Foto: 123rf

SAMO ZATO što djeca ne mogu govoriti o tome što misle, ne znači nužno da oni ne razmišljaju o tome što oni misle!

Nama odraslima to je normalno, ta sposobnost za procjenu vlastitih misli koje imamo i o kojima možemo raspravljati - posebno kada smo sigurni u nešto. Međutim, razmišljanje o razmišljanju, ili metakognicija, zapravo je sposobnost koju smo razvijali još za djetinjstva, a nedavne studije pokazuju da su čak i manja djeca - bebe, dobre u tome.

Dok bebe uče gledanjem i pokazivanjem one su zapravo itekako svjesne i o pojmovima koje još uvijek ne znaju, a što jako dobro pokazuju onda kada traže pomoć. A to rade čak i bebe koje još uvijek ne govore te se to traženje pomoći često ne primijeti, posebno ako nismo svjesni da je uopće traže. No, znanstvenici koji su promatrali bebe došli su do zaključka da ta veza razmišljanja o razmišljanju zaista počinje još u najranijoj dobi.

Da bi dokazali tu tvrdnju, istraživači na pariškom Sciences et Lettres napravili su eksperiment s bebama u dobi od 19 do 21 mjeseca - njih 80, kojima su prvo pokazali, a potom sakrili igračke.

Nakon tri do 12 sekundi (koliko je dovoljno vremena za bebe da razmisle, a da im misli ne odlutaju), istraživač bi uputiti dijete da im ono pokaže mjesto gdje je igračka skrivena kako bi je mogli dobiti nazad. Polovica djeca imala je mogućnost vidjeti gdje se igračka sakrila, a polovici ta mogućnost nije dana. Zato je prva polovica djece točno znala gdje je igračka skrivena i krenula su sama po nju, no onoj drugoj polovici očito je trebala pomoć.

No nisu sva djeca potražila pomoć. Potražila su je ona koju su u tom trenutku u svojim mislima obavljali taj misaoni proces - razmislili s o igrački, shvatili su da zaista ne znaju odgovor na pitanje gdje je igračka sada te su nakon tog zaključka pogledom potražili svoje roditelje ne bi li im oni pomogli.