SPOZNAJA da odraslo dijete izbjegava posjete ili namjerno ignorira pozive za roditelja može biti vrlo bolna. Iako se često pretpostavlja da su djeca jednostavno prezaposlena, pravi razlog često leži u načinu na koji su odgajana. Roditelji čija se djeca i kao odrasli ljudi rado vraćaju kući obično su primjenjivali drugačije pristupe i tako stvorili okruženje ljubavi i razumijevanja. U temelju takvog odnosa nalazi se sedam ključnih praksi.

1. Podrška dječjim interesima

Odrasla djeca rado posjećuju roditelje uz koje se osjećaju sigurno. To znači da su odrasli u domu gdje su njihovi interesi i hobiji bili podržani, a ne osuđivani. Ako je dijete voljelo nogomet, roditelji su dolazili na utakmice. Ako je htjelo pričati o superjunacima, pažljivo su ga slušali, postavljali pitanja i dijelili njegov entuzijazam. Podrškom djetetovim interesima, čak i onima koje sami ne razumiju, roditelji su poslali poruku da je njegova jedinstvenost vrijedna. Oni prihvaćaju djecu takvu kakva jesu, umjesto da ih pokušavaju oblikovati prema vlastitim očekivanjima.

2. Poštivanje osobnih granica

Mnogi odrasli pamte obiteljska okupljanja po neugodi jer su bili prisiljeni na grljenje rodbine protiv svoje volje. Roditelji čija djeca rado dolaze u posjet nikada nisu inzistirali na takvim stvarima i poštovali su djetetove granice. Umjesto da naređuju grljenje i ljubljenje, slušali su osjećaje djeteta. Ako dijete nije htjelo zagrliti rođaka, nije moralo. Pedagoginja Nadine Thornhill to objašnjava: "Ljudi se mogu osjećati razočarano kad im kažemo 'ne', ali preživjet će. Nije djetetov posao osjećati se neugodno samo da bi drugi bili zadovoljni."

3. Poticanje samoizražavanja

Za dijete je izrazito obeshrabrujuće kada roditelji odbacuju sve što voli. Upisivanje na neželjene aktivnosti ili prisiljavanje na nošenje odjeće koja mu se ne sviđa narušava dječje samopouzdanje. Takvi roditelji pokušavaju djecu prilagoditi slici koja im ne odgovara. S druge strane, roditelji koji grade dobar odnos prepoznaju dječje afinitete i dopuštaju im da ih istražuju, koliko god im se činili neobičnima. Od rođendanskih proslava s temom kukaca do neobičnih kolekcija, dopuštaju sve jer im je važno da je dijete sretno i opušteno. Ako to podrazumijeva kupnju čudnih igračaka ili slušanje o specifičnim hobijima, rado će to učiniti.

4. Povjerenje u dječje odluke

Odrasli koji su imali stroge roditelje često se ne vraćaju rado u obiteljski dom. Stalna kritika i kontrola svake odluke dovode do toga da djeca, čim osjete slobodu, nastoje biti što dalje od takvog okruženja. Stroga pravila često potiču djecu da roditeljima rade iza leđa, čime se postiže suprotan učinak jer djeca tada žele raditi upravo ono što je zabranjeno. S druge strane, kada roditelji dopuste djeci da griješe i uče iz pogrešaka, ostaju bliski s njima i dugo nakon što se djeca odsele. Ne radi se nužno o "nježnom odgoju", već o pristupu gdje se iz pogrešaka uči, umjesto da se one isključivo kažnjavaju.

5. Prihvaćanje djetetove osobnosti

Dobar roditelj trebao bi prihvatiti osobu u koju se dijete razvije, čak i ako mu je ta osoba nova ili nepoznata. Mnogi roditelji udaljavaju djecu od sebe jer su kruti u uvjerenjima i stvaraju napetost u domu. Radije će dopustiti prekid komunikacije nego prihvatiti da se i oni moraju prilagoditi. Odrastanje u okruženju koje pruža osjećaj prihvaćenosti poboljšava mentalno zdravlje i jača samopouzdanje. Djeca postaju sigurnija u vlastiti identitet i istražuju puteve koji im najviše odgovaraju, umjesto da žive život kakav su im roditelji zamislili. To im pomaže da postanu sretne odrasle osobe, što je često izazov za one koji su odrasli u strogim obiteljima koje nisu pružale podršku.

6. Razumijevanje za osjećaje

Roditelji koji izbjegavaju otvoren razgovor o osjećajima uče djecu da ih potiskuju. U takvim domovima djeci se često govori da "ne budu derišta" ili da "su preosjetljiva" kada plaču. Time se ne ostavlja prostor za emocije i djeca ne uče kako ih regulirati. S druge strane, dobri roditelji pitaju djecu što nije u redu i daju im iskrenu povratnu informaciju. Oni ne kažnjavaju djecu jer su uzrujana i ne tumače njihovo stanje kao ispad bijesa, već im pružaju podršku i ljubav. Na dječje emocije ne odgovaraju ljutnjom, nego prihvaćanjem i razumijevanjem. Prevelik pritisak djeci oduzima djetinjstvo i tjera ih na prerano odrastanje. Važno je zapamtiti da su to ipak samo djeca koja još uče.

7. Sloboda izražavanja mišljenja

Roditelji koji stvaraju poticajan dom odgajaju djecu koja će ih rado posjećivati i u odrasloj dobi. Dio te podrške je i dopuštanje djeci da slobodno kažu što misle, čak i kad se roditelji s time ne slažu. U djetinjstvu djeca često dijele uvjerenja svojih roditelja jer je to jedino što poznaju, no s vremenom oblikuju vlastite stavove na temelju jedinstvenih iskustava. Uče od drugih ljudi, što može promijeniti njihovu perspektivu. Dobri roditelji zbog toga se ne ljute. Oni prihvaćaju ono što dijete ima za reći i ne ušutkavaju ga. Ako dijete smatra da je kazna nepravedna, saslušat će ga umjesto da mu odgovore: "Ja sam odrasla osoba, a ti nisi."