„Nedostaju mi moje prijateljice, ali trenutno su djeca sve što imam – i začudo, ne žalim“
Foto: 123rf
"NEDOSTAJU mi moje stare prijateljice u onoj mjeri s kojima sam se s njima nekada družila, ali začudo, ne nedostaju mi baš toliko jako koliko sam mislila da hoće.", napisala je mama Jennifer S. Wright na svom blogu na Huffington postu, a iza njene izjave krije se zapravo jedna predivna poruka koju bi svaka mama trebala čuti.
"Jer imam svoju djecu. Djevojčice u dobi od pet i malo starije od jedne godine koje su postale moje veliko i sretno društvo. Društvo s kojim imam svakodnevnu interakciju. Društvo s kojima mi komunikacija nije spala na poruke i tu i tamo poziv.
Bilo je trenutaka kada mi je strašno nedostajao dio mog starog života. Kada sam prvi put rodila druženje s prijateljicama prorijedilo se, ali ne toliko koliko sam to primijetila nakon rođenja moje druge kćeri. Zapravo, veliki je problem bio taj što sam s mlađom kćerkom imala znatnih problema oko dojenja, to je bila cijela procedura zbog koje sam izvjesno vrijeme doslovno prestala odlaziti igdje na duže vrijeme. Imale smo svoju proceduru zbog koje smo se malo skučili, moj suprug, kćerke i ja.
Nisam to primjećivala u prvo vrijeme, no jednog mi je dana sinulo – možda mi nedostaje moje staro društvo, ali ne osjećam to toliko jer imam novo društvo. Novo super društvo – cure s kojima radim baš sve sto cure rade. I više - naravno, a vikendima imamo dane za odrasle kada u naš primamo i našeg tatu. I onda radimo baš sve zajedno – odlazimo na izlete, družimo se i zabavljamo ili idemo samo do dućana izabrati najbolje jabuke. Imamo svoje foru, svoju rutinu i svakodnevna mala iznenađenja. Jer tu su ipak još uvijek djeca u pitanju. Ali ne bilo kakva djeca već – sestre i najbolje prijateljice.
Jednoga dana, nedavno, cure su gledale crtić, a suprug i ja gledali smo njih. Spojenih koljena i ramena, glave naslonjene jedna na drugu tvoreći srce svojim tijelima. Prijateljice. Moja mlađa kćer sve je češće počela izvoditi bijesni gliste samo zato što joj je jako nedostajala njena sestra koja je u vrtiću. Tolika ljubav.
S njima je danas tako lako živjeti. Bez obzira što su male opet su dovoljno velike, i dvije su, pa mogu napraviti sve što trebam po kući. Mogu se otiči istuširati bez brige znajući da će se one zabavljati, a kada me zatrebaju da će jednostavno doći do mene. Nemam potrebu osluškivati fantomske zvukove i brzati s tuširanjem samo da da vidim što moje dvogodišnje dijete radi.
Moje su cure super društvo, ali one su moja djeca. Ja sam ipak odrasla osoba i zato mi ponekad stvarno nedostaju moje prijateljice. No moje je vrijeme jednostavno trenutno limitirano.
Nedavno sam slučajno porazgovarala s jednim neznancem u restoranu gdje sam došla sa svojim kćerima. Počeli smo temu o djeci i je li teško odgajati dvoje djece, pitamo jer su on i supruga planirali još jedno dijete, ali nekako nikako da se odluče.
Ono što sam mu odgovorila zapravo je meni na kraju stvarno otvorilo oči. Odgajati dvoje djece je predivno, ali i izazovno. Ova razlika u godinama sada mi djeluje još bolje jer sam ipak imala dosta vremena biti toliko nasamo sa svojom starijom kćerkom, baš kao sada mogu biti nasamo s manjom.
To je vrijeme toliko kratko zapravo, toliko opet limitirano jer znam da ću se već za koju godinu opet moći posvetiti svojim prijateljicama, kada moje cure više ne budu toliko trebale moje društvo. I zato želim maksimalno uživati u tom limitiranom vremenu sa svojom djecom. Želim da se sjećaju koliko su kao male doživjele i proživjele toliko toga sa svojom mamom, da jednom kada se osvrnem na ove godine ne žalim što s njima nisam bila više.
I zato mi moje prijateljice nedostaju, ali ne toliko koliko sam mislila da hoće, a još pritom znam da će pet doći vrijeme kada ćemo sigurno malo više aktivirati naša druženja.
Zasad ćemo još uvijek ostati više na porukama nego na pravim doživljajima, njih ću još jedno vrijeme proživljavati sa svojom djecom. Dok su još uvijek male.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati