ne trebaju spavati ne prisiljava na san, nego im se organiziraju mirne aktivnosti.

Slučaj je otvorio pitanje s kojim se susreću brojni roditelji: što bi se zapravo trebalo događati u vrtiću kada jedno dijete treba popodnevni san, a drugo ga je već preraslo?

Ne trebaju sva djeca jednako mnogo sna

Potreba za snom mijenja se s dobi, ali postoje i velike individualne razlike. Prema preporukama za djecu od tri do pet godina, ukupna potreba iznosi otprilike 10 do 13 sati sna unutar 24 sata, uključujući eventualno dnevno spavanje.

To znači da nije neobično da jedno četverogodišnje dijete nakon ručka zaspi, dok drugo više nema potrebu za dnevnim snom. Pritom je važna ukupna količina sna koju dijete dobiva tijekom dana i noći, a ne činjenica spava li obavezno poslije ručka.

Spavanje ne bi trebalo biti obveza

O ovom se pitanju u Hrvatskoj već govorilo. Pravobraniteljica za djecu u svojim je izvješćima upozoravala na pritužbe roditelja zbog obveznog popodnevnog spavanja u vrtićima.

Stav je prilično jasan: djecu koja ne pokazuju potrebu za dnevnim snom ne treba prisiljavati na spavanje, baš kao što san ne treba uskraćivati djetetu kojem je potreban. Vrijeme predviđeno za odmor može uključivati mirne aktivnosti i tiho provođenje vremena nakon ručka.

Drugim riječima, rješenje ne bi trebalo biti da sva djeca moraju zaspati u isto vrijeme.

Što može raditi dijete koje ne spava?

To ne znači da bi jedno dijete trebalo trčati po sobi dok ostala pokušavaju zaspati. Vrijeme nakon ručka može ostati razdoblje odmora, samo bez obveze spavanja.

Dijete koje ne zaspi može, ovisno o mogućnostima vrtića, slušati priču ili laganu glazbu, gledati slikovnicu, crtati ili se baviti nekom drugom tihom aktivnošću koja neće ometati djecu koja spavaju. Upravo takvu praksu opisao je i ravnatelj splitskog vrtića.

A što ako dijete kod kuće više ne spava, ali u vrtiću zaspi?

Ni to nije neobično. Vrtić ima drugačiji ritam od kuće, dijete je tijekom prijepodneva aktivno, a nakon ručka se nalazi u prostoriji u kojoj se svjetla prigušuju i druga djeca odmaraju.

Roditeljima je korisnije promatrati cjelokupni obrazac spavanja nego samo činjenicu da je dijete zaspalo u vrtiću. Ako nakon dugog popodnevnog sna redovito ne može zaspati do kasno navečer, vrijedi o tome razgovarati s odgojiteljima i pokušati pronaći rješenje koje odgovara njegovim individualnim potrebama.

Najvažnije je da dnevni odmor ne postane borba. Nekom djetetu trebat će dva sata sna, drugome pola sata odmora, a treće neće zaspati uopće. Upravo zato isti raspored ne mora jednako odgovarati svakom djetetu.