SVI MI GRIJEŠIMO, pa tako i roditelji. Međutim, način na koji se nosimo s tim situacijama može imati trajan utjecaj na naš odnos s djecom. Ispričavanje djeci nakon svađe pokazuje im važnost poštovanja i ljubaznosti te ih uči da su i odrasli spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke. Kada im se ispričamo nakon nesuglasica, gradimo s njima otvoren i poštovan odnos, čime šaljemo snažnu poruku o važnosti komunikacije i učimo ih vrijednosti iskrenosti.

Važnost isprike naglasila je i dječja psihologinja Jaimie Bloch u nedavnoj objavi na Instagramu. Istaknula je četiri fraze koje roditelji trebaju reći djeci nakon svađe. Osim toga, navela je i što nikad ne bi trebali činiti nakon sukoba.

1. Priznajte svoju pogrešku

"Žao mi je što sam se naljutio/la. Nisam trebao/la vikati. Radim na tome", jedna je fraza koju je psihologinja navela u objavi. "Korisna fraza za popravak odnosa je ona koja priznaje pogrešku i nastoji napraviti promjene", pojasnila je Bloch.

2. Nemojte kriviti ili posramljivati djecu

"Žao mi je što sam izgubio/la živce s tobom. Nisam se trebao/la iskaljivati na tebi", druga je važna rečenica.

Psihologinja ističe da će, ako roditelji preuzmu odgovornost za svoje postupke umjesto da traže opravdanja, djeca činiti isto.

3. Priznajte njihove osjećaje

Treća fraza glasi: "Kladim se da si se jako uplašio/la kad sam se naljutio/la. Nisam te slušao/la kad si pokušavao/la nešto podijeliti sa mnom. Možemo pokušati ponovno. Sada sam ovdje i spreman/na sam te saslušati."

Kada priznamo svoje pogreške, djeci pokazujemo da smo ljudi, da griješimo, ali i da smo odgovorni za svoje postupke.

4. Nemojte se pretjerano osuđivati jer ste pogriješili

"Ranije se nisam ponašao/la kao roditelj kakav želim biti. Žao mi je što sam to rekao/la", posljednja je fraza koju psihologinja navodi. Priznajući svoju ulogu u situaciji i izražavajući ispriku, učimo djecu da rade isto. Bloch ističe da to može dovesti do produktivnijeg i pozitivnijeg ishoda jer roditelji i djeca rade na rješavanju problema.

"Iskrena isprika uključuje preuzimanje odgovornosti za naše postupke i obvezu da ćemo u budućnosti biti bolji. To ne znači ispričati se za granicu koju ste postavili, već ispričati se za ponašanje koje možda nije bilo ljubazno i koje je uzrokovalo povrijeđenost i strah", zaključuje psihologinja.