Ravnoteža poslovnog i privatnog ili zašto nisam otišla na vrtićku priredbu
Foto: 123rf
POSTOJI mit o savršenoj ženi. Ona je lijepa, uspješna žena koja uvijek nalazi vremena za svog muškarca, i nekako usput smisli kreativnu ideju kako provesti vrijeme sa svojom djecom nakon što zajednički pojedu fenomenalno zdrav ručak koji im je skuhala. Sve mi znamo da ona ne postoji.
Ipak, često ulovim i sebe i svoje prijateljice u razgovorima koji idu nekako baš u tom smjeru. Krivimo same sebe jer ne stignemo kuhati koliko bi htjele, ili se osjećamo loše jer nemamo dovoljno vremena za svoje muževe, ili se opravdavamo jer su nam stanovi neuredni. Jer nekako mislimo da bi morale stići sve – to se od nas očekuje. Koliko god racionalno znamo da je nemoguće izgledati kao supermodel, raditi i biti savršena žena i majka, opet nekako pokušavamo poloviti sve konce i u svaku kućicu na svom predugom popisu upisati plus.
Ako radimo – onda vječno osjećamo krivicu jer nismo dovoljno kod kuće. Ako smo pak kod kuće (bilo na porodiljnom ili trajno) vječno osjećamo potrebu da budemo savršene majke i kućanice u svakoj sekundi svakog dana – jer to se valjda od nas očekuje?
Prije nekih mjesec-dva ulovila sam se kako pred sebe stavljam baš takavu suludo visoku letvicu – jednu od onih koje ni Blanka Vlašić ne bi preskočila, i kako se osjećam loše što nisam uspjela. Ulovila sam se, i onda sam poslala sve k vragu.
Bio je petak, i projekt kojim sam se bavila na poslu bio je toliko ogroman i zahtjevan da mi je teško to uopće opisati bez da odem u prevelike detalje. Osjećala sam se da s kolegicama u najmanju ruku pomičem planine. Danima sam se trudila držati sve konce u rukama, i nisam baš puno spavala noć prije, kao vjerojatno ni one. Na kraju, uspjele smo, i osjećaj je bio izvrstan – postignuće, zajedništvo – dobro odrađeni posao na koji možemo biti ponosne.
Uglavnom, osjećala sam se sjajno – dok nisam shvatila da je već pola 4, a da mi još nismo ni u Zagrebu. To je značilo da definitivno neću stići na vrtićku priredbu koja počinje u 4. Odjednom sam se osjećala kao najgora mama na svijetu. Inače radim do pola 5, ali bi (da sam na radnom mjestu) mogla zamoliti da me puste kući ranije – ovako jednostavno nije bilo fizički izvedivo, pomogla bi mi jedino teleportacija. Iako sam od početka tjedna znala da je vrlo izgledno da neću stići, iako sam znala da tu nema pomoći, iako sam znala da se ljubav ne mjeri vrtićkim priredbama – odjednom sam se osjećala grozno.
Tužna istina života je da uvijek morate nešto žrtvovati da bi imali nešto drugo. Nekad je to vrtićka priredba zbog poslovnih obaveza. Nekad je to izgled zbog male bebe. Nekad je to obiteljsko vrijeme zbog materijalne sigurnosti. Nekad je to čista kuća zbog sretnih ukućana. Previše nas bombardiraju slikama megauspješnih, prekrasnih mama, i navode da mislimo da možemo sve.
Zato jer se stalno podsjećam na to da ne mogu stići sve, prolazi još jedan vikend i ja i dalje nisam oprala prozore. Jučer sam bila zauzeta igranjem nogometa i kuhanjem, danas smo odlučili dijete povesti na neki mini-izlet. Odlučila sam birati bitke, i čuvati svoj unutarnji mir. Priznajem – sebi i vama – ne mogu sve. Nastojim se uvjeriti da to nije smak svijeta.
Izvor: BitiMama
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati