POSJETILI smo ovogodišnji MAKK (Međunarodna autorska kreativna konferencija), koji je ponovno privukao iznenađujuće velik broj posjetitelja, a jedan od razloga bila je i panel-diskusija vezana uz našu "veliku boljku". Radi se o hrvatskom plasmanu na Eurosongu na kojem nam neprestano promiče čak i ulazak u finale.

Tema je bila "Hrvatska pobjeda na Eurosongu 2032." i ono što bismo trebali učiniti da tu pobjedu i ostvarimo. Je li za pobjedu dovoljna samo dobra pjesma? Kako bi se trijumf na Eurosongu odrazio na domaće gospodarstvo i turizam? Treba li eurovizijska pobjeda postati strateški cilj hrvatske politike?

Eurosong paket

Priču je kvalitetno započeo Doron Medalie, izraelski autor pobjedničke pjesme s Eurosonga 2018. (Netta s pjesmom Toy). Osim što je njegovo predavanje It's not the song - it's the story bilo više zabavan performans nego predavanje, otkrio je i niz mnogima možda nepoznatih detalja o tome koliko je truda uloženo u Nettinu kompletnu priču i apsolutno ludilo njezinih mnogobrojnih fanova.

Sve se nastavilo dolaskom iskusnih eurosongaša Jacquesa Houdeka i Branimira Mihaljevića, HRT-ovog komentatora Eurosonga Duška Ćurlića te Konstrakte, koja je podijelila svoja iskustva.

I dok je svatko od sudionika imao bezbroj priča i iskustava vezanih za samo natjecanje, iz svega se dalo zaključiti da je naš bolji plasman ostao nesretno zarobljen između toga da prečesto nemamo priču u koju smo spremni/voljni uložiti i toga da smo u većoj slici za Eurosong nebitna zemlja koja ponekad ima i dobru pjesmu, ali uvijek postoji netko veći, bitniji i bolje potkovan oko stvaranja kvalitetnog Eurosong paketa.

Ako niste to dovoljno puta čuli, nije bitna samo pjesma

Bilo je dovoljno pogledati sav onaj kreativni, organizacijski i, u konačnici, financijski trud uložen u izraelsku predstavnicu kako bismo vidjeli da Hrvatska zapravo nikada nije imala tako kvalitetno osmišljenu priču. Štoviše, plasman Jacquesa Houdeka bio je naš najbolji od 2005., a čak i ako se ne sjećate pjesme, vjerojatno pamtite nastup.

Iako su i ljudi angažirani oko projekta Hrvatska na Eurosongu itekako svjesni onoga što je potrebno, čini se da još uvijek lebdimo na oblaku iluzije da je bitna samo pjesma. Kao da će Hrvatska odjednom izroniti niotkuda s hitom svih hitova i uvjeriti ostatak Europe da je krajnje vrijeme da se svi vratimo iskonskim vrijednostima te potpuno čisto i kapitalizmom neukaljanim srcem uživamo u zvonkoj radosti zvanoj glazba.

To se, naravno, neće dogoditi jer ovo je šoubiznis, a mi iz godine u godinu uporno nastavljamo racionalizirati svoj ponekad i kompletni izostanak stvarnog angažmana potrebnog da pokrijemo one najosnovnije stavke prije nego što uopće dođemo do politike i svih onih stvarnih problema s kojima se suočavaju države daleko pripremljenije od nas.

I što ćemo za 10 godina?

O tome dovoljno govori i činjenica da je Konstrakta bila apsolutni meme hit u regiji, pa i šire, a u finalu je bila peta iako je, da si ne lažemo, bila neusporedivo zanimljivija od pobjedničke Ukrajine.

Dakle, očito je bitno da priča bude dobra (ili da ste baš uletjeli u medijski kvalitetno pokriveni rat), ali i autentična jer i Netta i Konstrakta su potpuno izgrađene i same po sebi zanimljive izvođačice čiji nastupi nisu bili na silu sklepani kako bi na bini postojalo nešto što će odvući pažnju ili od nezanimljive pjesme ili od nekarizmatičnih izvođača.

Međutim, sve su ovo stvari koje iz godine u godinu ponavljamo i vidi se da su se i panelisti već zasitili ponavljanja jednog te istog. Iz svega izrečenog dalo bi se zaključiti da bismo i u 2032. mogli biti točno tamo gdje smo i danas ako pjesmu ili pjesme za Doru ne počnu birati ljudi kojima je zaista stalo do ovog natjecanja i ne osmislimo kvalitetnu i dovoljno zanimljivu priču koja se oslanja na nešto više od toga da nam se "svidjela pjesma".