Vjerojatno ne postoji razlog radi kojeg se neko dijete negdje na svijetu barem jednom nije rasplakalo. Pa čak i bez ikakvog očitog razloga (tako se barem nama čini). Skužila sam da, od kad sam izvadila Bubija iz vrtića, nemamo bronhitise i stalne odlaske na Srebrnjak ili super cool/čudne/žalosne/vesele dogodovštine iz vrtića, ne događa se nište prespektakularno o čemu bih pisala. Nema inhalacija, nema lijekova, nema čekanja na hitnoj, nema bolesne djece sa šmrkljima u vrtiću... Doduše idemo na redovne preglede kod fizijatra, defektologa i logopeda, na povremene vježbice, ali sve je pod nekakvom kontrolom. Bubica je sada u razvojnim fazama sjedenja i puzanja te uskoro i dizanja na noge, ali to je generalno to. ALI sam zato neki dan naletjela na ove super smiješne fotke i TOTALNO skužila da smo...

 

...ušli u novu fazu! Nakon vrištanja i bacanja na pod (moram biti fer i priznati da je ta faza trajala zaista kratko - možda mjesec dana i da je to napravio svega tri puta od koja dva mojoj mami i jednom meni), sada smo u fazi "Plakanje bez očitog razloga". Koliko se puta tvoje dijete danas rasplakalo (tu najviše mislim na mame 1-2-3 godišnjaka – ako su mi dobro rekli, plakanje bez očitog razloga prestane oko 4.godine)? Bubi se danas rasplakao 4 puta, ali dan još nije gotov. Ne znam jesi li pročitala moju kolumnu od prije 5 mjeseci – onu dobru staru foru koju si ziher i ti barem jednom rekla dok još nisi postala roditelj: „MOJE dijete nikada neće vrištati niti se bacati na pod“ . (Slobodno pročitaj da vidiš kak moje dijete nikada ne vrišti).

E pa u međuvremenu se nešto promijenilo i zaista je bila faza. Mislim da sam u toj kolumni napisala da mi je defektologica kod koje idemo na kontrole rekla da je u takvom slučaju dijete najbolje ignorirati pa će to prestati raditi. Pokušala jesam, uspjela nisam. I hop – evo nove faze.Tzv. tantrum faza. Prošla si ju? Tek ti dolazi? Bravo, onda smo u istom sosu. Pa kako to izgleda?
 

Mi nešto radimo, sve je super i onda Bubi odjednom krene plakati. Ali ono, plakati kao da je smak svijeta i nema nam pomoći. Realno, ne postoji nikakav razlog da plače, jer najčešće plače čak i kad mu uopće ne kažem da nešto ne smije, nego naprotiv kad mu dopustim da radi ono što je poželio taj trenutak. Evo primjera:

• Netko zvoni na vrata i ja krenem prema vratima – Bubi krene plakati iako sam mu rekla da može on otvoriti vrata.

• Idemo van i Bubi kaže da ide i on. Ja kažem ok, obuci jaknu. I on krene plakati.

• Meni se piški i moram na WC, kažem mu da idem na WC, on hoće sa mnom. Kažem mu da može, ali da zatvori vrata. Uđe za mnom i krene plakati.

• Čuo je kamion od smetlara i želi ih ići gledati na prozor. Ja kažem ok, ali ja moram biti uz tebe i on krene plakati.

• Šećemo se vani, ja guram kolica s Bubicom, a on je na onom dijelu kaj je zakačen za kolica na kojem stoji. Baka primi kolica jer sam ja htjela uzeti sunčane naočale – pogađaš – Bubi plače kao kišna godina.

• Hoću mu staviti kremu na lice, on neće. Ja kažem ok. On mi donese kremu za sunčanje, ja mu kažem da nema smisla da mu stavljam tu kremu kad vani pada kiša i da mi donese Becutan. I on krene plakati. (ovo sam čak našla i na slikama :) vidiš da nisi ni ti jedina!)

• Bubi hoće voditi Peseka na lajni, ja mu dam lajnu i on krene plakati.
 

• Pitam ga hoće li piti vode, on kaže čaj, ja kažem ok, idem po čaj, on kaže „Ne, voda!“, ja kažem, ok idem po vodu i on krene plakati i plačući, opet kao da je smak svijeta i nemamo apsolutno više ništa za jesti niti piti, jecajući jedva govori „Čaaaaaaaaaaaaaj.“ Ok, dam mu čaj, ali ne, nismo gotovi – sad hoće ipak vodu. 

 

I tak', ovo su samo neki od primjera naše faze „Plakanje bez očitog razloga“. Najgore je kaj mi se 8 od 10 puta smije, a znam da se ne smijem smijati pred njim jer će to biti totalno destruktivno i onda se tek neće smiriti. Ponekad ga zagrlim, ako mi da i to ne izazove napad još jačeg plakanja i onda se smiri – ponekad za 5 ponekad za  15 minuta. Ponekad (najčešće) ne radim ništa – pričekam da se sam smiri. Čitala sam o tim dječjim tantrumima, čak sam pričala s pedijatricom i sa defektologicom i s logopedicom (sindrom prvog djeteta i niš' ne znaš, sve pitaš, sve guglaš, ali zato sad sve znam i nema iznenađenja s Bubicom, HA!) i sve one vele da je to normalno. Svako dijete mora proći fazu tantruma. Velika većina djece u dobi od jedne do pet godina će barem jednom imati taj famozni nastup bijesa, glasnog vikanja, cendranja i neutješnog plača, kada se čini da ni jedna metoda smirivanja o kojoj si čitala u knjigama, guglala na netu ili pričala s prijateljicama jednostavno ne pomaže, a ti, ja i tate nemamo drugog izlaza nego bespomoćno gledati u naše malo čudo kako se iz divnog, dragog i mirnog djeteta pretvara u čudoVIŠTE kojeg razdire unutarnji gnjev i nerazumna negativnost. I ne možeš mu ništa objasniti niti ga smiriti jer te ne čuje. Niti te ne razumije. Ni sam sebe ne razumije. I onda čekaš da prođe. Nekome prođe prije, nekome kasnije. Nekome je lakše, nekome je teže. Mi sada, očito, spadamo u onu fazu „Horrible two“. Proći će. 

 

E pa ako se i tebi događa isto, evo utjehe i malo smijeha. Ne možemo se boriti protiv toga, faza je - mora proći i proći će, ali možemo se (iza njihovih leđa, da ne vide), malo nasmijati cijeloj situaciji :) Uživaj u fotkama, zagrli svoje malo čudovište i pozdravljam te do sljedeće srijede!