"KAD sam bila u 20. tjednu trudnoće s drugim djetetom, liječnica je ušla u sobu za ultrazvuk i rekla mi da beba izgleda predivno. No, po njezinu tonu odmah sam shvatila da nešto nije u redu", piše Anna North za The Cut.

"Problem nije bila beba, objasnila je. Problem sam bila ja, odnosno krhka struktura koju je moje tijelo izgradilo da održi trudnoću. Krvna žila koja je trebala biti sigurno unutar posteljice ležala je izložena, obavijena oko otvora mog vrata maternice. Doslovno, krv moje bebe stajala je između njega i vanjskog svijeta", prisjetila se.

Liječnica je vrlo smireno objasnila što slijedi. Bilo je ključno da Anna ne dobije trudove. U tom slučaju, krvna žila mogla bi puknuti, što bi imalo katastrofalne posljedice za dijete.

Fantazija o bolničkom krevetu

"Moja prva trudnoća bila je laka, a porođaj relativno nekompliciran. Trudove sam smatrala bolnima, ali ne i zastrašujućima, i veselila sam se ponovnom iskustvu. Umjesto toga, liječnici su mi rekli da ću u 34. tjednu trudnoće biti primljena u bolnicu. Iako tehnički ne bih bila na strogom mirovanju, ne bih smjela napustiti odjel - ni da odem na posao, ni da vidim supruga ili naše starije dijete. Otprilike dva tjedna nadzirali bi me kako bi bili sigurni da neću ući u trudove, a zatim bi bebu porodili carskim rezom, mjesec dana prije termina", opisuje.

"Idealno", rekla je liječnica, "ove hospitalizacije su vrlo dosadne."

Ako ste roditelj, a posebno majka, vjerojatno ste čuli za "bolničku fantaziju" - sanjarenje o hospitalizaciji zbog neke manje bolesti samo kako biste dobili predah od stresa i odgovornosti suvremenog roditeljstva. 

"S drugim djetetom zatrudnjela sam 2022. godine. Naš prvi sin vratio se u vrtić, ali sjećanja na lockdown, tijekom kojeg smo suprug i ja pokušavali raditi i brinuti se o malom djetetu, još su bila svježa. Živjela sam život zaposlene majke u Americi 21. stoljeća, što znači da sam uvijek bila umorna, uvijek u zaostatku i uvijek prekidana u nečemu", priča Anna.

Stvarnost je bila sterilna i prazna

"A onda je, na dva tjedna, sve to prestalo. Na antenatalnom odjelu bolnice bilo mi je zabranjeno obavljati bilo kakve kućanske poslove. Nisam kuhala ni prala suđe; osoblje mi je triput dnevno donosilo hranu i odnosilo pladanj. Nisam prala rublje; suprug mi je svakih nekoliko dana donosio čistu odjeću. Najteže mi je palo što nisam brinula o svom četverogodišnjem sinu. Nije smio ni posjetiti odjel, pa bih se uz pomoć suosjećajne sestre iskrala u čekaonicu. Savjetovala mi je da izbjegavam zaštitare jer bi me mogli vratiti natrag."

Lišena svih obiteljskih obveza, odjednom je imala neograničeno vrijeme za stvari koje su joj najviše nedostajale iz života bez djece: odmor i pisanje.

Osjećala se, kaže, smirenije, puno je spavala, a brige su bile prigušene i daleke. "No, uglavnom sam se borila da uopće osjetim bilo što. Moj um poprimio je hladnu, antiseptičku kvalitetu same bolnice. Biti hospitalizirana značilo je izgubiti više od odgovornosti - izgubila sam pristup gotovo svim vrstama podražaja."

Pisanje nije išlo. Nedostajali su joj sin i suprug, ali najviše od svega nedostajalo joj je sunčevo svjetlo. Dane su joj prekidali samo posjeti medicinskih sestara i hodanje u krug po fluorescentno osvijetljenom hodniku.

Povratak u život

Nakon dva tjedna i dva dana, probudili su je rano i odveli u operacijsku salu. "Suprug je bio uz mene. Odjednom sam osjetila veliku lakoću i čula plač. Liječnica je podigla moje dijete. Rodio se."

"Moj sin proveo je prvi tjedan na intenzivnoj njezi za novorođenčad, učeći disati i jesti. Čim se rodio, emocije su mi se vratile. Uz strah, osjećala sam i ogromnu radost. Bila sam sretna što se rodio, što više nisam trudna i što napokon imam nešto za raditi.

Kad sam napustila bolnicu, i moje se pisanje popravilo. Ponekad sam tipkala s novorođenčetom privezanim za prsa. Kad bih uhvatila trenutak, pisala bih vani na travi. Vrativši se u stvarni svijet sa svim njegovim kaosom, ometanjima, suncem i kišom, uspjela sam se vratiti i u onaj imaginarni. Previše dosade, baš kao i previše stimulacije, može na neki način uništiti vaš mozak."

"Tri godine kasnije, drugačije gledam na ometanja. Podsjećam se da kaos mog života donosi bogatstvo i dubinu, kvalitete potrebne da bih zamislila druge priče. Ne želim romantizirati kućanski rad niti tvrdim da ženama treba majčinstvo da bi bile sretne. Vjerujem da roditelji, a posebno majke, trebaju više vremena za sebe", kaže.

"Ali način na koji razmišljam o toj potrebi se promijenio. Možda nam treba više od odmora. Trebamo slobodu, uzbuđenje i zabavu. Nije dovoljno svesti život na minimum. Zaslužujemo živote pune radosti i ljepote. Više ne maštam o bolnici. Sada, kad se osjećam preopterećeno, fantaziram o prijavi u otmjeni hotel s bazenom, vrtom i finim čokoladicama na jastuku. Tamo se opuštam, ali nikad mi nije dosadno", zaključuje.