Foto: 123rf

SJEDIM na bijelom krevetu. Blijeda, bljeđa nego ta godinama prana i ispirana bolnička plahta. Soba  zidova boje ciklame me vraća 26 mjeseci unazad, kao neki svemirski vremenski stroj. Ista soba, isti krevet. Ista boja plahti, ista boja zidova. Čak ni neonska lampa preko puta kreveta ne radi. Kao ni tada. Vraćaju mi se kao fotografska bljeskalica sažalna lica doktora, tužni pogledi medicinskih sestara, ugašen mobitel kako ne bi primala poruke i pozive, svaka točka na stropu u koji sam bez prestanka četiri dana gledala. Stalno imam neki osjećaj da nisam bez razloga ovdje. Baš ovdje. U toj sobi u kojoj sam bila izolirana nakon gubitka moje djevojčice u 39. tjednu trudnoće. Kroz glavu mi proleti misao: „Pa da. Ona je to htjela. Htjela je dođem ovdje. Da mi kaže da nismo sami. Da nas čuva. Da me podsjeti kako iz nečeg toliko tužnog i bolnog, može život u trenu postati sretan i čudesan.“

Insuficijencija posteljice. Kratko i jasno. Razlog gubitka moje princeze u 39. tjednu trudnoće. Srce je samo stalo. Satima se polako gasilo. Mojoj savršeno zdravoj ljepotici, mom anđelu. Rođena je zdrava i usnula. Prelijepa. Savršena. Vjerujte mi na riječ. Držala sam je u njedrima..... Tako usnulu i savršenu. I cjelivala dok je nisu odveli. Daleko od očiju, ali nikada iz duše i srca. Nikada. U svakom mom atomu, ona i dalje živi.

>>>Bližio se porod, a onda je njegovo malo srce stalo...<<<

Suze mi krenu stazicama bježati niz lice. Progutam knedlu, duboko udahnem i prošapćem: „Molim te, čuvaj nas!“. U taj tren u sobu uđe doktor, dovuče stolicu do kreveta, pogleda me i nasmije se: „Ma dajte, pa to je samo rota-virus. Bebi ne može biti ništa! Samo mi nemojte dehidrirati. Mjerite temperaturu svakih dva sata, pijte ovaj naš divan bolnički čaj i za tren ćete opet biti na odjelu sa svojim starim cimericama. Nije izolacija baš takav bauk.“

Stare cimerice. Da. Pa da objasnim kako je sve počelo.

Nakon gubitka moje djevojčice, trebalo mi je podosta vremena da se saberem psihički, fizički, a posebice emocionalno. Najveću utjehu sam uspjela pronaći u pisanju. Pisala sam i ridala i pisala i ridala. Moje najiskrenije riječi su tada izlazile iz moje duše, na papir koji zaista nevjerojatno trpi. Željela sam isti tren ponovno ostati trudna. Ne izgubiti osjećaj da me iznutra netko dodiruje. Toliko mi je to nedostajalo, da sam osjećala fizičku bol u grudima. Molili su me da pričekam. Doktori, psiholozi, obitelj. Ja nisam imala svijest o tome da nije odmah vrijeme. Da treba proći kroz sve faze tugovanja. Kroz šok, kroz poricanje, kroz tugu, kroz bijes, kroz prihvaćanje, kroz opraštanje. No, uspjela sam. Teško, ali jesam, Uzdigla sam se iz pepela i magle tuge.

>>>Placenta previa: Tipovi, simptomi, rizici<<<

Godinu i pol kasnije, ugledala sam plusić na testu. Isti trenutak sam počela mahnito plakati. Ne mogu opisati tu sreću. Našu djevojčicu smo čekali osam godina i u sekundi je izgubili. Za ovu trudnoću nam je trebalo manje od dvije. Izgledala sam kao onaj psić iz reklame za pseću hranu koji ima kacigu na glavi, jer udara o strop skačući od veselja. Par minuta nakon toga, uslijedio je histeričan strah. Strah koji me pratio do posljednjeg dana ove trudnoće.

Nakon što je doktor izašao iz sobe, počinjem vrtjeti film u glavi kako zaista čovjek treba imati čelične živce i veliko srce za izdržati sve ovo što sam ja izdržala samo u ovoj trudnoći. Ne računajući uopće sve što se događalo ranije. Tu najveću bol koje ljudsko biće može osjetiti. Na prvom UZV-u smo ugledali dvije gestacijske vrećice. Na drugom dva treptajuća srca. Na trećem, jednog blizanca skoro nije više ni bilo. Srce je prestalo kucati i on se doslovno „sušio“. Do 12. tjedna trudnoće pila sam šaku tableta dnevno. Aspirin 100 za cirkulaciju maternice, Decortin protiv ranog pobačaja, Utrogestan jer je progesteron, Folic, Prenatal. Mislim da je to sve. U 13. tjednu smo saznali da je dečko. Tajno sam priželjkivala djevojčicu, da nadoknadi naš gubitak. Uvijek su mi govorili da su curice žilavije i činjenica da nosim dečka, dodatno mi je ulijevala strah u kosti. U 20. tjednu mi je dijagnosticiran gestacijski dijabetes. Od tada sam svakih 14 dana na 24 sata dolazila u bolnicu na mjerenje šećera u krvi. Kako se strogom dijetom šećer u krvi nikako nije mogao izregulirati u normalu, zaprimljena sam u bolnicu u 24. tjednu trudnoće. Tjedan dana smo se borili sa dozama inzulina, dok nismo uspjeli uvesti red u mojoj krvnoj slici. U 29. tjednu odlazim na svoj 24-satni tretman. Zbog visokorizične trudnoće, rade mi i UZV. Gledam zabrinuto lice doktorice i molim je da mi kaže da je sve u redu. „Samo polako!“ – pogleda me i nastavi diktirati sestri. „Pišite! Posteljica lijevo gore straga, sa strane u fundusu, dolje sprijeda do ušća.... Ne! Dolje na ušću. Imamo placentu previju.“ Osjećam mučninu, nesvjesticu, vrtoglavicu i poriv na vrištanje. „Molim Vas, izgubila sam bebu zbog problema s posteljicom, recite mi da je beba dobro i da će biti sve u redu! Molim Vas, ako mislite da nešto nije u redu, želim da me odmah porodite da mi dijete ima šanse! Molim Vas!“ – zaviknula sam histerično. „Smirite se, nema to veze sa onime što Vam se dogodilo u prošloj trudnoći i uz mirovanje 95% trudnoća završi u terminu i sasvim u redu.“ – nasmiješi mi se u znak ohrabrenja. „No, mirovati ćete tu kod nas na odjelu, uz tokolizu i strogo ležanje i biti ćete 24 sata na našem monitoringu. Ne brinite, biti će sve u redu. Bitno je da ležite, da ne sjedite, jer sjedenje može oslabiti posteljicu na ušću. Najgore što se može dogoditi je veliko krvarenje ako se posteljica krene raspadati, no sala je blizu i vas dvoje ste za par minuta tamo. Zaista, tu ste gdje trebate biti. I da, s obzirom na dijagnozu, definitivno ćete na carski.“

>>>Jeste li nakon ovog sigurni da želite na carski rez<<<

BUM! To je kamen koji je u tom trenu pao s mog srca. Sa tog stola, na hladan bolnički pod obložen linoleumom. I tako sam ponovno završila na poznatom odjelu, na sljedećih 10 tjedana, koliko je trudnoća trebala trajati. A carski? Ako sam preživjela onaj zadnji kada sam cjelivala svoje mrtvo čedo, preživjeti ću i da me režu na pola, na živo.