PROŠLA su 2 mjeseca od kad je Bubi krenuo u vrtić. U njegovoj je grupi 22 djece ukupne razlike, pa skoro, godinu dana (od najmlađeg do najstarijeg). Adaptacija je krenula super i bila sam sigurna da neće biti problema. Štoviše, dala bih ruku u vatru da neće biti problema. Ali bilo je. Prvi tjedan  je prošao super, bili smo zajedno po sat, sat i pol vremena s time da bih ja „nestala“ na pola sata i opet se vratila. Bilo nas je 3-4 na adaptaciji. Problemi su krenuli nakon 2 tjedna, taman prije mog poroda. Bubi bi došao do vrtića, ali nije htio ući. Kada bi i ušao, nije htio ući u dvoranu i jako bi plakao. Ajme, sve mame koje su to prošle, znaju kako je to grozan osjećaj. Da, znam da će proći, ali gledati svoje dijete kako plače baš nije lako.

 

 

Tete su našle način kako ga smiriti i ok, fakat se nakon par minuta plakanja, smirio. Također su mi predložile da ga tata vodi u vrtić jer da djeci lakše padaju rastanci s tatama nego s mamama. Velim ja, „Pa to bi bilo super kad on ne bi bio tako često na službenim putovanjima.“ Ali ok, sada je bio tu jer je uzeo godišnji pa smo odlučili i to probati. I zaista, kad ga je tata vodio apsolutno nikakvih problema nije bilo. Niti jedne suze, ništa. Čak mi je dragi rekao da je samoinicijativno ušao u dvoranu i mahao mu tipa, pa pa, idem ja, ajde bok! Wow...

 

 

U međuvremenu sam otišla u bolnicu na porod (o tome kako je prošlo pišem u sljedećoj kolumni). Nismo znali kako će reagirati, no ispostavilo se da ni to nije bilo tako loše. Tata i baka su bili cijelo vrijeme s njim i generalno je bio ok, ali nije smio čuti moj glas na telefon. Jedan dan sam zvala dragog iz bolnice i dao mi ga je na telefon, ali je odmah počeo plakati pa smo skužili da to možda i nije najbolja ideja. Dok sam bila u bolnici, odlazak u vrtić je bio u potpunosti svojevoljan, veselio se, nije bilo suza i sve je bilo super. Onda sam ja došla iz bolnice s bebom. Malo se plakao na početku kad sam ju dojila, ali sam ga pozvala k sebi i nakon 2 dana je sve bilo super. U vrtić je i dalje išao s tatom i sve je bilo super. Onda sam ga ja jedan dan odvela i bio je dobar sve do dvorane. Nije htio ući. Počeo se plakati i nije htio ići od mene. Teta ga je uzela i ja sam otišla. Vratila sam se nakon 3h po njega i bio je jako sretan kad me je vidio. Tako nekako su izgledali i naredni dani. Nisam ga tjerala, nisam se ljutila. Svaki dan kad smo se šetali pored vrtića je vidio djecu kako se igraju i pokazivao na vrtić pa na sebe (kao to je njegov vrtić).

 

 

Kako je trenutno u fazi bagera jer su popravljali cijevi po cijelom kvartu, to mi je bio još jedan razlog da ga na lijep način izvučem ujutro van. „Idemo tražiti bager! Možda je u vrtiću!“ i tako smo se bez problema uputili prema vrtiću. Super je bilo kad je ispred nas bilo još jedno dijete koje je također išlo u vrtić pa sam mu rekla da i ta curica/dečko idu u vrtić i onda je išao za njima. Sve ptice koje sam vidjela su također išle u vrtić, svi auti isto :) zapravo su svi išli u vrtić. Polako, ali sigurno je i on bez problema (sa mnom) išao u vrtić. Odvajanje je također bilo sve lakše i lakše. Ako se činilo da bi moglo biti problema, dala sam mu nešto da odnese teti ili nekom djetetu unutra pa kad bi ona otišao, ja bih „nestala“. Nije se plakao. Samo mu je trebala distrakcija.

 

 

Neki dan sam čitala članak o tome da li je vrtić nužno zlo i majka koja je pisala je rekla da nije. Ja se slažem s njom. Zaista sam neopisivo sretna da smo dobili mjesto u jaslicama i zaista mislim da je vrtić super mjesto. Naravno, ima prednosti i mana, ali kad se podvuče crta garantirala bih da ima više prednosti nego mana. Naše tete su super, vrtić je super, jelovnik koji čitam zvuči super (nadam se da je i finog okusa na tanjuru) i apsolutno mi je super da je dijete okruženo svojim vršnjacima i tetama koje su za to kvalificirane i znaju što rade. Ne smatram da mi roditelji trebamo slati djecu u vrtić da ih tete uče jesti, presvlačiti se, ponašati se i slično – to je kućni odgoj i toliko kulture bi svaki roditelj trebao imati da to ne ostavlja tetama u vrtiću. Tako ćemo i njima olakšati da rade neke veselije stvari s klincima. Na roditeljskom su nam pričali o projektima koje rade i svaki dan kad dođem po njega, vidim nove crteže, otiske ruku, slike, lišće i slično. Iako je i prije polaska u vrtić znao samostalno jesti, zaista se sad super ispraksao. I ono najbitnije – on se ujutro budi sretan jer idemo u vrtić.

 

 

Da, šmrče, kiše, kašlje i curi mu nos. To je jedna od mana, no ne bih to ni tako nazvala. Naime, oni moraju stvoriti imunitet i na taj način ga stvaraju. I bilo da krenu sa 1/2/3 bit će bolesni. Ok, nije isto da li je bolestan sa godinu, dvije ili tri, ali generalno to nisu opasne bolesti, samo treba paziti da tako i ostane. Bila sam već 3x kod doktorice, svaki put ga je pregledala i rekla da mu nije ništa nego da tijelo gradi imunitet. Dokle god nema temperaturu, nije malaksao i dobrog je općeg stanja, sve je to ok. Inhaliram ga s morskom vodom i čistim nos s aspiratorom na usisavač. I čvrsto ga zagrlim i poljubim da sve prođe. Pa sutra opet u vrtić!