Foto: 123rf

"HVALA na čitanju, hvala na podršci i savjetima koje ste mi prenijeli, moj dan danas izgleda malo drugačije. Odjednom, iznebuha, pokraj ruke su mi se pojavile jedne slatke ružičaste naočale, kao u bajci stavila sam ih na oči i svijet je odjednom postao puno slađi od neostvarenog sna o jučerašnjoj čokoladi za koju para nisam imala. Nemam ni danas. Danas pogotovo, ali danas imam nešto puno vrjednije. Imam jednu novu perspektivu". Napisala nam je mama koja se jučer doslovno izjadala na ramenima svih nas, pa je osjetila potrebu ispričati i svoje današnje događaje. Ne samo zbog sebe, napisala je. "Znam da je puno ovakvih slučajeva među nama i da svatko od nas treba i jednu ružičastu priču koja će biti stvarna i utješna. Nadam se da će moje današnje ružičaste naočale "zaraziti" barem još koju tužnu ovršenu dušu, da je digne, trkne u dupe i nagna na smiješak.

Kako to obično biva ljudima kada se zateknu u problemima i neizvjesnoj budućnosti situacija se kao u elementarnoj nepogodi mijenja iz sata u sat. Jer život s rješenjem o ovrsi, blokiranim računom na kojeg sjedaju jedina primanja četveročlane podstanarske obitelji jest elementarna nepogoda. Apsolutno. Ali, kako ona nije zahvatila susjede, cijelu ulicu i pola kvarta, tako si nitko ne uzima za odgovornost da bi reagirao i pomogao. Jasno k'o dan - snađi se druže sam. I nema druge.



Djeca s tatom, a ti mama put pod noge i hvataj se u koštac s hrvatskom birokracijom. Toliko toga se mora sad srediti jer kada jedan teretni blok sjedne na račun ta je tiha akcija pokrenula toliku lavinu svega i svačega - treba razmislit kako ostat pošten, kako po zakonu pomoć sam sebi, jer znate, u Hrvatskoj smo - tu tri državna službenika na jedno obično pitanje imaju ne tri nego 12 različitih odgovora. Pa ti znaj tko je od njih u pravu, tko se malo zeza s vama, tko stvarno pojma nema o svom poslu, kome ste naletjeli na loš dan,  tko misli da zna - a ne zna... da skratim priču, trebalo je biciklom (srećom auta nemam da mi ga ovrše) preletjet po ovom suncu od krajnjeg istoka do skoro pa krajnjeg zapada grada (srećom što Zagreb nije Pariz u najmanju ruku).
Nikakav problem za jednu mamu koja inače barem osam sati sjedi ispred računala pa onda četiri sata sjedi s bandom u parkiću. U treningu je (not).

Ali nema druge nego u ruksak strpat 11 kila papira, vrećicu oraha (dobivenih za kolače) i bocu vode - i put pod noge. Put kroz birokraciju, ali i put do jedne nove perspektive.

Svakim novim krugom koje su moje noge na pedalama napravile, one ružičaste naočale počele su puštati svoju ružičastu boju. U mislima ne dam crnom oblaku da me svlada i tako je krenulo. Samouvjeravanje da će sve biti u redu, jer ljudi sve JE u redu. Evo što sam na svom putu sve vidjela.

- dok drugi ljudi sad rade u svojim zatvorenim uredima, tvornicama, bolnicama, trgovinama... ja pedaliram po savršenom povjetarcu sa slušalicama u ušima, začudo odličnom muzikom s radija, bez da me itko bičuje, požuruje, ispituje i nada mnom vrši bilo kakav mobing. Ja se vozim i uživam u trenutku. Život je lijep, ako ga vidimo takvog.

- na pola puta krajičkom oka uhvatila sam začudan trenutak. Ona napucava njega. Njegovo je srce slomljeno, vidjelo se to na kilometar. Htjela sam stati, podariti mu osmjeh, ali ona ga je još malo bola svojim "nisi ti kriv, ja sam, ostanimo prijatelji" dobro nam znanim mladenačkim forama. Da, stala sam u blizini. Da, promatrala sam ih. Da, nahranila sam se malo tuđom nesrećom dok mi nije sjelo u glavu: ovakvi su trenuci iza tebe jer imaš muža, volite se, imaš obitelj i djeca su ti savršena. Takve srcolomne boli daleko su iza tebe. I zato je život lijep.

- u instituciji gdje sam trebala donijeti papire da mi se promjene pod hitno unesu u njihovu bazu, teta mi je najotvorenije rekla - niste na dobroj adresi i sumnjamo da će se to odmah ažurirati, ali ako vam nije problem otići tamo i tamo osobno i zamoliti da se to napravi odmah, vjerujem da ćete riješiti svoj problem. Ne, nije mi problem, rekla sam kroz ružičasti osmjeh, i teta mi je podarila hvale vrijednu informaciju, telefonski drugoj teti najavila moj dolazak, i s obzirom da je po papirima odmah shvatila u kakvoj sam gabuli, na odlasku mi je samo spomenula jedna zatvorena i jedna otvorena vrata. Da, nadam se da će mi život postati još ljepši čim mi se jedna nova vrata otvore.