Foto: 123rf

NEKE značajke djece, osobito one predškolske i rane školske dobi, oglašivači iskorištavaju kako bi naveli djecu da požele reklamirane proizvode. Spomenut ćemo samo neke od njih. Djeca predškolske dobi mogu si predočavati stvari i baratati simbolima što se očituje u razvoju govora, simboličkoj igri ili igri pretvaranja, mogu imitirati modele koje su ranije vidjeli, no još uvijek njihovo mišljenje ima neka ograničenja.

Stvari i ljudi u televizoru

Dječje razumijevanje reprezentacijske prirode televizije pojavljuje se tek negdje nakon 4. godine. U dobi od 2-3 godine djeca vjeruju kako slike na TV odražavaju prave objekte koji se nalaze u televizoru, pa tako npr. vjeruju da bi se mlijeko iz zdjelice prolilo kada bi televizor okrenuli naopako (Flavell, Flavell, Gree & Korfmacher, 1990). Budući da djeca imaju teškoća u razlikovanju stvarnosti od privida i budući da je njihovo mišljenje usmjereno samo na jedan aspekt situacije ili problema u određenom trenutku, i to na ono što je perceptivno najistaknutije, to djecu dovodi do pogrešnih uvjerenja o obilježjima predmeta ili o gledištima drugih osoba.

Djeca vjeruju kako je proizvod upravo onakav kakav je prikazan na televiziji i teško im je zamisliti pravu veličinu igračke ili količinu nekog proizvoda koji na ekranu može biti jako predimenzioniran ili prikazan puno privlačnijim nego što jest. Mala djeca mogu biti obmanuta kombinacijom realistične snimke proizvoda i nadodanim animacijama. Tako, primjerice ne mogu shvatiti kako animirane zvjezdice koje reprezentiraju sjaj ili cvjetići koji reprezentiraju miris služe samo za povećanje privlačnosti reklamiranih proizvoda.

Igračke koje govore i kukuruzne pahuljice koje plešu 

Artificijalizam ili uvjerenje da su ljudi stvorili stvari, pojave i bića da bi njima služili i koristili njihovim potrebama također je značajka dječjeg mišljenja, tako da ona lako povjeruju reklamama koje govore kako je nešto stvoreno upravo radi njih i za to kako bi oni najbolje se igrali i uživali, narasli ili sl. Ona su također osjetljivija na pretjerivanja koja se često koriste u reklamama, primjerice, da je neki proizvod najbolji, najzabavniji, najveći.

Potom, mišljenje male djece je prožeto animizmom, odnosno sklonošću da se svim stvarima pridaju osobine živih bića. U marketingu usmjerenom prema djeci u velikom se opsegu koristi ova dječja karakteristika. U televizijskim reklamama igračke govore i hodaju, hrana skače i leti, iz proizvoda izlijeću leptirići i cvjetići, a kukuruzne pahuljice plešu i zabavljaju djecu dok ih jedu. Ne razlikujući stvarnost od vizualnih efekata i trikova, ta su djeca nerijetko razočarana i nesretna kada kupe proizvod koji se u stvarnosti ne ponaša na prikazani način.

Ljubav prema skupljanju

Još jedna često zlorabljena dječja karakteristika jest sklonost sakupljanju koja je povezana s djetetovom sve većom sposobnošću klasificiranja i kategoriziranja objekata. Mnogi proizvođači stoga kreiraju ogromne serije sličica, igračaka i raznih likova koje sve treba prikupiti (a još puno više puta kupiti određeni proizvod s nepoznatim sadržajem) kako bi se složila očaravajuća i funkcionalna zbirka koju djeca kasnije satima preslaguju i uređuju. No, lansiranjem novih zbirki, stare ubrzo padaju u zaborav i ciklus sakupljanja započinje ispočetka.

Također, djeca su uvelike ovisna o odraslima koji su im izvor sigurnosti i povjerenja i koji su im modeli za učenje najrazličitijih ponašanja. Znajući to oglašivači koriste poznate, djeci zanimljive i privlačne osobe i osobe od autoriteta kao što su sportaši, glumci, pjevači, liječnici, učitelji, majke i očevi i drugi vršnjaci kako bi djeci preporučili ili naveli ih da požele proizvode koje koriste njihovi junaci s kojima se identificiraju i koji im služe kao modeli za ponašanja.

Izvor: Dr.sc. Gordana Kuterovac Jagodić, doc., Utjecaj televizijskog oglašavanja na djecu

Preuzeto s portala: Medijska pismenost.hr