Screenshot: YouTube

NA DANAŠNJI dan prije 60 godina sahranjena je Marija Jurić Zagorka, a tim povodom u suradnji s YugoPapirom donosimo priču o njoj iz 1971. godine.

Travanj 1971.: Već gotovo četrnaest godina nema na balkonu iznad glavne tržnice malene starice hrapava glasa da s lornjonom u ruci nadgleda vrevu u "trbuhu" Zagreba. Sahranili su je 4. prosinca 1957. godine u svijetloplavoj samtastoj haljini, pošto se grad od nje oprostio s nekoliko zapaženih govora...

Na žalost, nije dočekala da joj poštar donese prospekt u kojem izdavač preporučuje sabrana djela Marije Jurić-Zagorke. Još se jednom život grubo poigrao s prvom novinarkom u ovom dijelu Evrope, za koju je svojevremeno uvaženi francuski list "Figaro" pisao:

"Zagorka je malo čudo talenta i upornosti."

"Luda baba" koja "ima fiksnu ideju da je novinarka" i pati od "ženske histerične fantazije", i kojoj su nekad savjetovali "neka uzme kuhaču kako bi se spasila ludnice", bila je punih pola stoljeća meta kritičarskih strelica.

I to ne toliko zbog svog novinarskog rada koliko zbog "Gričke vještice".

"Grička vještica" joj je zagorčila i posljednje godine života. Iščekivala je prvo poslijeratno izdanje u svescima, koje je stavilo na priličnu kušnju i nju i izdavača. Tih dana rekla mi je:

"Čini se da su praznovjerni u pravu: s vješticama najbolje ne imati posla!"

Međutim, "Grička" je opet upalila, a kritičari začudo nisu pokazali namjeru da autoricu ponovo pribijaju na stup sramote. O sabranim djelima u to vrijeme nije moglo biti ni govora. Pogotovo ne o ekranizaciji za film i televiziju.

Minulo je četrdeset godina ...

Čitamo: priprema se mamut-televizijska serija "Gričke vještice". Probni kadrovi već su snimljeni. U petom ili šestom mjesecu bit će snimljena dva "pilota" od pedeset minuta, koji će zatim biti prikazani stranim producentima.

Režiser Željko Drakulić, ujedno i autor ideje da se "Grička vještica" priredi za televiziju, vjeruje da će najsporniji Zagorkin roman potući sve dosadašnje domaće serije i po dužini približiti se "Gradiću Pejtonu".

Šta je moja krivnja?

Kao da je i sama dijelila sudbinu svojih junakinja koje su bile proganjane u ime zloglasnog zakona "malleus maleficarum" o istrebljenju vještica, Zagorka je ozbiljno znala govoriti:

"Ja sam već u ranoj mladosti potpisala ugovor s đavolom!"

Njen ugovor bio je sasvim – konkretan. Postala je novinarka. U ono vrijeme žena u redakciji tretirana je isto kao prostitutka u javnoj kući. Neupadljiva, sitna, nimalo privlačna, smještena u sobi u dnu hodnika da je posjetioci ne bi viđali, Zagorka je danima i noćima ispunjavala po cijele stranice "Obzora".

Bili bi je izbacili ("Bacite van tu babu! Ne može se s paše u umjetničke i društvene salone! Da je barem netko, već kćerka nekakvog seoskog provizora!") da se za nju nije zauzeo slobodoumni biskup Štrosmajer i objasnio gospodi redaktorima:

Ako je Svevišnji nesumnjivi dar za novinara dao ženi, onda mi griješni smrtnici moramo prihvatiti njegovu volju.

Njena porodica se ogradila:

"Nisi nikad bila pravo žensko, pa nećeš nikad ni biti. Rodila si se kao monstrum, ostat ćeš monstrum."

Vjerojatno je o njoj slično mislio i njen suprug Madžar, šef željezničke stanice u Zaboku, za koga su je udali na jedvite jade uz dobar miraz. Otac upravitelj vlastelinskih imanja baruna Geze Rauha, kum zloglasnog bana Khuena Hedervarija, nije znao što da radi s neposlušnom kćerkom, na kraju je digao ruke od nje.

Odbjegla od muža, svjesna da njeno pero nešto vrijedi, Marija Jurić je postala Zagorka, novinarska etiketa koja je redakciji obećavala veću tiražu i više čitalaca. Počela je ispunjavati prve klauzule svog ugovora s đavlom...

Plaćali su je najprije 60 kruna, zatim 75. Usporedo s priznanjem među kolegama došlo je i priznanje policije: odveli su je na "črlenu lampu" i zatvorili. Redala se uredništva. Dok se bavila samo novinarstvom bilo je podnošljivo. Barem toliko koliko je njeno vrijeme moglo trpjeti ženu s legitimacijom profesionalnog novinara. Ali Zagorka ne bi bila Zagorka da nije pisala.

Ispoljile se i ružnije strane "ugovora s đavolom". "Algemajne Cajtung" je objavio:

"Treba obračunati jednom zauvijek s tom ženom koja napada sve što je otmjeno i kulturno u hrvatskom društvu. Poplavila je zabave napadačkim aktovkama..."

Pojavila se "Grička vještica".

Njemački romani u nastavcima ostajali su nerasprodani po kioscima. Remitenda: preko 70 posto. Direktor Hrvatskog narodnog kazališta Josip Bah zatražio je od Zagorke da pripremi "Gričku vješticu" za pozornicu.

Kritika je zagrmjela: šund! Otad pa do autoričine smrti, "Grička" je tretirana kao šund. Vodile su se beskonačne žučljive polemike: da li se Zagorkini romani mogu uspoređivati s drugim sličnim djelima iz naše ili strane književnosti, nije li ona možda naš Dima ili Skot... Ne mareći za deklaracije kritičara, čitalačka publika je gutala Zagorkine romane, a izdavači su zadovoljno trljali ruke. Bio je to vrlo unosan posao.

Zagorka je pisala. Do svoje 84. godine završila je 32 romana i 6 drama. Nezadovoljna i razočarana što joj neprestano predbacuju da je autorica šundova, Zagorka se pred smrt ispovijedila svom peru i sastavila pismo "Što je moja krivnja?" (danas pohranjeno u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod signaturom R 7601).

Htjela je objasniti da je posljednjih godina stjecajem prilika ostala "živa zakopana u grobu nerada" i da publici nije dala samo "Gričku vješticu"...

Sretna sam što sam novinarka!

Nekako tih dana kada je Zagorka konceptirala svoj amanet "Što je moja krivnja?", bio sam njen česti gost. Sjedili smo u njenoj ujedno i radnoj i spavaćoj sobi pregrađivanoj paravanima i čavrljali. Sa zidova su nas motrili likovi njenih romana; i Siniša, i Nera, i "republikanci", i nekakve nepoznate dame u baroknim okvirima.

U sobi je bilo zagušljivo. Zimogrožljiva Zagorka nije dopuštala duže vjetrenje. Oko starice su skakale njene ljubimice, terijerke Džipsi i Besi. Tako je nastao ovaj intervju. Spontan, zabilježen bez ikakvih pretenzija.

Zagorka je skakutala između svoga glomaznog kreveta, na kojem će jednog dana ležati kao na odru okružena bijelim krizantemama, i pisaćeg stola. Načas bi se zaustavljala i govorila:

"Ja ne znam za što bih drugo bila sposobna u životu osim za novinarstvo. Ponekad mi se čini da sam se udala za žurnalistiku. Danas mi je krivo što ne mogu više sudjelovati u novinarstvu kao nekad..."

Prisjećala se:

"Kakav je to bio život! Često sam ostajala gladna, bez ručka, ali mojih 2000 redaka političke reportaže nije kasnilo. Zamislite, tih 2000 redaka diktirala sam telefonom iz Budimpešte! Možda je moj život mogao izgledati drugačije... ali ne znam koji bi muž dopuštao svojoj ženi da radi ono što sam ja radila. Tako sam više-manje cijeli svoj život provela sama..."

A romani?

Zagorka se kiselo nasmijala.

"Šta romani? Bila je to svojevrsna rekreacija, pa i nešto više... Napisala sam "Gričku vješticu" po nagovoru biskupa Štrosmajera da bih stvorila štivo za domaće čitaoce, da bih im oduzela slične romane na njemačkom, da bih im priredila zadovoljstvo đa čitaju o prošlosti svoje domovine i svog grada. Pri tom sam bila vrlo pedantna, prevrnula sam najskrovitije kutke arhiva."

I?

"Uspjela sam. Ne smatram da sam zato bila književnik i da sam obogatila literaturu svojim djelima. Publika je voljela moje romane i ja sam nastojala da joj se odužim. Kao što i sami znate, to još nikome kod nas nije uspjelo."

Sitna starica smogla je prije pola stoljeća hrabrosti da opali pljusku Nikoli Pašiću! Kada ga je zamolila za intervju, rekao je da ženama samo diže suknje, a ne daje izjave za novine. Skupila se na stoliću kraj pretpotopnog radio aparata sa skalom sličnom brzinomjeru i zamatala cigaretu.

"Eto, barem sam nešto napravila... Hedvige, Lizete, Eleonore, Malvine i slične ustupile su svoja mjesta Jadrankama, Gordanama, Jasenkama, Damirima... i to je moje djelo. Pa sad opet: što sam dala publici?

Žao mi je kad me svrstavaju među bofl robu, ja to nisam. Ja sam pisala prema podacima i dokumentima koji postoje i koji se mogu provjeriti, čini mi se da sam ipak nešto poklonila svom voljenom gradu. Žurnalistika me naučila na pisanje u nastavcima, na etape od danas do sutra. Tako je radio i Dostojevski pa nikome ne pada na pamet da ga osuđuje."

Što vam se onda predbacuje?

"Pretjerana popularnost plaši. U našem gradu, u našoj sredini to se još nije dogodilo... Možda u tome leži zlo... Ja ne tvrdim da su moji romani vrhunska djela, ali tvrdim da imaju brojnije čitaoce nego mnogi koji su vredniji. I što da radim: da se odreknem svojih djela zato što ih toliki čitaju?"

Sićušna starica okrenula se prema meni i kazala nekako odsutno:

"Ja nikad nisam bila lijepa, nikad nisam bila žena kao ostale... Živjela sam za novine, za obračune s Madžarima i Nijemcima, a poslije za svoje romane. Bila sam presretna kad su me dopisnici stranih listova iz budimpeštanskog parlamenta naveli 1906. kao senzaciju, kao dokaz kulturnog napretka moje zemlje..."

Kakav je bio stil vašeg rada?

"Kad sam raspoložena mogu izdiktirati i po dvadesetak kartica na sat. Pisanjem započinjem obično oko 14 sati poslije podne i produžavam sve do 2 ili 3 sata iza ponoći. Ponekad i do pet. Zavisi od rukopisa. Svojevremeno sam diktirala zavaljena u naslonjač i zavezanih očiju."

"Grička" u oporuci

Vijest o smrti 84-godišnje Marije Jurić-Zagorke pobudila je u Zagrebu priličnu senzaciju. Najpoznatija jugoslavenska novinarka, kojoj je neposredno pred smrt dodijeljena počasna penzija Sabora SR Hrvatske, podlegla je bolesti koje se uvijek plašila, gripi.

Njenom smrću pronijele su se kojekakve glasine, između ostalog o njenom bajoslovnom bogatstvu stečenom na romanima. Činjenice su, međutim, dugačije: u nemogućnosti da sebi osigura egzistenciju, Zagorka je u prvim poratnim godinama putem malog oglasnika tražila skrbnike i našla ih u dvojici Zagrepčana Nini Smolčiću i Leu Caru.

O nekom bogatstvu nije bilo ni govora. Zagorka je pričala da je autorska prava i sve ostalo dokumente, korespondenciju s uglednim političarima svog vremena i kompletnu radnu sobu s bibliotekom namjeravala oporučno ostaviti Društvu novinara Hrvatske. Do toga, međutim, nije došlo. Kako i zašto, nije važno.

Šezdeset dana poslije Zagorke umro je i njen univerzalni nasljednik Nino Smolčić, tako da su novim disponentima njene baštine imenovani Leo Car (65 %) i Miroslav Kratković (35 %).

Minulo je četrnaest godina...

"Grička vještica" opet je u centru pažnje. Kao prava povampirena vještica nadživjela je svoju stvarateljicu koja neće imati prilike da prisustvuje njenom novom piru. U isto vrijeme priprema se peto izdanje u svescima koje će uskoro osvanuti u prodavaonicama novina, a ima izgleda, da to najpopularnije Zagorkino djelo bude prevedeno na slovenski i slovački.

Po svemu sudeći i novovjeki kritičari bit će u prilici da se pozabave fenomenom koji se zove Zagorka.

"Pisac opskurnih romana i zloglasnih satira, koja kinematografskim stilom podražavaju instinkte publike", "luckasta", "dobra kao kruh, opasna kao tenk", Zagorka je po mišljenju profesora dra Ive Hergešića u nečemu promašila:

"... Da se rodila i odrasla u drugim prilikama, da je stekla normalno obrazovanje, da je bila "plave krvi", da je bila materijalno neovisna, i da nije bila žena, njezina bi karijera zacijelo bila drugačija. Stekla je nesumnjivih zasluga, postigla fantastične uspjehe, ali ih je skupila teškim poniženjima i nedaćama svake vrste."

Prilikom jednog od rijetkih intervjua, Zagorka je izjavila:

"Vi i ne slutite kako ste sretni što vam je danas prirodno da možete pisati istinu o svemu i svačemu što vas je volja. U moje vrijeme nije bilo tako."

Zagorka nikad nije pisala naliv-perom. Zazirala je od tehničkih novotarija. Umrla je prije nego što se u domove uselio televizor. Međutim, čini se da će joj baš televizija pružiti punu satisfakciju... Bit će to još jedan pir njene vještice za koji ona nije dobila ulaznicu...

Napisao: Aleksa Vojinović (Start, 1971.)