Tatin dnevnik: Mijenjamo li se zaista kada postanemo roditelji?
Foto: Privatne fotografije; Ilustracija: Index
VEĆ NEKO vrijeme razmišljam napisati članak o tome koliko se mijenjamo nakon što postanemo roditelji. Čujem svakakve komentare na tu temu – od onih kako je ta promjena nepotrebna, do ismijavanja ljudi koji se mijenjaju pa su im djeca odjednom najvažnija u životu. Gdje je zapravo granica i gdje bi trebalo prestati ismijavanje bilo kakve promjene koja nam se dogodi u životu?
Dok nisam i sam bio roditelj nisam mogao shvatiti kako te ta promjena u tvom životu suštinski promjeni. To jest – promijeni većinu ljudi, ne sve.
Prije nekoliko mjeseci sam sjedio na kavi s prijateljima i slušam priču o “nečijem prijatelju koji se potpuno promijenio kada je dobio dijete”. Nije više izlazio na subotnje kave, nije više izlazio subotom navečer i tako dalje i tako dalje. Čovjek kojeg sam tada prvi put vidio se jako čudio toj promjeni. Razumijem ga jer bih se i sam nekada čudio tome.
Naravno, svugdje postoje ekstremni primjeri pa je to možda i jedan od takvih. Rođenje djeteta nikako ne bi trebalo značiti da je vaš život prestao. Da, trebat ćete prilagoditi svoj ritam djetetu. To će vjerojatno značiti manje kava i izlazaka pa ako će vam prijatelji zbog toga biti nezadovoljni, pa – zapitajte se jesu li vam to pravi prijatelji.
Jedan moj prijatelj, inače hejter po zanimanju koji ionako ne čita ovaj blog (pa je ovo i prilika da to provjerim u praksi), šalio se na račun žena koje postanu ispunjene kada postanu majke. Teško je to objasniti nekome tko i sam nije roditelj, složit ćete se sa mnom. Ja nisam majka :) ali znam da me Lukino rođenje promijenilo pa vjerujem da je to kod vas drage mame, jednako ako ne i izraženije. Nekako ti se u tom trenutku drukčije poslože prioriteti, zar ne? Nismo više sami sebi najvažniji u životu. Imate dijete, malo, nezaštićeno čudo koje ne može bez vaše pomoći.
Ljudi su ponekad zlobni. Reći će “evo, sada stalno mijenja svoju profilnu fotografiju i više nikada nije sam/sama na slici nego samo sa svojim djetetom”. Prvi i osnovni problem kod ljudi je da previše gledaju u tuđe dvorište. Vjerujte mi – ako ćete se vi osjećati bolje zato što na svojoj profilnoj fotografiji na Facebooku imate sliku sebe s djecom – stavite je. Nemojte si dopustiti da vas niti komentari poznatih, a još manje komentari nepoznatih u tome spriječe. Ovo je samo jedan, banalan primjer. Ja krećem od pretpostavke da smo svi različiti i da nikada neću moći razumjeti baš svaku osobu na svijetu. Zapravo, ne mogu reći niti da razumijem žene u potpunosti ;). I baš zato moja prva misao neće biti osuđujuća nego puna razumijevanja. Želite pisati taj blog o vašim iskustvima u trudnoći i prvih godinama života vašeg djeteta? Pišite ga, pišite ga svaki dan ako će vas to veseliti. Nemojte zbog nikoga prestati!
Kada sam krenuo pisati ovaj blog htio sam pisati o svojim različitim iskustvima. Zapravo, trebao sam i htio jedno mjesto na kojem mogu dokumentirati ono što mi se događa. Zato sam ga i nazvao “Tatin dnevnik”. Komentari su većinom pozitivni. Dolaze na mail ili putem poruka na Facebooku/Twitteru. Ali ovo ne radim radi komentara. Iako mi je drago kada neki moj tekst (i to ne samo tekstovi o roditeljstvu) nekome pomogni, iako mi laska kada me netko pohvali – ovo ne pišem radi pozitivnih komentara nego radi sebe. Pa ako znate da me pozitivni komentari ne tjeraju da pišem dalje, možete misliti koliko me zaboli (da ne kažem nešto gore, ipak je ovo tematika o djeci) što neki anonimni hejter na internetu misli o meni i ovome što pišem :D.
I zato, sljedeći put kada se budete pitali treba li na profilnoj fotografiji biti i vaša kćer ili sin, nemojte se zapitati “što će drugi misliti” nego jednostavno to napravite. Kada se budete pitali koliko je rođenje djeteta utjecalo na vaš život vidjet ćete da odgovor na to pitanje zapravo uopće nije važan jer je najvažnije da dajete sve od sebe. Da kroz život koračate uspravno znajući da ćete griješiti, ali da ćete iz grešaka nešto i naučiti i da ćete se svojski potruditi da ih ne ponovite.
A što drugi misle – što prije shvatite da nismo ovdje da bismo druge učinili sretnima, nešto što ljudi prečesto zaboravljaju, to će biti bolje za vas.
Baš na Dan žena sam sudjelovao u zanimljivoj raspravi o pojmu “stay at home mum”. Dakle, postoje žene koje ostaju doma sa svojom djecom i to je (barem tako čujem) postalo i pravo zanimanje u Sjedinjenim američkim državama. U svijetu koji ionako ne cijeni različitosti, neki će reći kako to nije posao. Ja mislim drugačije. Ako ćete vi biti sretniji time što ste kod kuće i odgajate djece, pa zašto bih vam ja ili bilo tko to zabranio?
Često se u ovoj priči koristi argument kako “ne može biti uspjeh u životu to da sjediš kući, pereš, čistiš i budeš sa svojom djecom 24/7”. Neću ulaziti duboko u kontekst, jer ovo nije niti vrijeme niti mjesto. Mogu samo reći da koliko god je to ljudima kojima je karijera na prvom mjestu i kojima je posao jako važan to nevjerojatno, ja se svejedno trudim shvatiti i vidjeti ljepotu takvog odabira.
Stavite se u moje cipele. Razveden, živim 300 kilometara od grada u kojem živi moj sin. Viđamo se u najboljem slučaju svakih 10-ak dana. Zar zaista u mojoj situaciji ne biste željeli biti više sa svojim djetetom? Ja bih. Platio bih jako veliku cijenu da si mogu dopustiti da svaki dan budem sa sinom, da ga ujutro gledam kada se budi i sneno trlja oči. Da ga vidim kada se duri ili kada je ljut na mene kako prekriži ruke i viče “ne”. Ili da zajedno izađemo u park ili na trampolin kojeg toliko voli u zadnje vrijeme. Ili pak da zajedno učimo nove stvari.
Možda je to samo zato što sam u sličnoj situaciji. Naravno da mi je posao važan i neću ga preko noći ostaviti da bih promijenio život naglavačke. Isto tako, važno je imati mjeru tako da ja trenutno “žongliram” između posla i Luke. U ovom trenutku sve mi je podređeno tome što znači da sam spreman sam sebe ograničiti u mnogim stvarima da bih bio više s njim.
U svemu što radimo potrebno je imati mjeru. Biti samo doma s djecom bez da imate nešto drugo što vas ispunjava sigurno nije produktivno niti za vas niti za vašu djecu. No isto tako, život nije samo jedan posao. Život bi trebao biti istraživanje, promjena razmišljanja, pa ću tako imati razumijevanja i kada oni koji ne misle kao ja promijene svoj stav. A ako ga ne promijene, nemam niti s tim problema, dokle god postoji uvažavanje i međusobno razumijevanje.
Uživajte sa svojom djecom ali nemojte zaboraviti na sebe jer vi ste jednako važni.
Blog Emanuela Blagonića pratite ovdje.
