OVAJ ste tekst trebali čitati tek za 4-5 dana, plan je bio laganini pogledati novu Netflixovu seriju The Beast in Me, epizodu na dan, i tek zatim napisati recenziju. Ispostavilo se, međutim, da je serija tako dobra i zanimljiva da nije bilo šanse da je gledam u penzionerskom ritmu. Umjesto toga, progutao sam je u trodnevnom bingeu, a nakon osme epizode dojam je jednako dobar kao i nakon prve. No, krenimo redom.

O čemu se radi?

Naslov serije inspiriran je istoimenom pjesmom Johnnyja Casha (zapravo autor je Nick Lowe, a Cash je samo izvođač), no da bismo dokučili o kakvim je unutarnjim zvjerima ili demonima u seriji riječ, trebat će proći malo vremena, ali ne previše. Nekoć uspješna spisateljica Aggie Wiggs (Claire Danes) nakon smrti sina u prometnoj nesreći živi povučenim životom i bori se s kreativnom blokadom, no sve će se promijeniti kad u njezino susjedstvo doseli nekretninski mogul i kontroverzni poduzetnik Nile Jarvis (Matthew Rhys). 

Njih će dvoje istog trenutka ući u sukob oko uređenja džoging staze kroz šumu, no to je tek predigra za mnogo uzbudljiviju dinamiku. Pokušavajući je šarmirati kako bi mu dala dozvolu za uređenje staze, Jarvis joj napola u šali ponudi da umjesto knjige koju trenutno neuspješno piše, napiše knjigu o njemu. Uz sve poslovne kontroverze, Jarvisa prati i nikad potvrđena sumnja da je ubio svoju prvu suprugu, što Aggie predstavlja nemali izazov, ali i šansu da se izvuče iz kreativne i financijske blokade. 

Sve to, ali i neosporan osobni Jarvisov šarm, ponuka Aggie da prihvati ponudu, no nije svjesna u što se upustila. Prve naznake dobit će, međutim, vrlo brzo, kad netragom nestane mladić kojega krivi za smrt svoga četverogodišnjeg sina, što je baš dan ranije spomenula susjedu Jarvisu. Stječe se dojam da on ne preza ni od čega kako bi joj ugodio.

Uslijedit će i poziv agenta FBI-a Briana Abbotta (David Lyons) koji se godinama pasionirano, no bez većeg uspjeha, bavi slučajem Jarvis pa od Aggie traži da mu pomogne raskrinkati ga. I tako između Aggie i Jarvisa započinje dramatična i vrlo intenzivna igra mačke i miša u kojoj nijedan od dvoje protagonista nikad neće moći biti posve siguran u namjere onog drugog.

Međusobna dinamika koja se događa između njih dvoje temelji se na obostranom strahu, ali taj odnos nije lišen i određene simpatije. Psihološke igrice kojima se Jarvis služi u svrhu manipulacije ljudima stvaraju dobru podlogu za građenje trilerske napetosti koja se prostire kroz svih osam epizoda. 

Zvuči ok, ali ne i mnogo više od toga, pa ipak iskusni showrunner Howard Gordon (24, Domovina) i scenarist Gabe Rotter, dosad s tek jednom pravom reckom u CV-ju, onom jednog od scenarista i producenata nekoliko posljednjih sezona Dosjea X, virtuozno su razigrali osnovnu priču i odnose glavnih protagonista.  

Precizno i kompleksno

Tijekom svih osam epizoda oni demonstriraju potpunu kreativnu kontrolu. Serija je pedantno formatirana u svim segmentima: od narativne strategije i stila snimanja, odnosno specifičnog kadriranja koje priziva kinky atmosferu, do efektne kolor sheme zasićenih boja. Ova preciznost je vidljiva i u ritmu zbivanja i dijaloga, a dodatno je pojačana neočekivanim fabularnim twistovima i nelošim cliffhangerima na kraju gotovo svake epizode.

Kompleksni odnosi nisu rezervirani samo za već spomenuto dvoje protagonista, već su oni nadograđeni i zanimljivom shemom sporednih likova. S Jarvisove strane ključnu ulogu igra njegov otac Martin (odlični Jonathan Banks), vjerojatno jedini kojega se Jarvis zaista boji, a tu su i opaki stric Rick (Tim Guinee), obiteljski fikser zadužen da čisti Jarvisove nerede, te aktualna supruga Nina (Brittany Snow), atraktivna plavuša koja i nije baš tako plava kako se čini. 

Najvažniji ljudi s Aggiene strane su njezina bivša supruga Shelley (Natalie Morales) s kojom također ima vrlo zeznut odnos natopljen krivnjom i međusobnim predbacivanjima, te već spomenuti agent FBI-a.

Kapa dolje svima, zaista su svi odlični, no The Beast in Me ipak prvenstveno počiva na igri Claire Danes i Matthewa Rhysa. Uloga Danes dosta podsjeća na onu iz Domovine, na dramatičnu, ali upornu i hrabru ženu koju ni borba s vlastitim greškama i tragedijama iz prošlosti, ne može zaustaviti, no ono što ovdje radi Matthew Rhys zaista je senzacionalno. 

Iako se nigdje ne navodi, nema sumnje da je serija inspirirana slučajem nekretninskog mogula Roberta Dursta o kojemu je snimljena i dokumentarna mini serija The Jinx, no Neil Jarvis iz The Beast in Me u potpunosti je Rhysova kreacija. 

Način na koji gradira raspoloženja lika, prebacuje ga iz uloge u ulogu, od inteligentnog i elokventnog šarmera, pažljivog supruga pa sve do dominantnog i nemilosrdnog biznismena, kako Rhys kontrolira okolinu, sugovornike ali i sebe, prvenstveno svoj bijes, osim kada ga ipak ne uspije kontrolirati, glumački je showcase kakav se rijetko viđa.

Kakav psihopat!

Rhys je, po mome sudu, jedan od najpodcjenjenijih suvremenih glumaca: iako u karijeri već ima remek-djelo kao što je serija Amerikanci, solidan nastup u HBO-ovoj seriji Perry Mason, ili pak vrlo zapaženu ulogu zviždača u Spielbergovom filmu Novine, još uvijek mu se rijetko zalome ovako atraktivne role. 

Ovdje je kreirao fascinantnog psihopata kakvog već odavno nismo gledali, pa možda sve tamo od Johna Doea Kevina Spaceyja iz Sedam ili Patricka Batemana, odnosno Christiana Balea, u Američkom psihu. Mnogi Claire Danes i Matthewu Rhysu prognoziraju glumačke nagrade, no mnogo je važnije da Rhys konačno zauzme visoko mjesto među glumcima s A-liste pa da češće bude u prilici pokazati svoj impresivni glumački raspon.

Ok, tema iz naslova, ona o unutarnjim demonima na koje nitko nije posve imun zapravo je više dramska dosjetka, nego stvarna ambicija da bergmanovski rovari po dušama, što uostalom malo tko od gledatelja zaista želi, no ideja je razlika između pozitivaca i negativaca mnogo manja nego što se općenito pretpostavlja nije posve banalno plasirana. 

Nerijetko nam se čini kako je granica koja dijeli Aggie i Jarvisa jako tanka, a ponekad zaista malo nedostaje da njih dvoje zamijene mjesta. Ipak, tu je poantu ponešto ležernije rezimirao Stanley Tucci u seriji Inside Man: “Svi su ubojice, samo je potreban dobar razlog i loš dan”.

Ocjena: 4.5/5