ANKSIOZNOST je emocija koju obilježavaju osjećaji napetosti, zabrinute misli i fizičke promjene poput povišenog krvnog tlaka. Ljudi koji pate od anksioznih poremećaja obično imaju ponavljajuće nametljive misli ili brige te su upravo zato skloni izbjegavanju određenih situacija. Taj poremećaj također može predstavljati fizičke simptome poput znojenja, vrtoglavice i ubrzanog rada srca.

No, osim odraslih, i djeca mogu pokazivati znakove tjeskobe, stoga je važno da roditelji budu svjesni znakova i reagiraju na vrijeme. Osim toga, ako su svjesni da su njihova djeca anksiozna, trebali bi primjenjivati drukčije metode discipliniranja, tvrdi psihologinja, mama i edukatorica za odgoj, Jaimie Bloch.

"Pokušajte razumjeti da vaša djeca doživljavaju anksioznost; ona ne pokušavaju namjerno biti 'zahtjevna'. Djeca koja su anksiozna osjetljivija su na percipirane prijetnje ili stres. Njihova anksioznost često je ukorijenjena u nedostatku samopouzdanja u njihovu sposobnost da se nose s osjećajem preopterećenosti. Zbog toga su osjetljivija na osjećaj preplavljenosti kada ih kaznimo", objasnila je Bloch u novoj objavi na Instagramu.

Dakle, kazna može povećati anksioznost kod djece dodavanjem dodatnog stresa i straha. "Umjesto da se bavi uzrocima njihove anksioznosti, kazna može učiniti da se djeca osjećaju nesigurnije i uplašenije, pogoršavajući njihovu emocionalnu uznemirenost", navodi psihologinja.

Osim toga, povjerenje u skrbnike ključno je za anksioznu djecu. Kazna može narušiti to povjerenje, što dovodi do dodatne nesigurnosti i anksioznosti. Djeca mogu osjećati da su napuštena ili odbijena, što može pogoršati njihovo emocionalno stanje.

Bloch objašnjava: "Anksiozna djeca mogu reagirati na kaznu izbjegavanjem određenih situacija ili ponašanja umjesto da se suoče s temeljnim problemom. To izbjegavanje može ih spriječiti u razvoju učinkovitih strategija suočavanja i učenju kako upravljati svojom anksioznošću."

Dakle, prema psihologinji, roditelji anksiozne djece trebali bi primjenjivati sljedeće metode discipliniranja.

1. Budite njihov emocionalni trener

"Treneri stoje sa strane, pružaju podršku i smjernice, ali ne prelaze granicu i ne ometaju iskustva rasta. Pružite podršku priznavanjem i vrednovanjem njihovih emocionalnih iskustava te budite sigurno utočište", savjetuje Bloch.

2. Naučite djecu da eksternaliziraju svoju anksioznost

Psihologinja ističe: "Pomozite djeci da svoju anksioznost zamisle kao unutarnjeg ratnika koji pokušava pomoći, ali je pretjerano zaštitnički, ili kao lukavog varalicu koji ih pokušava kontrolirati. Potaknite ih da smišljaju ime za anksioznost i da ga koriste kada se pojavi. Eksternaliziranje anksioznosti je sjajan alat koji pomaže djeci da se odvoje od svojih briga, umjesto da ih doživljavaju kao nepromjenjivi dio svoje osobnosti."

3. Izgradite toleranciju na brige

Sposobnost djece da upravljaju anksioznošću izravno je povezana s njihovom spremnošću da osjete anksioznost.

"Pomozite djeci da prihvate anksioznost kao normalnu emociju koja nas štiti. Učite ih kako se nositi s nelagodom neizvjesnosti. To znači da vi morate biti primjer. Imenovanje osjećaja ima veliku moć; uvijek me iznenadi koliko se limbički sustav smiri kada se veliki osjećaj imenuje i prizna", napominje Bloch.

4. Usmjerite se na prihvaćanje anksioznosti, a ne na uklanjanje

To će pomoći djeci da nauče tolerirati i prihvatiti svoju anksioznost. Osim toga, prihvaćanje anksioznosti može pomoći i roditeljima da se nose s vlastitim brigama.

"Ne možete se potpuno riješiti anksioznosti; ona je dio univerzalnih ljudskih osjećaja. Djecu i odrasle možemo podučavati strategijama kako upravljati reakcijom našeg živčanog sustava na anksioznost, ali usmjeravanje na uklanjanje može stvoriti samoprezir i stalne cikluse anksioznosti", zaključila je psihologinja.