ISKUSTVA iz djetinjstva, uključujući traumu, često utječu na odnose, stilove privrženosti, komunikaciju i osjećaj vlastite vrijednosti u odrasloj dobi. Iako se od trauma možemo liječiti bez obzira na godine, one se ponekad zadržavaju u nesvjesnim uvjerenjima i obrascima ponašanja kojih nismo ni svjesni.

Upravo se zato kod osoba koje su imale teško djetinjstvo često pojavljuju određene neobične navike, koje su zapravo mehanizmi preživljavanja razvijeni kako bi se nosile sa strahom, stresom i nesigurnošću.

Pretjerano ispričavanje

Ova navika često se razvija kod osoba koje su se u djetinjstvu ispričavale kako bi zaštitile emocije roditelja ili vlastitu sigurnost. Psiholog Daniel S. Lobel objašnjava da se takvo ugađanje drugima u odrasloj dobi nastavlja kao mehanizam samoumirivanja u napetim i stresnim situacijama, iako može opteretiti odnose, piše YourTango.

Pretjerano oslanjanje na neovisnost

Kod osoba koje su u djetinjstvu imale nezadovoljene potrebe ili osjećaj gubitka kontrole, neovisnost može postati način nošenja sa stresom. Iako samostalnost sama po sebi nije negativna, u ovom slučaju često vodi izbjegavanju oslanjanja na druge i udaljavanju ljudi.

Poteškoće s povjerenjem

Kada su roditelji stvarali nesigurno okruženje, nepovjerenje prema drugima često postaje automatska reakcija. U odrasloj dobi takve osobe često očekuju razočaranje ili izdaju, bilo u privatnim odnosima ili na poslu, iako su istodobno razvile snažnu otpornost.

Emocionalno udaljavanje

Ako dijete nije imalo siguran prostor za izražavanje snažnih emocija, u odrasloj dobi emocionalna otupjelost može djelovati kao oblik zaštite. Istraživanje objavljeno u Journal of Psychosomatic Research upozorava da dugotrajno potiskivanje emocija može imati ozbiljne posljedice za zdravlje, odnose i opću dobrobit.

Stalno očekivanje najgoreg

Psihologinja Fabiana Franco objašnjava da su osobe s traumatičnim djetinjstvom često uvježbale mozak da neprestano anticipira opasnost. Zbog toga ostaju u stanju "bori se ili bježi", što pojačava anksioznost i stalnu zabrinutost.

Izbjegavanje odmora

Kod osoba koje su u djetinjstvu bile preopterećene obavezama, odmor se često povezuje s krivnjom. U odrasloj dobi to rezultira neprestanim radom, prenatrpanim rasporedom i guranjem sebe prema izgaranju kako bi "dokazale" vlastitu vrijednost.

Izbjegavanje sukoba i rasprava

Emocionalna trauma u djetinjstvu često dovodi do izbjegavajućih obrazaca ponašanja u odrasloj dobi. Istraživanje objavljeno u Frontiers in Psychology pokazuje da osobe koje su konflikte doživljavale kao prijetnju često bježe od rasprava prije nego što osvijeste vlastitu anksioznost.

Odbijanje komplimenata i pohvala

Kod osoba s niskim samopoštovanjem pohvale mogu izazvati nelagodu jer se ne uklapaju u negativna uvjerenja o sebi. Pozitivne riječi tada djeluju zbunjujuće ili čak neprihvatljivo, iako dolaze s dobrim namjerama.

Granice "sve ili ništa"

Terapeut specijaliziran za traume Richard Brouillette objašnjava da osobe koje su odrasle u nesigurnim uvjetima često razvijaju krajnosti u postavljanju granica. Budući da u djetinjstvu nisu imale izbor, u odrasloj dobi ili potpuno zatvaraju odnose ili dopuštaju previše, što dodatno otežava bliskost.